BAJDAR: Kad imate nešto za šta se borite, nema mjesta za strah

16.06.2016. u 10:49

INTERVJU

"Nikad nemoj da dozvoliš da te neko maltretira. Uvijek živi onako kako ti želiš." I živjela sam kako želim.


FOTO: (I.P.)

Oja Bajdar se nekako probila kroz proljetni ali surov pljusak, i zakoračila u toplu knjižaru. Tada sam konačno upoznala ženu o kojoj sam toliko čitala.

Višestruko nagrađivano pero turske književnosti, u rodnoj zemlji odavno ima epitet literarne zvijezde, mada interesovanje za njenu prozu seže dalje od granica Turske. Ništa manje nije ni interesovanje za njenu životnu priču. U Beograd je došla radi promocije svog romana Izgubljena riječ, u izdanju kuće Dereta.

Blijedog lica, u striktnom kostimu, na prvi pogled djelovala je pomalo strogo – poput nezgodne profesorke pred penzijom. Ništa u njenoj pojavi nije nekom neupućenom posmatraču moglo da nagovijesti mučne godine koje je provela u turskom zatvoru. Kao borac za ravnopravnost Radničke partije, Oja Bajdar je u više navrata proglašavana narodnim izdajnikom. Nakon prvog vojnog udara u Turskoj, ova gospođa istaknutih manira istrpijela je i pravu fizičku torturu, ali je ipak u jednom trenutku bila primorana da pobjegne i otpočne život političkog azilanta.

"Ništa strašno", rekla je uz osmjeh pokazavši na svoju, kišom pomalo osujećenu, frizuru. Pokisla je, ali je izbjegla pljusak koji je tek hvatao zalet. Jednoj takvoj ženi nikada ne bi palo na pamet da se zamara gunđanjem o vremenskoj prognozi. Imala je mnogo značajnijih tema za razgovor.

Već u srednjoj školi počeli ste da se bunite protiv nekih stvari koje su vam u društvu smetale. Šta vam je smetalo u trenutku kada ste gotovo kao djevojčica seli i napisali knjigu Alah je zaboravio svoju djecu?

Tu knjigu sam napisala u srednjoj školi. Izlazila je u nastavcima u dnevnim novinama Hurijet ("Sloboda"). Moja pobuna u to vrijeme se dosta razlikovala od kasnije pobune, ili pobune u današnje vreme.

Kao mlada sam se protivila nasilju koje se sprovodi u porodicama, nad djecom, ženama... Zanimale su me stvari koje su mi tada bile bliske, koje sam mogla da vidim u neposrednoj okolini. Moja kasnija pobuna bila je usmjerena ka društvu i svemu što nije valjalo u tom društvu.

Kao nešto zrelija osoba, ustala sam protiv nasilja, protiv svega lošeg što se radilo mom narodu, i tom društvu čiji sam dio bila.

Djevojčica ste bili četrdesetih godina prošlog vijeka. To je period poslije smrti Ataturka. Kakav je bio položaj žena u vašem najbližem okruženju?

Kada govorimo o višim slojevima društva, imućnijim porodicama, intelektualnim krugovima, žene su bile vrlo zaštićene, nikako maltretirane. Ja potičem iz takve porodice. I u mom okruženju žene su uvijek bile zaštićene, čak i cijenjenije od muškaraca.

Moj otac je uvijek govorio: "Nikad nemoj da dozvoliš da te neko maltretira. Uvijek živi onako kako ti želiš." I živjela sam kako želim. Takve porodice bile su u manjini. I to mi je smetalo, željela sam da se borim protiv toga.

Kada bih današnje vrijeme uporedila s tim vremenom... Stopa nasilja raste. Sada, svakog dana strada makar jedna žena u Turskoj.

Koji je trenutak bio preloman u vašem životu i odveo vas putem političkog aktivizma?

U mom životu postoje dva prelomna trenutka. Prvi se dogodio kad sam imala 20 godina. Bio je to nastanak radničkog, tačnije socijalističkog pokreta u Turskoj. Sa osnivanjem tog pokreta, formirana je i Radnička partija. Mladi ljudi, prevashodno studenti, željeli su da se priključe toj partiji, da budu deo te nove priče. I ja sam bila među njima. Nikako nisam bila jedina.

U to vrijeme nisam pisala romane. Počela sam da radim na fakultetu kao asistent i priključila sam se Radničkoj partiji.

Onda je došlo vrijeme za doktorat?

