KUDA IDE 'NOVA TURSKA'? Banac: Prijelomna razdoblja u turskoj politici uvijek su praćena velikim čistkama

11.09.2016. u 02:12

KOLUMNA

Krah državnog udara omogućio je Erdoğanu potpunu prevagu u turskoj politici. Što je još važnije, Erdoğan je iskoristio priliku da demokratski poredak redefinira u svjetlosti pobjede nad urotnicima

Piše: Ivo Banac, thebosniatimes.ba

Ako se sokolarstvo (dogandžiluk) vezuje uz prezime turskog predsjednika, onda je Erdoğan (= hrabri sokol) mogao biti uzgajan samo za podjelu plijena. Gordom predvodniku to nikad nije išlo od ruke, što je jedan od razloga zašto je uspon Recepa Tayyipa Erdoğana najavio nepodijeljenu osobnu vlast u turskoj unutarnjoj, ali i vanjskoj politici, a s njom razdoblje osporavanja i velikih sukoba. Turska se demokratija razvijala nakon vrtoglavog privrednog rasta iz vremena vojne uprave ranih 80-ih godina, kada je Turgut Özal uveo niz liberalnih reformi. Naličje ovoga povezanog i nesumnjivo pozitivnog trenda bio je nastup islamističkih stranaka. One su od manifesta Millî Görüş (Nacionalna vizija), što ga je od 1969. promicao Necmettin Erbakan, prihvaćale rast i modernizaciju, ali ne i zapadni sekularizam, u kojemu su se naslućivale zamke deislamizacije. Kemalistička sekularna poludemokracija našla je svoju poludemokratsku islamističku alternativu.

Od Erbakanove Stranke nacionalnog reda (MNP, 1970. - 1971.) i Stranke nacionalnog spasa (MSP, 1972. - 1981.) do njegove Stranke blagostanja (Refah, 1983. - 1998.), u kojoj je među utemeljiteljima bio i Erdoğan, pa onda preko Stranke vrline (Fazilet, 1998. - 2001.) do Erdoğanove Stranke pravde i razvoja (AKP, utemeljene 2001.) prošlo je tri desetljeća i četiri zabrane, uz napomenu da je AKP ipak reformirana verzija Erbakanova političkog islamizma. Cilj politike nije stvaranje islamske države uz primjenu šerijata nego borba za vlast i utjecaj unutar kemalističke nacionalne države. Erdoğanova prividna umjerenost, njegov proamerički i proeuropski stav (AKP je za Tursku u EU) te potpora tržišnom kapitalizmu, dijelom objašnjava i suzdržanost vojnih i sudskih vlasti prema AKP, kao i uspjehe AKP-a i Ergoğana na parlamentarnim, predsjedničkim i lokalnim izborima od 2002. do 2015. Ipak, ostala je sumnja da postoji Erdoğanova skrivena agenda koja je tražila pravi trenutak za epifaniju.

Kao dijete stambolskih radničkih mahala, Erdoğan je pokrenuo svojevrsni klasni pomak u rigidnoj turskoj upravi. Politička administracija i vojna vrhuška, koja je do prevlasti AKP-a bila zatvorena pobožnoj potklasi turskog društva, rapidno se demokratizirala. Štoviše, danas je korisno napomenuti da je u prvim godinama vlasti Erdoğan raspustio sudove državne sigurnosti, obuzdao torturu u istragama i pokrenuo pregovore s Kurdima. U ovim nastojanjima Erdoğan je do 2013. godine uživao potporu pokreta Hizmet (Služba), koji predvodi Fethullah Gülen, islamski učitelj s adresom u Pennsylvaniji. Premda je Gülenov pokret u međuvremenu proglašen terorističkim, Erdoğanov svojedobni saveznik, a odnedavna i glavna meta hajke na organizatore neuspjelog julskog vojnog udara, ne može se bezuvjetno povezati s organizacijom prevrata.

Krah državnog udara omogućio je Erdoğanu potpunu prevagu u turskoj politici. Svi njegovi protivnici osudili su pokušaj prevrata i dali mu za pravo da je obranio demokraciju. Što je još važnije, Erdoğan je iskoristio priliku da demokratski poredak redefinira u svjetlosti pobjede nad urotnicima. Tu nije samo riječ o čišćenju vojske i administracije. Prijelomna razdoblja u turskoj politici uvijek su praćena velikim čistkama. Ovaj put pobjednik je, međutim, u prilici redefinirati samu narav države, njenog ustroja, odnosa prema "svom narodu" (Erdoğan za sugrađane redovito koristi termin "moj narod") i drugim narodima. Erdoğan je iskoristio jedinstvenu priliku kako bi sebe predstavio Kemalom Atatürkom "Nove Turske", koja je amalgam islamske pobožnosti i turskog nacionalizma ukorijenjenog u otomanskoj prošlosti (The Wall Street Journal, 25. kolovoza). Umjesto kemalističke države - nacionalističke i sekularne, koja je u ratu za neovisnost (1919. - 1923.) zaštitila turske granice od stranog imperijalizma, "Nova Turska" je jaka nacionalna država u kojoj je islamizam zaštitio demokraciju od domaćih izdajnika. Kvaka je u službenom tumačenju da su suparnički islamisti (gülenisti) odgovorni za pokušaj prevrata. To otvara vrata opozicijskim strankama, pa i sekularnoj oporbi (The New York Times, 8. kolovoza). "Nova Turska" očito je zamišljena kao sveuključiva. Pobjeda novog rata za neovisnost službeno će se slaviti na svakoj idućoj obljetnici propalog vojnog udara.

Posljedice uspona Erdoğan- ove "Nove Turske" osjetit će se i u međunarodnim odnosima. Obnova suradnje između Turske i Rusije već je promijenila odnose snaga u Siriji, gdje su Kurdi izloženi novim napadima unatoč američkoj potpori. Na Balkanu se osjeća kušnja lojalnosti "Novoj Turskoj", koju Ankara nameće glede gülenista u Bosni, Albaniji i na Kosovu (The Jamestown Foundation, 3.8.). No, Erdoğanovo odustajanje od Zapada, koje je tek zakrpano papirnatim izjavama za njegova susreta s Barackom Obamom u Hangzhouu (The New York Times, ), imat će posebno razorne učinke u ovom dijelu svijeta. Neće biti da je Erdoğan u pravu kad veli (u govoru za obitelji poginulih u pokušaju prevrata) kako je "preporod" od 15. srpnja pokazao da "Turci ne mogu očekivati ni pravdu, ni pomoć, ni potporu, ni razumijevanje ni od koga... što god radili, moramo sami napraviti" (The Guardian, 31.08). Put u izolaciju uvijek je samotan.


(TBT, Jutarnji.hr)