REDITELJ 'BOŽANSKE INTERVENCIJE' Elia Suleiman: Živimo u globalnoj Palestini

25.08.2016. u 01:24

KULTURA

Predsjednik ovogodišnjeg žirija glavnog takmičarskog programa Sarajevo film festivala bio je palestinski reditelj Elija Sulejman. On je za beogradski Danas govorio o političko (ne)moći umjetnosti


FOTO: Suleiman ( Sff.ba)

Iako u svojoj karijeri ima samo tri (mada odlična) dugometražna filmska ostvarenja, jedan je od najvažnijih autora arapskog svijeta. Zbog specifičnog humora, često ga porede sa  Busterom Keatonom, a taj humor koji je, kako kažu kritičari "između burleske i trezvenosti", mogao se prepoznati još u njegovom prvom ostvarenju "Hronika nestajanja", koji je osvojio nagradu za najbolji debitantski film na Festivalu u Veneciji 1996. godine. Najpoznatiji je po naslovu "Božanska intervencija" za koji je 2002. godine osvojio nagradu žirija u Kanu, koji je nastavio stil prvog filma i kroz niz duhovitih slika govori o svakodnevici Palestine. Njegovo posljednje ostvarenje "Vreme koje preostaje" prikazuje život i stradanje njegove porodice od 1948. i proglašenja države Izrael na palestinskim teritorijama do današnjih dana.

Sulejman je rođen u Nazareti 1960. godine, ali je kao i većina njegovih sunarodnika veliki dio svog života proveo u inostranstvu, prije svega u Sjedinjenim Američkim Državama. Danas živi u Parizu.

Vaši filmovi su poput velikih slagalica gdje je svaka scena zapravo dio za sebe a da tek svi zajedno čine jednu cjelinu. Da li tokom rada mislite o toj velikoj cjelini ili samo o tim posebnim dijelovima?

- Tokom svog svakodnevnog života zapisujem bilješke o stvarima koje vidim, sanjam, maštam... Kada vidim da je nešto za mene zanimljivo i može biti duhovito, sentimentalno, tragično, ja to zabilježim. Kada shvatim da tih bilježaka ima sve više, počnem da razmišljam o filmu. Ništa ne planiram unaprijed. Moji filmovi imaju lični pristup priči zato moram sve to iskustvo prvo da proživim da bi ga prenio na filmski jezik. Kada osjetim da je konačno došao trenutak da nešto kažem, onda se vraćam svojim bilješkama. Prvo razmišljam o sceni. Nikada ne pišem cjelokupnu priču. Moj koncept sastoji se od niza scena, među kojima postoji veza samo u mojoj glavi. Na neki način to izgleda kao da ste u galeriji u kojoj je izloženo 200 slika... Zatim počnem da se igram montažom u svojoj glavi i pokušavam da ih spojim. Igram se sa tom slagalicom i kada osjetim da ona postaje veća slika koja ima narativnu strukturu, počinjem da mislim da tu ima filma. Tek tada razmišljam šta taj film može biti. Treba mnogo vremena da prođe dok se cijela slika ne složi.

Zašto vam je važno da to uvijek budu vaše lične priče ili priče o vašoj porodici, prijateljima, komšijama?

- Nisu one samo to, ali to je stvarnost koju ja posmatram i istražujem. Ja pokušavam da uhvatim određeni ambijent i ne zanimaju me likovi. Pokušavam da zabilježim trenutak koji živim, kroz priče svojih prijatelja, porodice...

Vi i igrate u vašim filmovima...

- Iz istog razloga. Mislim da me ta pojava ispred kamere približava priči. Daje mi mogućnost da budem pripovjedač unutar filma. To je važan dio mojih filmova. Nemam predstavu da li bih mogao da stvorim neki alter ego iz svoje podsvijesti kao što je Felini uspeo sa Mastrojanijem. To može uspeti ali to nikada nisam probao. Sada je to već nešto što je dio mog stila.

Živjeli ste u Americi, Parizu... Zašto imate potrebu da govorite o stvarnosti u Nazaretu?

- Moj sljedeći film govorit će o tome (smijeh). Prva dva filma govorili su o Nazaretu, treći nije bio specifično vezan za taj grad ali je govorio o Palestini. Ali sada mislim da je došao trenutak da govorim o drugim prostorima, ne zato što sam živio i na drugim mjestima, nego zato što osjećam da je neophodno pričati i o drugim mjestima. Ranije sam govorio o Palestini i Izraelu kao o mjestima koje će otkriti u kakvom svijetu danas živimo, ali mislim da je danas cio svijet postao bliži priči o Palestini i Izraelu.

Na koji način?

