POBIJEDILA NAJSTROŽIJU CENZURU NA SVIJETU! Maghami: Dijete sam Iranske revolucije koje je odgajano u liberalnoj porodici

22.05.2016. u 01:46

INTERVJU

O filmu "Sonita" koji je pobjedio na festivalu dokumentarnog filma u Beogradu 2016. godine, ali i o zemlji gdje se žene tretiraju kao poluljudi a čine čak 65 odsto univerzitetskih studenata, razgovarali smo sa autorkom filma Rokšarom Ghem Maghami


FOTO: Maghama (Beldocs promo)

Željno iščekivani film "Sonita" osvojio je na festivalu BELDOCS 2016. godine nagradu za najbolji strani dokumentarni film.  Međunarodni žiri u sastavu Ulrih Zimons sa njemačkog Instituta za film i video, Mira Vocinkić, urednica na HRT-u, Valentina Delić, filmski autor i Jovica Tojagić sa RTV-a, donio je 18. maja odluku da prvu nagradu podele film “Velika sreća” (reditelji Kirsten Burger, Miko Gestel, Johan Miller) i film “Sonita” rediteljke Rokšare Gaem Maghami.

Ovaj kompleksni prikaz 16-godišnje djevojčice i umjetnice Sonite, koja za sebe bira drugačiji put, osvaja sve žirije svijeta - u selekciju prestižne beogradske manifestacije uvršten je čak i prije nego što je dobio slavnu filmsku nagradu: titulu najboljeg dokumentarca proizvedenog van granica SAD, na Sandensu u Juti.

Sa mladom iranskom režiserkom Rokšarom Ghem Maghami koja je autor ovog "iznenađujućeg spoja hip-hopa, tinejdžerskog bunta i borbe za prava žena pod okriljem ortodoksnog islama" razgovarali smo ne samo o filmu "Sonita", već i o  dječjim brakovima, nejednakosti žena i muškaraca u Iranu i uslovima pod kojima ona danas stvara.

Rokšara Ghem Maghami je iranska režiserka rođena u Teheranu. Studirala je režiju i animaciju pri teheranskom Umjetničkom univerzitetu. Njeni eseji i istraživanja obuhvataju i knjigu “Animirani dokumentarni film: Novi način izražavanja” koja je objavljena 2009.

Do sada je snimila kratke dokumentarne fimove u koje spadaju: „Pigeon Fanciers“; „A Loud Solitude; „Born 20 Minutes Late“ (2010); „Going Up the Stairs“, kao i animirani dokumentarac „Cyanosis“ iz 2007. godine.

Kako biste se ukratko predstavili ženama na Balkanu? Ko je Rokšara Ghem Maghami?

Rođena sam u Iranu u vrijeme rata i Islamske revolucije. Odgajana sam u liberalnoj, obrazovanoj, ljevičarskoj porodici koja je pripadala srednjoj klasi. Moji roditelji su izuzetno podržavali odluku da postanem rediteljka dokumentarnih filmova. Bavim se dokumentarnim filmom u zemlji u kojoj je na djelu jedna od najstrožijih cenzura na svijetu, u kojoj postoji mnogo neispričanih priča, i u kojoj je budžet za stvaranje filmova veoma ograničen i ideološki kontrolisan.

Studirali ste režiju i animaciju u Teheranu. Koje studije djevojke u Iranu uglavnom izaberu? Kako ste odlučili da studirate film?

Vjerovali ili ne, 65 odsto univerzitetskih studenata u Iranu su žene. Većina djevojaka s kojima sam išla u srednju školu su studirale inženjerstvo. Iransko društvo je kompleksno, mješavina je modernog i tradicionalnog. Možda će vašoj publici biti interesantno da je prva žena – filmska stvarateljka u Iranu snimila svoj fantastični dokumentarac šezdesetih godina, i za njega dobila nagradu u Lokarnu.

U Iranu postoji veliki broj žena koje prave filmove, među njima je i Rakšareh Bani Etemad koja me je veoma inspirisala. Stvarati dokumentarne filmove u Iranu je veoma teško, ali biti žena ne čini stvar mnogo težom, posebno ako imate porodicu koja vas podržava. Čak imate i više šanse da prodrete u konzervativne kuće, gdje muškarci ne bi bili u potpunosti dobrodošli zbog svih religijskih i tradicionalnih ograničenja u vezi s prisustvom stranca u kući u muslimanskoj porodici.

Zaljubila sam se u neke intelektualne iranske filmove kada sam imala 16 godina, a onda sam postala zavisna od Tarkovskog, Kišlovskog i takve vrste „intelektualnog” filma. Stekla sam naviku da odlazim sama u bioskop i gledam dosadne filmove po nekoliko puta. Kada je moja mama saznala za ovo, klimnula je je glavom i posavjetovala me da nikome ne pričam o tome, jer će ljudi misliti da sam luda. Kada sam upisala studije filma imala sam 21 godinu, i od početka sam znala da bih voljela da snimam dokumentarce.


FOTO: Sonita (Beldocs promo)

Na festivalu Beldocs u Beogradu predstavljate se filmom „Sonita”. Kojim temama ste se bavili u svojim prethodnim filmovima? Da li postoji zajednička crta koja ih povezuje sa „Sonitom”?

