NAKON ARAPSKOG PROLJEĆA ČEKA SE ISLAMSKI ODGOVOR: Da li je islam kompatibilan sa demokratijom?

20.09.2016. u 09:57

ANALITIKA

Jedno od glavnih pitanja koje je otvorilo Arapsko proljeće jeste: ""Da li islamističke partije mogu igrati ulogu u uspostavljanju demokratije?" Nažalost, polahko počinjemo shvatati kakav je odgovor


FOTO: Hamdi (Agencije)

Nakon Arapskog proljeća, jedno od glavnih pitanja koje su diplomate, političari i intelektualci postavljali jeste: "Da li islamističke partije mogu igrati ulogu u uspostavljanju demokratije?"

Kada su u Egiptu, Libiji i Tunisu pali višedecenijski autokratski režimi, islamističke grupe koje su funkcionisale na marginama ili u podzemlju, oformile su političke partije u nadi da će na demokratskim izborima osvojiti vlast. To je bila sasvim nova strategija za islamiste.

Još od 1940ih godina, kada su prvi moderni islamistički pokreti počeli da se pojavljuju, islamisti su ismijavali demokratiju kao pokušaj da se ljudski zakon uzdigne iznad božjeg. Osim toga, demokratija je ismijana zbog stalnog mijenjanja zakona, a prema islamskom vjerovanju, božja istina je jedna i nepromjenljiva.

Kada su demonstracije širom Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike počinjale, islamisti nisu imali naročito istaknutu ulogu, prije svega zbog straha od racija i hapšenja lidera. Tek kada su protesti uhvatili maha, islamisti su se pridružili, a njihova sposobnost da brzo mobilišu veliki broj ljudi, gotovo odmah im je osigurala lidersku poziciju u opoziciji.

Iako deklarisani islamisti, ovi pokreti dobili su veliku podršku zbog rušenja autokratskih režima, ne samo od javnosti, već i od Zapada, koji je vjerovao da će izbori "ukrotiti" ove pokrete.

Tako se pojavilo pitanje kompatibilnosti islama i demokratije. Nažalost, odgovor koji sada polahko dobija oblik, nije naročito optimističan.

U Egiptu, Muslimansko bratstvo je vlast osvojilo na demokratskim izborima. Ipak, umjesto da se obračunaju sa korupcijom i siromaštvom, oni su odmah pokrenuli veoma drastične reforme i pokušali da promjene egipatsko društvo na silu. Osim toga, Muslimansko bratstvo nije učinilo ništa da razbije državni monopol koji je usporavao ekonomiju decenijama, a prijedlozi kao što su zabrana bikinija na plažama, zabrinuli su ogroman broj ljudi onih koji su preživljavali od turizma, žile kukavice egipatske ekonomije.

Vojnu puč kojim je svrgnut Muhamed Morsi i Muslimansko Bratstvo, okončao je kratko i zastrašujuće iskustvo Egipta sa islamistima, ali je na vlast vratio autokratski režim, koji kako se ispostavilo, ne odstupa mnogo od praksi svrgnutog Hosnija Mubaraka.


FOTO: (AP)

U Tunisu, islamistička partija Anahda došla je na vlast zahvaljujući obećanju da će poštovati ustav i vladavinu prava, kao i da će se ponašati kao "svaka normalna politička partija". Na kraju, Anahda je morala da se otcijepi od takozvanog Dava krila, koje je propovijedalo radikalni islam, ne bi li se pokazali kao legitimna partija posvećena demokratiji.

Ipak, mnogi danas preispituju da li je Anahda zaista raskrstila sa svojim radikalnim elementima, a kako se politička i ekonomska situacija u Tunisu ne smiruju, popularnost Anahde bilježi kontinuiran pad

U Jordanu je situacija bila nešto drugačija. Kako bi izbegli talas Arapskog proljeća, jordanske vlasti su pozvale islamističku partiju da uđe u parlament putem demokratskih izbora. Ipak, njihov angažman bio je kratkog daha. Čim su glasno počeli da izazivaju mirovni sporazum sa Izraelom i tako izazvali nasilje na ulicama, kraljevska vlada Jordana je izbacila islamite iz političkog procesa.

U Libiji je teško procijeniti ulogu islamista u politici, pošto su milicije i dalje te koje zaista vladaju ovom razorenom i razjedinjenom zemljom.

Maroko predstavlja možda najbolji primjer učešća islamista u demokratskoj politici. Islamistička partija PJD pobijedila je na parlamentarnim izborima nakon što su ustavne reforme prebacile gotovo svu politički moć sa Kralja Mohameda VI na izabranu vladu.

Iako je PJD pobijedio, sa 20 odsto glasova, partija nije imala većinu, već je morala da formira koalicionu vladu. Kako je tradicija monarhije duboko ukorijenjena, a kralj definisan kao "vođa vjernih", Maroko je dao odličnu platformu za integraciju političkog islama u demokratiju.

Ali šta je petogodišnja vladavina islamista donijela Maroku? Ništa pozitivno, može se reći. Prekinut je decenijski proces modernizacije i reformi, a u javni diskurs sve više ulaze anti-semitizam i radikalni elementi islama.


FOTO: (Profimedia)

Imajući u vidu posljednjih par godina, kao i rezultate vladavine islamističkih partija, jasno je da svi islamistički pokreti demokratiju vide kao sredstvo, a ne kao cilj. Bez obzira što su na vlast došli putem izbora, islamisti su pokazali da ne žele da dozvole da putem izbora i izgube vlast.

Njihova agenda je populistička i ideološka jer se oslanja na ono što narod želi da čuje i obećanja koja je nemoguće ispuniti bez jakih i razvijenih institucija, koje su u islamističkim režimima obično prve na udaru.

Očito, politički islam ne može biti ukroćen od strane demokratije. Naprotiv, on uvijek proguta demokratiju.


(TBT,NI)