ESEJ V
KO JE (PO)GRIJEŠIO Pa je ta davnašnja jednostavnost i razumljivost šeri'ata skoro u potpunosti nestala

16.06.2015. u 00:56

ESEJ
Umjesto da istaknu istinsku, jednostavnu – i što lakše shvatljivu – predstavu o islamu, Muslimani uporno  nude zaplašujuće, komplicirane skolastičke interpretacije, islam "iz druge ruke", onakav kako je on bio predstavljen,  fiksiran i zgusnut u svojoj kompleksnosti prije otprilike hiljadu godina.


Piše Muhammed Asad, thebosniatimes.ba

NE BI, međutim, bilo nimalo fer da za sve ove promašaje okrivimo cijeli naš Ummet. Ako Muslimani nisu uspjeli da implementiraju šeri'at u njegovoj punini, to nije samo njihova pojedinačna krivica – budući da u mnogo slučajeva oni nisu imali drugog izbora. Muslimanima, ustvari, nije dopušteno da saznaju šta je to uistinu  šeri'at i šta su njegovi istinski izvori.


Zbunjenost brojnim fikhskim i kelamskim školama

Svaki obični, razumni Musliman je često čuo – sluša to i danas, gotovo svakodnevno – kako je islam "jednostavan", ali kada se on potrudi da shvati islam, naići će na hiljadugodišnju teologiju (kalam) i okoštalu jurisprudenciju (fiqh) koji su od spomenute jednostavnosti sačinili potpunu iluziju. Taj Musliman će vidjeti mnogo sekti i škola mišljenja koje su, vrlo često, grčevito suprotstavljene jedna drugoj, a svaka od njih tvrdi da je jedino ona legitimni tumač islama. Naš obični, razumni Musliman, pošto po profesiji nije fakih, po prirodi stvari, bit će zbunjen svim tim zapetljancijama i raznovrsnim vjerskim koncepcijama brojnih učenjaka, posebno profesionalnih fakiha. On će vrlo brzo shvatiti da odgovori na pitanja o tome šta je uistinu islam, ko je Musliman i kako Musliman treba da se ponaša nisu baš sasvim isti kod, recimo, sunnijskog alima hanefijskog pravca, fundamentalističkog vehabije, isnaašerijskog šiije i sufije, da ne spominjemo mnoge manje škole mišljenja. Nemoćan da savlada komplicirane teološke i pravne sisteme koji se nalaze u podlozi ovih "škola", obični, razumni Musliman vrlo često pada u očajanje misleći da nikada neće moći samom sebi jasno razlučiti šta je to "islamsko" a šta "neislamsko." S druge strane, onaj obrazovaniji Musliman neće prihvatiti da ga vode obrazloženja (tj. kontradiktorna obrazloženja) profesionalnih vjerskih učenjaka koji za sebe tvrde da spadaju u ulemu – iako ga takvi zbunjuju svojim osrednjim poznavanjem islama i  nikakvim poznavanjem svijeta koji nas okružuje.Ono što Musliman želi – i što on vjeruje da ima pravo – jeste izravni, lični uvid u program islama, ali pošto je  nemoćan da to dosegne, on, zbog praktičnog razloga, prestaje da na islamsko zakonodavstvo gleda kao na svoju uputu u poslovnom životu. A ponekad u potpunosti  okrene glavu od islama i postaje "agnostik" ili, u boljem slučaju, ukoliko ima konzervativnih sklonosti, pridržava se konvencionalnih formi islama ne dopuštajući im, međutim, da one izvrše bilo kakav utjecaj na njegov praktični život.

