SINGAPUR, MALEZIJA, INDONEZIJA: Trougao rasta ili trougao nejednakosti?

04.09.2016. u 01:37

ANALITIKA

„Trougao rasta" koji olakšava poslovne veze između Singapura, Malezije i Indonezije predstavlja model globalnog svijeta u malom. Zvanični diskursi o komplementarnosti između tri zemlje opravdavaju besramnu eksploataciju zasnovanu na razlikama u razvoju


FOTO: Najib Razak(public)

Kvart Bandar nalazi se na početku nasipa Džohor-Singapur, mosta koji je dugačak samo kilometar i koji povezuje ostrvski grad-državu Singapur sa gradom Džohor Bahru u Maleziji. Petak je uvečer, terase sa kafićima u Ulici Meldrum su pune. Mnogi singapurski klijenti su pripiti. Gazde hotela, barova i restorana su Maležani, dobar dio njihovih zaposlenih su Indonežani, koji su ponekad zaposleni nezakonito. Treba li u ovome vidjeti ilustraciju podjele rada koja se odvija pod plaštom ekonomske saradnje između zemalja?

Pojavivši se krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, pojam „trougao rasta" uobličio se 17. decembra 1994. kada su Singapur, Malezija i Indonezija potpisale memorandum koji je formirao Indonezija-Malezija-Singapur trougao rasta (Indonesia Malaysia Singapore Growth Triangle, IMS-GT). Singapur, Džohor Bahru u Maleziji i arhipelag Rijau u Indoneziji predstavljaju vrhove trougla (vidjeti kartu). Taj sporazum o saradnji nije ugovor sa preciziranim klauzulama, niti program razvoja sa određenim vremenskim rasporedom. On samo osnažuje proces koji je već u toku. Prije svega, radi se o „promovisanju i olakšavanju prekograničnih poslova", rekao je u inauguracionom govoru potpredsjednik vlade Singapura Li Sjenlung (1). Predstavljena kao primjer regionalnog razvoja u globalizovanom svijetu u kojem granice zastarijevaju, inicijativa ima cilj da promoviše komplementarnost partnera u pogledu kapitala, zemlje i radne snage.

Projekat je klijao u apotekarskim laboratorijama Savjeta za ekonomski razvoj Singapura. Između 1987. i 1994. grad-država belježi dvocifreni godišnji rast. Na majušnoj teritoriji preduzeća su skučena, a potražnja za radnom snagom, u situaciji u kojoj gotovo da i nema nezaposlenosti, pomjera plate naviše. „Komplementarna shema" je izgleda u stanju da odgovori na hitne potrebe za prostorom, radnom snagom i prirodnim resursima.

Singapur raspolaže kapitalom, kvalifikovanom radnom snagom, tehnologijom, naprednom poslovnom strukturom i pristupom svjetskom tržištu. Potom slijedi Malezija, sa polukvalifikovanom radnom snagom, osrednjom tehnologijom, bazičnom infrastrukturom, zemljom i prirodnim resursima. I posljednja je Indonezija, sa nekvalifikovanom radnom snagom, elementarnom tehnologijom, prirodnim resursima i neobrađenom zemljom u izobilju.

S druge strane moreuza koji ga odvaja od singapurskog „zmaja" je malezijski „tigar" (2), koji takođe ima velike apetite. Šire gradsko područje Džohor Bahru postaje glavni industrijski centar i, uprkos upornim političkim tenzijama dvaju zemalja, djelimično vezanim za historijske okolnosti koje su dovele do oslobođenja Singapura 1965. godine (3), vlada Kuala Lumpura je naklonjena investiranju singapurskog kapitala.

Što se tiče Indonezije, koja je 1994. još bila pod čizmom diktatora Suharta, njeno naftno bogatstvo se smanjilo. Ona nastavlja strukturalna prilagođavanja ekonomije prema receptima Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. „Trougao rasta" joj daje šansu da iskoristi privilegirani geografski položaj arhipelaga Rijau: na raskrsnici trgovačkih puteva koji povezuju Aziju, Australiju, Evropu i Bliski istok, skoro kao Singapur, ali sa jeftinom radnom snagom.