Od šest dokumentaraca koje sam producirala, tri su bila u nezavisnoj produkciji i mogu ih nazvati „svojim filmovima”. To su „Cyanosis”, „Going up the Stairs” i „Sonita”. Sva tri dokumentarna filma su o „autsajderima” i „samosvesnim umetnicima” koji su bez umjetničkog obrazovanja. Oni žive u teškim uslovima koji nisu podsticajni za umjetnike, ali se uprkos tome bore da stvaraju. Moglo bi se reći da sam se fokusirala na oslobodilačku moć umjetnosti.

Kako ste ostvarili prvi kontakt sa djevojkom Sonitom i koji trenutak je bio presudan da odlučite da snimite ovaj film? Da li je to prvenstveno interesantna filmska priča koju ste zamislili, ili ste osjetili potrebu da se angažujute i istaknete veliki društveni problem prodaje mladih nevjesta?

Upoznala sam Sonitu preko svojih rođaka, socijalnih radnika, koji rade za organizaciju koja joj pomaže. Rođaka me je pozvala da upoznam talentovanu djevojku koja piše tekstove i koju bi trebalo povezati sa muzičkim producentima.

Nakon prvog susreta nastavile smo da se sastajemo da bih smislila kako joj mogu pomoći, i tada su me iznenadile dvije stvari: njena užasna finansijska situacija i neriješeni zakonski problemi, uprkos kojima se nije odrekla svojih snova.

Odlučila sam da snimim film kojim ću predstaviti situaciju tinejdžera – ilegalnih emigranata iz Afganistana u Iranu. Razmišljala sam o mračnom filmu o bezizlaznoj situaciji afganistanske djevojke koja ne može da dobije papire, i želi da bude reper. Prisilni brak nije bio glavna tema kada sam počela da snimam film. Bila sam fokusirana više na prisilni rad djece i tinejdžera emigranata, ali kada je majka došla da je proda, moj fokus se promijenio.

Do koje mjere biste rekli da je problem dječjih brakova prepoznat u svijetu i da li planirate da i dalje budete angažovani na ovom polju?

Stvaranje dokumentarnih filmova je moj život, a ne samo posao. Za mene je fluidno koliko i život. Idem za svakom pričom ili karakterom koji me prizove. Ne mislim da treba da se držim određene teme, ili da treba da spasavam svijet.

U svakom slučaju, moj prethodni dokumentarac, „Going up the Stairs”, bavio se nepismenom starom ženom koju su udali kada je imala 9 godina, koja nije nikada imala prilike da se školuje, i koja je počela da se bavi slikarstvom u pedesetoj godini. Ne znam zašto me takve priče i ljudi privuku. To je magija. Nikada ne pokušavam da ih nađem, već oni pronađu mene. Tako ispadne da sam snimila već dva dokumentarna filma o dječjim brakovima.

Koji su glavni problemi jednakosti polova u Iranu?

Od cijelog Bliskog Istoka, žene u Iranu imaju najvišu stopu obrazovanosti i zaposlenosti. One su vrijedne i ambiciozne, ali ih zakon tretira kao poluljude. U slučaju razvoda otac automatski dobija starateljstvo nad djecom. On je taj koji može da se razvede od žene, dok žena može samo da „pita” muža da se razvede od nje. Žensko nasljedstvo je polovina muškog, kao i njihovo životno osiguranje. Tako da, ukoliko vam majka strada u saobraćajnoj nesreći, dobićete polovinu novca koju biste dobili da vam je ubijen otac. Mislim da iranski zakoni moraju da se mijenjaju.

Sa kakvim izazovima kao rediteljka se susrećete van Irana? Mediji su objavili da niste dobili vizu za Novi Zeland gde je trebalo da učestvujete na festivalu "Documentary Edge". Kako ovo komentarišete?

Kao iranski reditelj koji je internacionalno prisutan, niste nigdje dobrodošli. Vaša zemlja sa sumnjom posmatra vaše filmove i kontakte, a druge države vas ne primaju lako zbog svih sumnji kako iranski građanin može prekoračiti vizu ili biti terorista. Često imam teškoće u dobijanju viza.

Kakvi su utisci sa  festivala "Sandens" na kojem ste osvojili nagradu za „Sonitu”?

To je najprestižnija nagrada koju sam mogla da dobijem, slavan trenutak u životu. Nagrade vam pomažu u karijeri i finansiranju budućih projekata, ali ako ih shvatite suviše ozbiljno mogu da utiču destruktivno na kreativne tokove. Uvijek se zapitam da li su ti prelijepi trofeji sve čemu težim. Šta ako moj naredni film nikada ne dobije nikakvu nagradu? Da li treba da prestanem da radim? Da li život treba da se svede na jurenje za nagradama?

Na kom projektu sada radite? „Sonita” je, prema medijskim izvještajima, dobila finansijsku podršku iz brojnih zemalja. Da li će nagrade koje dobijate pomoći u prikupljanju novca za naredni film? Koji je vaš najveći san kada je film u pitanju?

Nadam se da će ove nagrade učiniti moj naredni projekat lakšim. Pokušavam da ostanem povezana sa svojom dušom, da se iz srca bavim onim što me se najviše tiče u životu, i da to stavim ispred očekivanja tržišta, iako na kraju znam da treba da pronađem ravnotežu. Moj projekat iz snova je animirani dokumentarac o Iranu osamdesetih.


(The Bosnia Times, Newsweek.rs)