Islam "iz druge ruke"

Srž ove moje ljutite opaske sastoji se u slijedećem: Umjesto da istaknu istinsku, jednostavnu – i što lakše shvatljivu – predstavu o islamu, Muslimani uporno  nude zaplašujuće, komplicirane skolastičke interpretacije, islam "iz druge ruke", onakav kako je on bio predstavljen,  fiksiran i zgusnut u svojoj kompleksnosti prije otprilike hiljadu godina. Ove interpretacije bi se, ugrubo, mogle svrstati u dvije klase: fiqh, što je tehnički naziv za muslimansku jurisprudenciju (koju sami fakihi ne tako rijetko miješaju sa šeri'atom) i kalam, zasebnu glavnju muslimanske teologije prihvaćene u aristotelovskim i neoplatonskim terminima. Između ovih dviju disciplina nije nastao jedan, već više sistema- većinom suprotstavljenih jedni drugima – koji se popularno, i potpuno neispravno, nazivaju "islamskim pravom". Štaviše, tih nekoliko sistema se, i to svaki zasebno, nadalje dijele u svoje podsisteme, u mnoštvo "škola" – u skladu sa kompliciranim cjepidlačenjem u rezoniranju koje je usvojio svaki od predstavnika tih "škola".  Ako vi, npr., pogledate kompendijum  fikha u hvalevrijednoj knjizi Bidayat al-Mujtahid Ibn Rušda ( u kojoj autor nepristrano citira mišljenja različitih pravnih škola ne dajući prednost ni jednoj od njih), vidjet ćete da, praktično, ne postiji nijedno veće ili manje pravno pitanje u kome su sve škole i sistemi saglasni. A što se tiče kalama, tamo je razlika još više i, po pravilu, žešće su izražene nego u fikhu.

Nepristupačnost šeri'atu

Na taj način, principi i primjena šeri'ata – koji se, kao što znamo, dotiče svakog aspekta ljudske egzistencije i koji je životno važan za islam – u cjelini je postao nepristupačan za razumijevanje svakome osim specijaliziranim naučnicima, i to i njima samo u akademskim raspravama, ali ne i u praktičnom životu. Nekada, u prošlosti, islam je zbilja bio jako jednostavan; on je imao svoju shemu u kojoj je svaki Musliman svjesno učestvovao, ali – ta su vremena davno prošla.  Izuzme li se nekoliko slavnih izuzetaka, ulema je u minulim stoljećima uvjeravala samu sebe da niko ne može razumjeti islam ukoliko nije implicitno savladao sve što su rane generacije muslimanskih učenjaka napisale o njemu, i kao rezultat toga, ulema je u prošlosti, a i danas to čini, "običnog čovjeka" uvjerila da je njegova moralna obaveza da bude papiga u ljudskom suretu; da se islamski zakon (svejedno kako ga danas nazivali) mora slušati, ali nije neophodno da se on razumijeva; da se njegovim principima može prići samo nakon dugih, specijalističkih studija; drugim riječima, da nije svačije da se bavi šeri'atom, bez obzira što se on tiče svačijeg i svakodnevnog života.U svoje vrijeme (u mjeri u kojoj je to bilo moguće) Kur'an i Poslanik, s.a.w.s., obraćali su se svakome – ali, uslijed nekih misterioznih odluka (koje se, da se razumijemo, ne nalaze ni u Kur'anu ni u sunnetu), ovo pravilo je izmijenjeno, i znanje o šeri'atu, koji je nekada bio živo prisutan u svakodnevnome mišljenju i koji se ticao svakog zrelog Muslimana, rezerviralo se samo za posebnu i specijaliziranu klasu učenjaka. Htjeli to oni ili ne, ali to komplicirano rezoniranje koje su muslimanski fakihi usvojili u svojim raznovrsnim eksplikacijama šeri'ata, udaljilo je šeri'at od živog mišljenja muslimanskih masa. "Obični čovjek" je, nakon toga, samo čekao da mu fakihi daju gotova rješenja – ne tražeći bilo kakve argumente.

I rezultat nije mogao biti drugačiji nego što jeste, naime: udaljavanje "običnog" i obrazovanog čovjeka od istinskog duha učenja koja je on priznao i želio da slijedi.