- Pogledajte. Ranije smo govorili o kontrolnim tačkama između Izraela i Palestine a sada toga ima svugdje. Isto nasilje koje postoji na tim mjestima postoji danas svugdje u svijetu. To je gotovo svakodnevica u svakoj zemlji. Tenzije koje vidite u Francuskoj, Britaniji... rekao bih da danas živimo u globalnoj Palestini. Metaforički rečeno. Mislim da je zato važno govoriti o toj situaciji.

Pomenuli ste Francusku, vi tamo živite. Koliko će ta priča biti vidljiva?

- Znate šta se tamo dešava. Ali neću opisivati te događaje, ne volim da se bavim reportažom. Pokušat ću da u filmu pokažem neke reference na te događaje ali ne direktno. Biće to dokument o ambijentu u kome svijet danas živi. Gdje god da idete, imat ćete slično iskustvo. Bilo da je riječ o granicama, policiji... Čak i ovdje na festivalu. Tačno se vidi da postoje razne mere osiguranja, koje nemaju veze samo sa onim što je prošla ova zemlja u ratu, već sa ambijentom trenutka u kome živimo.

Da li ste osjećali da su vaši filmovi "oružje" u borbi za razrješenje situacije u Palestini?

- Ne. Ali mislim da je svaka vrsta umetnosti neki oblik otpora. To ne znači i da je političko djelo. Mislim da, ako prikazujete stvarnost, da na taj način govorite da je i neka druga stvarnost moguća. Na neki način umetnost je vid otpora. Ali nije otpor koji može odmah da ima uticaj. Nekada je potrebno da prođu godine ili vjekovi da bi se nešto dogodilo, a možda se i neće ništa promijeniti. Umjetnost ima ograničenu moć zato što uvijek podcjenjujemo kolika je moć regresije. Jako malo smo napredovali od Industrijske revolucije. Za nekoliko stotina godina, tek sada živimo sa malo zdrave hrane i čiste vode, i to ne svugdje na svijetu, i i dalje sa mnogo ubijanja i ratova. Što je alarmantno. Ne mislim da je umetnost to mogla da predvidi u bilo kom obliku. Mislim da se na svijet gledalo uvijek sa mnogo više nade. Ne mislim da je danas nada potpuno uništena, da je tako ne bih se bavio umjetnošću.

Ipak, ima mnogo toga što se promijenilo zahvaljujući vašim filmovima. Na primjer, zahvaljujući nominaciji za Oskara, govorilo se o Palestini iz nekog drugog ugla i filmovi palestinskih autora dobili su priliku da budu kandidati za nagrade pod palestinskom zastavom...

- Ali to nije umetnost. Umjetnost je sam film. Ovo je bila politika oko filma, kada su "Božansku intervenciju" izraelski mediji spriječili da bude kandidat stvarajući pritisak na Američku akademiju. Iako je film prvobitno bio nominovan, Akademija je povukla tu mogućnost, da bi se na neki način izvinili tako što su sljedeće godine otvorili mogućnost da učestvuje i Palestina. Tada su rekli da je Palestina nacija, što nisu mislili godinu dana ranije. Zanimljivo je jer su se tako branili kada su nas odbili iako su prihvatali prijave iz Hongkonga. Ali za mene je ta politička borba potpuno nevažna. Ako Američka akademija misli da je centar svijeta, ja to ne mislim. Za mene je to samo još jedan oblik mejnstrim zabave koji se povezuje sa korumpiranim političarima i državnom politikom. Nemam nikakav drugi značaj. Filmovi iz Sarajeva na primjer su umjetnička djela, ne moraju da budu kandidati za Oskara. Ne mora stalno da se misli o tome šta se dešava u Los Angelesu. Za mene je to marginalni događaj u mojoj karijeri. Nema neki veći značaj.

Mislite li da su kroz vaše filmove, kao umjetnička djela, ljudi saznali nešto više o Palestini i njenoj historiji?

- Možda. Ali moji filmovi nisu časovi historije. Mnogo ljudi izlazi iz bioskopskih sala nakon mojih filmova i govori kako ništa nisu shvatili o historiji Palestine. Moji filmovi ne treba to ni da pokazuju. Ali ako izazivaju određenu želju kod publike da istraži dublje ovu temu, onda je to dobro. Ako neko pogleda moj film i zbog toga postane manje nasilan, to je za mene velika pobjeda. Ako neko svoj život učini boljim zbog mog filma, ako par poslije projekcije vodi ljubav, jer su osjetili neku senzualnu tenziju, to je za mene velika nagrada. Nije neophodno da moji filmovi imaju politički uticaj. Važno mi je da mi kao ljudska bića postanemo bolji.


(TBT)