Bila je 1964. kada sam diplomirala sociologiju na Istanbulskom univerzitetu. Došlo je vrijeme i za doktorat. Odabrala sam temu. Glasila je: "Rađanje radničke klase u Turskoj". Onako za sebe, krenula sam da pripremam disertaciju na tu temu. Međutim, Vijeće profesora je odbilo moju doktorsku tezu. Onda ju je odbilo još jednom. Ja sam bila član te radničke partije... Nakon što je moja teza dva puta odbijena na fakultetu, studenti su se pobunili protiv te blokade. Svi su se digli na noge. Vrlo brzo, sve je eskaliralo u okupaciju fakulteta.

Kraj šezdesetih godina je na mnogim tačkama planete bio karakterističan po pobunama među mladima. Amerika, Pariz, Prag, Beograd... Kako je izgledao život studentkinje tokom studentskih pobuna u Turskoj?

Zbog svega toga bila sam primorana da odem sa fakulteta. Sve što se dešavalo u drugim zemljama, dešavalo se i u Turskoj. Studenti su imali iste porive, ali okolnosti su, mislim, bile malo opasnije u Turskoj. S jedne strane, taj bunt je u sebi nosio sjajnu pokretačku energiju. Bili smo mladi, bilo je zabavno – kao i svuda. Sa druge strane, bilo je mnogo ružnih događaja koji su učinili da se rijetko ko tog perioda sjeća sa nostalgijom. Bilo je tu i dosta smrti

Šta je najgore što pamtite iz tog perioda? 

Vojni puč se u Turskoj desio vrlo brzo nakon toga, 1971. godine.

Svi koji smo protestovali, uključujući i mene, bili smo mučeni kad se dogodio vojni puč 1971. godine. Sama ta činjenica, jasno vam je kakve uspomene ostavlja. Jedan moj vrlo blizak prijatelj je, između ostalih, na Vojnom sudu tada bio osuđen na smrt. Ubili su ga vješanjem. To mi je najbolnija uspomena iz tog vremena.

Kako su vas mučili?

Sve je to radila vojska. Dva puta sam bila u zatvoru. Ukupno – tri godine. Mučili su me električnom strujom. Zato se i danas mnogo plašim struje. Iz nekog razloga, o takvim stvarima i dalje ne mogu detaljno da pričam. Iako su neki drugi ljudi radili sve te užasne stvari, osjećam se kao da me je sramota zbog toga što su oni radili.

Da li ste pri stupanju u Radničku partiju bili svjesni opasnosti u koju se upuštate?

Svjesna sam bila rizika. Ali imala sam određen cilj. Kad imate nešto za šta se borite, jednostavno nema mjesta za strah. Mučenje, smrt...

Kako su vaši roditelji, koji su vas toliko čuvali od svake neprijatnosti, gledali na sve to?

Moj otac tada već nije bio živ. Moja majka nije gledala na sve to baš dobronamjerno. Ona je smatrala da me je to što sam ljevičar činilo izdajnikom države.

Kako ste živjeli po izlasku iz zatvora?

Pošto sam izašla iz zatvora, počela sam da se bavim novinarstvom. Tih godina, kada sam otišla sa fakulteta, nisam se bavila književnošću. Pisala sam kolumne za razne novine. Tako su se osipale sedamdesete u Turskoj. Uslijedio je i taj drugi vojni udar.

Onaj najgori, iz 1980?

Da. Bio je svakako mnogo gori od prethodnog. Bilo je više žrtava. Sve je bilo još surovije. Ali ja ga nisam iskusila. Pobjegla sam na vrijeme.

Kako ste pobjegli?

Saznala sam da će ponovo doći do vojnog udara u Turskoj. Dan prije nego što je izbio puč, sela sam na avion i sasvim sam normalno izašla iz zemlje. Djete, sina koji je tada bio bukvalno beba, morala sam da ostavim majci na čuvanje. Da sam ostala, sigurno bih bila osuđena na mnogo godina robije, i pitanje je šta bi se sa mnom dogodilo.

Muž je već bio u Njemačkoj, i ja sam mu se samo priključila. Živjeli smo tamo kao politički azilanti.

Ko vam je dojavio da treba da bježite?

U samoj vojsci je postojala jedna druga, tajna grupacija. To su bili ubačeni elementi. Svi smo imali dobru komunikaciju. Ali, moram da kažem, i nakon što se vojni udar dogodio, dosta njih je uspjelo da pobjegne. Bilo je lako pobjeći iz Turske tada.