Rigidnost vjerskog mišljenja – sterilnost u društvenom životu

Evidentno je da šeri'at, uz ona svoja pozitivna usmjeravanja našeg ponašanja i postupanja, posjeduje i onu prijeko potrebnu psihološku funkciju, što znači da on nastoji da u čovjeka usadi nešto što bi se najbolje definiralo kao "moralna sklonost", tj. čovjekovu instinktivnu sposobnost da odlučuje u svakoj fazi svoga života kada god se impuls (termin koga ja koristim da bih označio sve težnje i inklinacije, ono što se čovjeku sviđa i ono što mu je odbojno) slaže ili ne slaže sa općom moralnom shemom kako je vizualizira islam i, paralelno sa tom sklonošću, šeri'at želi da u čovjeka usadi onu instinktivnu silu s pomoću koje će on slijediti ispravne i savladati loše impulse u sebi. Ali otkad je historijska evolucija fikha i kelama odstranila šeri'at iz svijesti običnog Muslimana, koncepcije o tome šta jeste a šta nije islamsko odalečile su se od svake "moralne sklonosti" u punom smislu te riječi, pa su se onda te sklonosti preobrazile u puke mehaničke navike. Ova rigidnost vjerskog mišljenja (ili, bolje, ovo nametnuto odsustvo mišljenja) prouzrokovalo je potpunu sterilnost u našem društvenom životu – jer je,  po prirodi stvari, to društvo utemeljeno na islamskome mišljenju, ni na čemu drugom.  Jer dokle god je ova misao bila živa, program islama je bio praktična propozicija, ali onda kada se vjersko mišljenje ogradilo "specijaliziranim naučnicima", ostvarivanje šeri'ata postalo je iluzija pa, umjesto da postane stil života, znanje o šeri'atu postalo je puka akademska stvar – jedno brdo sakupljenih ideja o tome šta je islam, gusto prekrivenih prašinom dekadentnih pravila. Kada bi Poslanik danas ustao iz kabura, i on bi teško raspoznao učenje koje je prenio čovječanstvu.

Teško naslijeđe neoplatonskog filozofiranja

Ta davnašnja jednostavnost i razumljivost šeri'ata skoro u potpunosti je nestala u šumi subjektivnih dedukcija koje su ispredlagale generacije učenjaka od prije hiljadu godina! Na taj način, mnoge naše tzv. "islamske" predodžbe nisu ništa drugo do naslijeđe neoplatonskog filozofiranja koje je bilo u opticaju u srednjem vijeku, zbog čega su takve predodžbe potpunoma falične – zato što su utemeljene na pogrešnom, ili neadekvatnom  razumijevanju kako svijeta koji nas okružuje, tako i izvornih islamskih učenja. (Da je ovo gledište tačno, to posebno potvrđuje mnoštvo takvih dedukcija koje se odnose na društvena i moralna pitanja.) Pa i pored toga,  iako pogrešne, ove predodžbe su uvijek bile odobravane od strane "akreditiranih" vjerskih prvaka i smatrane nedodirljivim. Drugim riječima, popularno mišljenje se na uobičajen način i nekritički identificiralo sa tim zastarjelim procesom mišljenja vjerujući da je ono islamsko mišljenje, procesom koji je nosio tragične posljedice. Zbog toga, kada se u vremenu veće kritičnosti – kakvo je naše vrijeme – počela da razotkriva neadekvatnost ovih zastarjelih mišljenja, popularno mišljenje počelo je da postavlja pitanje validnosti islama kao takvog. Ovaj proces, ma koliko bio žalostan, bio je sasvim prirodan. Obični Musliman, koji nikada nije želio da stvari promišlja vlastitom glavom, krajnje je lahkovjeran. Pošto mu je lakše da bude vođen pseudoreligijskim sujevjerjem i sloganima, on je sklon da pada u neku suprotnu krajnost pa da se sada pita o principu  islama nakon što je uzdrmano njegovo uobičajeno, osobno "uvjerenje."

 

(Prevodi: Džemaludin Latić, The Bosnia Times)