ESEJ IV
RASPRAVA O MUSLIMANSKOM PREPORODU Islam ima vlastitu viziju progresa i vlastiti model društvenih odnosa

14.06.2015. u 01:50

ESEJ

Uporedo sa onim dijelom naše "inteligencije" koja je- izgleda zauvijek – fascinirana uglancanom, obmanjujućom fasadom zapadnjačke civilizacije, pojavio se i onaj, sve brojniji dio mislećih Muslimana koji u islamu  vide svoju uputu.

Piše Muhammed Asad

VI STE SADA, vjerovatno, pod psihološkim pritiskom da ovako kažete:"Dobro, to su činjenice, ali one se tiču naše prošlosti. Tačno je da smo, nekada davno, stali u svome razvoju i da već duže vrijeme tapkamo u mjestu, ali ni Vi ne možete poreći činjenicu da danas među nama, Muslimanima, ima mnogo onih koji imaju svijest o tome kako je defektna bila naša neposredna prošlost. Mislim na one Muslimane koji žarko vole islam i koji rade na njegovom oživljavanju. Pogledajte samo tolika razna izdanja koja se danas publiciraju, izdanja koja govore o našem svakodnevnom životu: moralu, obrazovanju, politici, ekonomiji..., i to sa stanovišta islama; pogledajte sve one govore, knjige, pamflete, novine i magazine, konferencije i ulične demonstracije... – na sve te načine se islamska poruka prenosi do masa; pogledajte, posebno, kako se danas razgovara čak i o islamskoj državi – koja se baš u naše vrijeme realizirala u nekoliko muslimanskih zemalja – u kojoj se, na principima šeri'ata, nastoji izgraditi islamski politički poredak! Zar možete reći da današnji Muslimani nisu postali svjesni sebe, da nemaju osjećaja za ta pitanja?"

Naša "inteligencija" i novi misleći Muslimani

Ne, ja ne poričem da to što ste upravo naveli nisu znakovi da se Muslimani vraćaju sebi, svojoj svijesti; niko ne može poreći da danas postoje mnogi znakovi jedne nove, pokretačke muslimanske svijesti, znakovi novih nadanja koja su povezana sa drevnim, vječnim istinama islama. Uporedo sa onim dijelom naše "inteligencije" koja je- izgleda zauvijek – fascinirana uglancanom, obmanjujućom fasadom zapadnjačke civilizacije, pojavio se i onaj, sve brojniji dio mislećih Muslimana koji u islamu  vide svoju uputu. Neki iz ovog dijela Muslimana su smušeni, ili, jednostavno, nedovoljno obrazovani, i nisu u stanju da čine išta više osim da čekaju i da se nadaju; drugi posjeduju veću bistrinu uma i u stanju su da otkrivaju definitivni smjer svojih pregnuća; a treći dio ne samo da ima odgovor na pitanje 'Šta da se radi' nego i uspješno izražava svoje misli u diskusijama i pisanim radovima. Takvi Muslimani su obećana nada islamskog preporoda; pazite šta sam rekao: obećana nada, ali – to još nije islamski preporod. Mi još nismo ušli u fazu našeg stvarnog buđenja i preporoda – na duže staze. U našem praktičnom životu još se nije ostvarila ona bitna promjena, tj. promjena u smjeru ka istinskom islamu. Mi smo dosad imali samo mnogo priče: pobožnog, neznalačkog ili besmislenog raspravljanja. Izgleda da smo mi Muslimani veliki majstori raspravljanja...

