POVRATAK TURSKE U BLISKOISTOČNU IGRU: Kako Ankara balansira između Rusije, Irana i Kurda

17.09.2016. u 06:34

ANALITIKA

Nova savezništva nagovještavaju da bi formulu za zaustavljanje rata u Siriji trebalo tražiti u Moskvi, Ankari i Teheranu


Foto: (Reuters)

Teško da je još od vremena Prvog svjetskog rata situacija na Bliskom istoku bila toliko složena i kritična kao danas. Stari konflikti nisu riješeni, a stigli su novi. Stara savezništva se raspadaju, nova nastaju. Dramatičan uzlet oružane grupe Islamske države i terorizma pojedine svjetske i regionalne sile koriste za postizanje svojih geopolitičkih ciljeva. Sunitsko-šiitski animozitet maligno se proširio.

Rat u Siriji dobio je šansu da se prekine američko-ruskim sporazumom, ali onaj u Jemenu ne popušta. ID, uprkos angažmanu dvije oružano najjače sile sveta, nije pobijeđen. Svakodnevno potresan bombama, Irak je daleko od unutrašnje stabilnosti. Iranski nuklearni sporazum doneo je olakšanje Teheranu po cijenu da je protiv sebe okupio Saudijsku Arabiju i Izrael. Napetost između Rusije i Turske okončana je pomirenjem, ali je neuspjeli udar udaljio Washingtonu i Ankaru.

Prije Arapskog proljeća Bliskim istokom upravljali su neki stari vojni i dinastički režimi, uključujući i "nasljedne predsjednike". Pobune propraćene nasiljem otjerale su većinu arapskih diktatora. Nervozni monarsi Zaliva podmićivali su vlastite narode kako bi sačuvali tronove. Umjesto da oslušnu vapaje za bilo kakvim demokratskim promjenama, raspirivali su sektašku mržnju i finansirali razne ekstremističke grupe koje danas prijete njihovom opstanku.

Promjene na geopolitičkoj mapi Bliskog istoka odmah su privukle zapadne i istočne sile, koje su ulazile u pragmatska savezništva bez dugoročne strateške vizije. Turska i Iran, nasljednici moćnih imperija i jedine dvije zemlje regiona koje kroz istoriju nisu imale kolonijalne gospodare, ostale su relativno neozlijeđene u haosu koji se stvarao.

STRAH OD KURDSKOG POJASA

Turska je školski primjer dramatičnih promjena odnosa u regionu. Članica NATO-a, koja je decenijama bila bastion prema Sovjetima, a potom Rusima, sve do američke invazije Iraka 2003. godine, bila je najpouzdaniji saveznik Zapada. Potom je, lagano načeta islamizacijom, koju je sprovodio premijer, pa predsjednik R. T. Erdogan, počela da se udaljava od Zapada i primiče Bliskom istoku. Toliko, da se najstrasnije angažovala za rušenje sirijskog predsjednika Bašara al Asada.

Onda je, obaranjem ruskog aviona nad Sirijom prošlog novembra, Ankara prvo ušla u ozbiljan klinč sa Moskvom, a osam mjeseci kasnije, poslije neuspješnog udara, i sa Washingtonom, koji Turska i danas sumnjiči da stoji iza puča. Erdogana se brzo okrenuo na drugu stranu, pa se već u avgustu vidjelo koliko savezništva mogu brzo da se mijenjaju. Predsjednici Vladimir Putin i Erdogan obznanili su veliko pomirenje. Ankara je čak objavila da Rusi mogu, ukoliko je potrebno, da koriste vazduhoplovnu bazu Incirlik, istu onu čije korištenje nisu dopustili Amerikancima u prvim sedmicama koalicionih bombardovanja ISIL-a po Iraku.

Popravljeni su odnosi sa još jednim velikim Asadovim saveznikom, Iranom. Šef iranske diplomatije Mohammad Javad Zarif posjetio je Ankaru neposredno poslije pokušaja udara, da bi izrazio solidarnost sa Erdoganom, koji bi uskoro mogao da posjeti Teheran.

Uz prešutnu saglasnost Rusa, Turska je pokrenula vojne akcije na sjeveru Sirije kako bi spriječila teritorijalna osvajanja sirijskih Kurda duž 910 kilometara duge granice između dvije zemlje. "Kurdski pojas" bi, strahuju u Ankari, mogao da predstavljaju platformu šireg okupljanja Kurda iz regiona, moguće i ambiciju za stvaranje jedinstvene države 30 miliona pripadnika ove manjine rasute po Turskoj, Siriji, Iraku i Iranu.

INSTALACIJA "PRIJATELJSKOG REŽIMA"

Saglasnost Moskve je, čini se, plaćena ublažavanjem stavova prema ruskom savezniku Asadu. Turski premijer Binali Jildirim izjavio je, suprotno svemu što se do sada iz Ankare čulo, da bi Asad mogao da ostane na vlasti najmanje tokom perioda političke tranzicije.

Po principu spojenih sudova, Turska je vojnom invazijom dodatno zaoštrila odnose sa Washingtonom, kome su sirijski Kurdi najpouzdaniji partner na terenu u suprotstavljanju borcima kalifata. Amerikanci se teško mire sa činjenicom da je turska akcija primorala Kurde da se povuku iz jednog grada koji su prethodno osvojili od ID-a.

Ratni ciljevi Amerike i Turske danas se dramatično razilaze: prvima su prioritet islamisti, drugima Kurdi. Amerikanci su do sada prednjačili u inicijativama da se sirijska kriza riješi, naravno na način na koji Washington to priželjkuje: odlazak Assada i instalacija "prijateljskog režima". Nova savezništva nagovještavaju da bi formulu za zaustavljanje rata u Siriji trebalo tražiti na nekim drugim adresama: u Moskvi, Ankari i Teheranu.


(TBT, Nedeljnik)