Dvadeset i više godina kasnije, Singapur ima najveću koncentraciju milijardera po kvadratnom kilometru u svijetu, druga je najveća luka za kontejnerske brodove (poslije Šangaja) i četvrti finansijski centar (poslije Londona, Njujorka i Hongkonga, daleko ispred Pariza koji zauzima dvadeseto mjesto). „Bez ove regionalne perspektive, za Singapur bi bilo teško, štaviše nemoguće, da održi ulogu grada-svijeta", procjenjuje Milica Topalović, vanredna profesorica u Future Cities Laboratory u Singapuru. „Kombinacija dvaju dominantnih snaga ekonomije - globalizacije i urbanizacije - rezultira metropolom koja prekoračuje granice, kulture i novac", nastavlja hvalospjev jedan novinar iz Bloomberga. (4) Ipak, 2015. pola miliona - od pet i po miliona osoba u Singapuru - živi ispod praga siromaštva (5)

Novac se sliva na jug Malezije

Sa malezijske strane, lokalna trgovina i nekretnine prosperiraju zahvaljujući singapurskim klijentima koji dolaze da kupuju ili da se nastane mnogo jeftinije nego kod njih. „Zbog obilja jeftine zemlje na jugu Malezije, novac se sliva s jedne na drugu stranu granice", precizira članak iz Bloomberga. Singapur je investirao 3,4 milijarde dolara u projekat „Iskandar Malaysia", koji obuhvata industrijske i lučke zone, stambene komplekse i tržne centre. Pokrenut 2006, ovaj kolosalni projekat bi trebalo da se proširi na površinu tri puta veću od Singapura, da privuče sto milijardi dolara investicija i da stvori 800.000 radnih mjesta do 2025. godine. I mada svakog dana 150.000 Maležana prelazi granicu da bi radilo u gradu-državi, Džohor Bahru i susjedni gradovi se više ne zadovoljavaju time da budu radnička predgrađa. Pored industrijskih aktivnosti (elektronika, petrohemija, brodogradnja), dva lučka terminala Pasir Gudang i Tanžung Pelepas integrisana su u projekat „Iskandar", i direktna su konkurencija luci Singapur.

Konačno, u arhipelagu Rijau su ostrva Bintan i Batam dobila većinu ključnih projekata i investicija „trougla rasta" za Indoneziju. Smješteno sat vremena vožnje trajektom iz Singapura, ostrvo Bintan se specijalizovalo za oblast turizma. Na sjeveru ostrva prostiru se odmarališta i luksuzni hoteli na površini od 23.000 hektara. Opslužuje ih međunarodni aerodrom koji bi trebalo da bude u potpunosti operativan do 2017, kada će moći da prihvati do tri i po miliona putnika godišnje. Ostrvo Batam postalo je pak industrijski centar. Brojna preduzeća sa sjedištem u Singapuru, na udaljenosti od dvadeset kilometara, prenijela su svoje aktivnosti na ostrvo - gdje je zakon manje restriktivan i gdje su nadnice mnogo niže (riječ je o relokaciji u začetku), dok i dalje profitiraju od sporazuma o slobodnoj trgovini Singapura, posebno onih zaključenih sa SAD.

Od 2007. cio arhipelag Rijau ima status slobodne trgovinske zone. Danas je skoro 600 stranih kompanija, posebno elektronskih (Sanyo, Panasonic, Siemens, Sony, Toshiba, Epson) ili onih koje rade za brodogradilišta, smješteno u trinaest industrijskih parkova kojim upravlja Uprava za industrijski razvoj Batama. One zapošljavaju oko 300.000 ljudi, od čega su dvije trećine žene.

Posljedica ekonomskog buma je masivni priliv imigranata sa drugih ostrva Indonežanskog arhipelaga. U tri decenije je populacija Batama porasla sa nekoliko desetina hiljada na dva miliona stanovnika. Ostrvo koje je pretežno bilo područje ribarskih zajednica sada je urbano i u stalnoj obnovi. Stimulisane potražnjom preduzeća, cijene nekretnina su skočile. Znatan dio stanovništva ne može više da priušti sebi pristojan smještaj, a nekoliko desetina porodica je prinuđeno na zaposjedanje nehigijenskog zemljišta.

Novi doseljenici, privučeni opsenom o Eldoradu, nastavljaju da pristižu svakog dana. Kako je mnogo više kandidata nego radnih mjesta, brojni su oni koji ostaju bez posla. Oni podstiču razvoj neformalnog sektora, a i prostitucija cvjeta. Agencije za zapošljavanje su uglavnom smještene na Javi i Sumatri, a lokalno stanovništvo jedva da ima pristup plaćenim poslovima.