Da se razumijemo, ja ne mislim da raspravljanje – u onom smislu kako sam taj pojam upotrijebio u naslovu ovog poglavlja – nije neophodno; inače ne bih ispisivao ove redove. Rasprava i diskusija su apsolutno neophodni kako bi se razbistrila konfuznost našeg mišljenja i kako bi se došlo do ispravne procjene problema s kojima se sučeljavamo. Nigdje kao u našem ummetu nije istaknuta neophodnost raspravljanja; to neće ni biti istinski islamski ummet  ukoliko u njemu ne bude rasprave i konsultiranja kao  jedne od najvažnijih, kur'anskih karakteristika: ...i čije je pravilo (u svim zajedničkim poslovima) da se dogovaraju (42, 38). Ali sama konsultacija – sama rasprava- neće nas nikuda odvesti, a ona bi morala da nas odvede nekamo, što će reći – u novu stvarnost islamskog života, i ona će nas tamo odvesti ukoliko nas povede ka prihvatanju islamskog zakonodavstva,  šeri'ata, kao stvarne i promišljene propozicije (sveobuhvatnog temelja i pothvata) za naš ukupni život. Danas postoji samo jedan manji broj Muslimana koji ozbiljno prihvata šeri'at, tj. prihvataju ga kao praktičnu shemu u kojoj se od nas zahtijeva da se odreknemo svoje nemarnosti prema njemu, šeri'atu, i da, na njegovim temeljima, u potpunosti radimo na rekonstrukciji našeg javnog života.

Može li islam oblikovati svoje društvo

Uvijek moramo imati na umu da se islam ne sastoji samo od duhovnih principa; jer ukoliko ova vrsta principa nema  svoje korelate u praktičnoj sferi ponašanja, onda se oni, tj. duhovni principi, vrlo lahko mogu podvrći kontradiktornim interpretacijama za različite društvene (ili antidruštvene) okolnosti. Tipičan primjer ovakvog slučaja može se pronaći u kršćanstvu, koje se zadovoljava propovijedanjem vjerovanja i morala bez posebne brige oko toga da li će se ta vjerovanja i moralni principi transformirati u definiranu društvenu shemu; to je razlog zašto je ova religija samo popratna pojava socio-ekonomske države koja nema ni najmanju vezu sa kršćanskom etikom. Za razliku od kršćanstva, islam se ne zadovoljava pukim zahtjevima za određenim duhovnim držanjem koje bi se prilagođavalo svakom kulturnom, društvenom i ekonomskom ambijentu, nego on insistira na tome da vjernik, uz duhovne principe, prihvati i njegovu, originalno islamsku shemu praktičnog  života. U okviru te sheme, koja se naziva šeri'at, islam ima vlastitu viziju progresa, vlastitu definiciju društvenog dobra i vlastiti model društvenih odnosa. U stanovitoj mjeri, međutim, ovi su koncepti posuđeni od drugih civilizacija i od drugih svjetonazora i, postavši dominantni u oblikovanju muslimanskog društva, lišili su islam njegove moći da sam oblikuje svoje društvo; pa ukoliko se mi dragovoljno potčinimo ovim vanjskim utjecajima, mi implicitno pristajemo na to da islam realno ne može vršiti tu funkciju.

Da, ovo je srž našeg problema. U svjesnoj i podsvjesnoj spremnosti naše brojne braće i sestara  da uvijek imitiraju društvene, političke i ekonomske forme Zapada -  čak i onda kada žele obnoviti stvarni  islamski politički poredak – leži prešutna, nehotimična implikacija: da nije realna tvrdnja islama da on može oblikovati društvo na svojim osnovama. Prirodno, iz ovoga slijedi novi zaključak: ukoliko mi prihvatamo gledište po kojem čovjek svoje odnose treba da uredi u skladu sa nekim drugim izvorima, a ne u skladu sa islamom, mi implicitno islamu poričemo svako pravo da on diktira našu shemu života. U tom slučaju, najviše što se odobrava islamu ( i što mu, činjenično, jeste odobreno u mnogim savremenim muslimanskim narodima) jeste da priskrbi vrstu duhovne muzike koja će pratiti naša praktična pregnuća, ali islam ne smije računati s tim da on uređuje svakidašnji život većine Muslimana.