Kada ste ponovo vidjeli sina?

Kada sam pobjegla iz Turske, moj sin je imao 9 mjeseci. Majka mi ga je naknadno donijela u Njemačku. Vrlo kratko smo bili zajedno. Tek što je došao, ja sam morala da odem u Moskvu i ponovo ga nisam vidjela dvije godine. Teško je, naravno. Najteže je odvojiti se od djeteta.

Gdje ste bili 1989?

U Berlinu. Bila sam na licu mjesta, mogla sam bukvalno da gledam pad Berlinskog zida. Dogodilo se i to. Urušio se i socijalizam sa njim. To je druga prelomna tačka u mom životu.

Cio sistem za koji sam se borila je otišao, prisustvovala sam tome i osjetila sam taj raspad. Bolno je to bilo za mene. Bila sam jedan od boraca tog pokreta, neko ko je tu bio od početka. Iskreno sam vjerovala u svaku ideju. Vrlo snažno su mi se motala ta pitanja: Zašto? Zašto je socijalizam propao?

Mnogo me je to pogodilo. Sigurno, bilo je grešaka zbog kojih je bilo neizbježno da se taj pad dogodi. Nakon pada Berlinskog zida riješila sam da okrenem list u svom životu. Vratila sam se književnosti. Prvo što sam objavila bila je zbirka priča koja se zvala Zbogom, Aljoša.

Kad ste se prvi put vratili u rodnu zemlju nakon svega, kako vam je izgledala Turska?

U knjizi koja se zove Povratak u ništavilo opisala sam svoj povratak u Tursku. Bilo je lijepo. Nije mi teško pao povratak. Opet sam se našla sa ljudima iz svog okruženja, ponovo sam bila u zemlji iz koje sam. Sjećam se tog povratka po jednoj srdačnoj, toploj energiji. Naravno, mnogi više nisu bili među živima i nedostajali su.

U romanu Izgubljena riječ u središte teme smješten je okršaj između Kurda i Turaka. Kako ste željeli da mu pristupite?

U romanu jeste u prvi plan stavljen okršaj između Kurda i Turaka koji već dugo traje. Svi romani žrtve su istorije, ali i svojih unutrašnjih konflikata. To nije politički roman, već slojevita priča koja objedinjuje unutrašnja stanja junaka, ispituje odnos Istoka i Zapada, kao i aktuelne društvene probleme.

Ipak, to je roman o nasilju. Glavna tema je nasilje. Svi vidovi nasilja. Na primjer, kada secirate oglednog miša u laboratoriji, to je jedan oblik nasilja, zar ne? Takođe, tu je nasilje u porodici, nasilje nad djecom, nad ženama... Najzad, najintenzivniji oblik nasilja je rat, kao organizovano teško nasilje koje se sprovodi nad nekim narodom.

Nedavno je u svjetskoj javnosti pokrenuta debata o stereotipima prema ženskim piscima koji i dalje vladaju, čak se mogu osjećati njihovi tragovi i u književnim kritikama najuglednijih svjetskih listova. To je ona stara teza da žene pišu o lepršavim temama i emocijama, dok muškarci pišu o ratu, politici i "značajnim stvarima". Kako vi, sa svojim književnim i životnim opusom, gledate na slične diskriminacije?

Naravno, ne slažem se sa tom opaskom. Mogla bih da kažem da su muški autori više skloni pisanju koje podrazumijeva nizanje događaja, čistu naraciju, dok ženski imaju veću sklonost ka prozi koja je protkana opažanjima. Smatram da je vrlo lijepo pisati jezikom duše i pisati o ličnom proživljavanju nekih stvari. Tu nema ničeg trivijalnog.

Takođe, moram da primijetim da sve više ima spisateljica koje svoju pažnju posvećuju upravo ovakvim, takozvanim "teškim temama". Prije dolaska u Beograd bila sam u Novom Sadu. Tamo sam upoznala autorku iz Makedonije koja je napisala roman o raspadu Jugoslavije.

Žene će s vremenom sve više pisati o nasilju, ratu i sličnim temama, jer su to neke stvari o kojima ne možete da ćutite. One vas duboko dirnu. A kad se jednom rodi ta potreba da se o jednom tako bolnom problemu izrazite, da makar probate da nešto promijenite... Kako da je zaustavite?


(The Bosnia Times, Nedeljnik)