Obalu okupiraju nekretnine i brodogradilišta, šume mangrova se uništavaju, a zagađenje obalnih voda industrijskim otpadom i intenzivnim pomorskim saobraćajem u moreuzima Singapur i Malaka koban je udarac za male ribare. Lišeni tradicionalnog izvora prihoda, neki ribari ili prevoznici čamcima se povremeno upuštaju u neorganizovano pljačkanje, a ponekad su kooptirani od kriminalnih organizacija za poduhvate većih razmjera. Ta regija se smatra čuvenim mjestom svjetskog pomorskog razbojništva. U 2015. je zabilježeno oko dvije stotine pljački (6), od čega je nekoliko naftnih pronevjera u prolazu kroz moreuze Malaka i Singapur.

Da stvar bude još gora, ekonomska situacija nije ružičasta. Beležnice sa narudžbinama brodogradilišta su prazne, a preduzeća ne oklijevaju u stvaranju konkurencije sa drugim zemljama u regionu, gdje su plate još niže i radnici još poslušniji. (7) Smještene u Batamu od početka dvehiljaditih, sindikalne organizacije su u ratobornom raspoloženju, a u trećini preduzeća postoje granski sindikati.

Za razdoblje od 2013. do 2020. profesor Poslovne škole na Univerzitetu u Singapuru Toh Mun Heng prognozira da će „trougao rasta" bilježiti ukupni godišnji porast od 5,7% (8). Međutim, malo je verovatno da će uspostavljena hijerarhija između tri vrha trougla biti uzdrmana. Danas Singapur zauzima treće mjesto zemalja u svijetu po bruto domaćem proizvodu (BDP) po stanovniku, poslije Katara i Luksemburga, sa 83.066 dolara. Sa BDP-om od 26.638 dolara po stanovniku, Malezija je daleko, a još dalje Indonezija sa 10.651 dolar. Geografkinja Natali Fo je još 2004. objasnila kako ove razlike rezultuju disfunkcionalnostima koje se ne mogu ispraviti unutar „trougla rasta": one su, naprotiv, njegova baza. „Na mikroregionalnom nivou", objašnjava, „Indonezija-Malezija-Singapur trougao rasta praktikuje principe međunarodne podjele rada. On iskorištava u svoju korist geoekonomski jaz koji indukuju nacionalne granice. Njegovo funkcionisanje temelji se na postojanju gradijenta koji je ekonomski (cijena radne snage, nivo industrijalizacije i tercijarizacije), demografski (dostupnost radne snage) i politički (protekcionizam ili slobodna trgovina), između zemalja u moreuzu." (9)

Za siromašne postaje nemoguće ući u Singapur

Nada u zajednički rast partnera je iluzorna, obećanja teritorije bez granica u globalnom gradu svjetlosti su varke. Nacionalne granice dodaju nove linije demarkacije, one unutarnje. Tako roba proizvedena u arhipelagu Rijau ne može slobodno prolaziti ostatkom Indonezije, jer postoje ograničenja prodaje proizvoda iz slobodne trgovinske zone, u ime zaštite lokalnih proizvođača. A ako roba i kapital skoro nesmetano cirkulišu između tri vrha trouglova, isto ne važi za pojedince.

Na sjeveru ostrva Bintan je, objašnjavaju ekspertkinje Mišel Ford i Lenor T. Lajons (10), ogromno turističko područje Lagoi, neka vrsta autonomne enklave. Povezano je sa glavnim gradom ostrva Tanžung Pinang putem na kojem je kontrolni punkt, gdje naoružani stražari vraćaju nepoželjne. Dok su, sve do početka osamdesetih godina prošlog vijeka, stanovnici arhipelaga Rijau često odlazili u Singapur da bi se snabdjeli robom ili da bi posjećivali roditelje, rastući jaz između njihovog standarda i standarda grada-države to putovanje čini sve težim. Nakon finansijske krize iz 1997/98, Singapur pooštrava granične kontrole ne bi li obuzdao ilegalnu imigraciju nekoliko hiljada nezaposlenih radnika. Granice su se dodatno utvrdile nakon atentata od 11. septembra 2001, ovog puta pod izgovorom borbe protiv terorizma: „U posljednje vrijeme, međutim, veće od kontrole migranata su ekonomske razlike, koje su glavne prepreke prekograničnom kretanju", procjenjuju Fordova i Lajonsova. I, govoreći o ostrvu Bintan, zaključuju: „Uprkos svim obećanjima IMS trougla rasta (...) život u trouglu rasta je više povezan sa ograničenjima nego sa mobilnošću."

 

 

 

Philip Rivelli je novinar i fotograf. Autor je knjige Je disais que je ne resterais pas. Mémoires d'immigrés, éditions Alternatives, Pariz, 2009.

Prevela: Maja Solar

(TBT)