Društvena ideologija šeri'ata

Takav stav je evidentno u sukobu sa fundamentalnim konceptima islama, koji nije ništa drugo do program života. Reduciran na status pukog duhovnog zaleđa, lišen svoje primarne funkcije: da uređuje naše ponašanje i praktične aspekte našeg društva, islam postaje mrtvo slovo na papiru. Ovo je, valjda, jasno svakome ko iole poznaje principe naše vjere, ali izgleda da to nije jasno mnogim našim "intelektualcima" koji su, zahvaljujući svome naglašeno savremenom obrazovanju, najutjecajniji ili najbučniji u današnjim muslimanskim društvima. Po svemu sudeći, oni, u humanom kontekstu, ne mogu da shvate da islam stoji ili pada sa svojom sposobnošću da oblikuje naše društvo i usmjeri naše aktivnosti. Zahvaljujući nesklonosti većine muslimanskih lidera da priznaju ovu očiglednu istinu, islamska je civilizacija (mislim na civilizaciju u kojoj je šeri'at  jedan od fundamentalnih, vodećih elemanata) postala potpuno iluzorna, bez obzira na to koliko je ova ili ona muslimanska zemlja "progresivna" u aktualnom smislu te riječi, ili koliko emocionalne odanosti islamu još uvijek postoji u muslimanskim narodima. To je glavni razlog zašto čak i oni koji vole da se zanose nadom u skoro buđenje islama vrlo teško na šeri'at,  sa svim njegovim dalekosežnim implikacijama, gledaju kao na promišljenu, ozbiljnu društveno-političku propoziciju za danas i za sutra (nezavisno od činjenice da su pogledi na to šta je uistinu šeri'at  i koji su njegovi istinski ciljevi ekstremno konfuzni). Mnogi od nas tako slatkorječivo raspravljaju o "muslimanskoj kulturi" – pritom, vjerovatno, misleći na kulturu abbasovičkog perioda, ili na kulturu endeluskih Muslimana, ili na  mogulsku kulturu u Indiji – bez želje da shvate društvenu ideologiju šeri'ata,  na kome su, u konačnici, utemeljeni svi ti raznovrsni izrazi naše kulture. Previđati ove esencijalne osnove islamske civilizacije i, u isto vrijeme, u praktičnoj orijentaciji, okretati Muslimane ka zapadnjačkim konceptima – čak i kad je riječ o naporima čiji je cilj "islamizacija" – što bi, navodno, bio znak njihovih kulturnih preporodnih sadržaja, sviđalo se to nama ili ne, intelektualno je nepoštenje.

Nehaj prema autentičnim islamskim formama

Kao što smo već rekli, mi ne poričemo činjenicu da su Muslimani u posljednje vrijeme uspjeli da ovladaju obrazovnim i tehničkim pomagalima koje do jučer nisu posjedovali, ali na osnovu toga govoriti o "islamskom buđenju" sigurno je preuranjeno. Jer kada bacimo pogled na površne društvene promjene ili na bazične političke inovacije u većini muslimanskih zemalja, vidjet ćemo da čak i u malom broju onih zemalja gdje  šeri'at jeste – ili povremeno jeste – formalno priznat kao zakonodavstvo dotične zemlje, mnogi administrativni i ekonomski pomaci (bili oni stvarni ili imaginarni) uglavnom plaćaju stalni tribut istovremenom nehaju prema autentičnim formama islama.

U ovom kontekstu, nebitno je da li se tradicionalna muslimanska civilizacija, civilizacija naše prošlosti,  istinski odrazila na postulate islama ili nije. Mi znamo da to nije bio slučaj. Većina nas je bar dosad shvatila da je posljednjih nekoliko stoljeća našeg života bilo samo u površnoj vezi sa islamom te da je muslimansko društvo, kako ono današnje, tako i ono jučerašnje (daleko od toga da vjerno odražava islamske postulate), u većem broju aspekata, ustvari, živjelo u kontradikciji sa tim postulatima. Ali ( i ovo "ali" je od najveće važnosti) prilikom svakog skretanja toga društva sa Pravoga Puta, koji je označen u Kur'anu i sunnetu Božijega Poslanika - skretanja koje je bilo defektno- naša propadajuća civilizacija je, barem formalno, priznavala prvenstvo islama kao vodećeg elementa našeg postojanja; ovo priznanje priskrbilo je, i još i danas priskrbljuje, platformu za pregnuća u ispravljanju zastranjivanja sa Pravoga Puta i vraćanju istinskoj shemi islama. S druge strane, tiha tendencija da se približimo našim političkim konceptima i, čak, našoj terminologiji za koncepte i forme koji prevaliraju na Zapadu, muslimanskom čovječanstvu još više otežava ispravljanje grešaka iz prošlosti u pravom islamskom duhu.

 

(Prevodi Džemaludin Latić, The Bosnia Times)