SPAJAJUĆI DVA SVIJETA: Lica i naličja islamskih vladara; halifa i sultana

29.12.2015. u 14:48

ESEJ

Prolazeći iznad Zlatnog roga čovjek mora stati i vidjeti prostrano dvorište među stablima čempresa koje vraća nazad u vrijeme halifa i njihovih vrijednosti. Na jugu je džamija, a na sjeveru su crkva i sinagoga (sa Davidovim zvijezdama). Čak su i Pravoslavcima i Cionistima, koji su pokušavali da svrgnu osmansku vlast kako bi sami vladali nad sobom, gradili sveta mjesta.


FOTO: Ilustracija

ORHAN OSMANOGLU i danas čuva francusku salvetu sa izvezenim slovom H. "Ovo je sve što mi je ostalo od mog pra-pradjeda, halife," kaže Orhan. Njegova porodica je danas daleko od tih bajnih dana. Albdulhamid II živio je u palati Yildiz, u srcu osmanskog Istanbula; Orhan živi u neboderu na kraju jedne autobuske rute u Istanbulu. Evropski kraljevi su uvijek bili tu uz halifatske funkcije, međutim kad se Orhanova kćerka udavala nisu bili počašćeni prisustvom nijednog turskog vladara. Najgore od svega je što sada neki irački prevarant krade titulu koju je njegova porodica nosila hiljadama godina. Ebu Bekr el-Bagdadi u svojoj barbarskoj odori obećava povratak halifata. Zna li gospodin Bagdadi o kome on priča?

1300 godina halife ili "nasljednici" su se ponosili time što razvijaju islamsku zajednicu koju je ostavio Poslanik Muhamed. Osmansko Carstvo, koje je pariralo Rimskom po dugovječnosti, obuhvatalo je ne samo Bliski Istok, nego i Sjevernu Afriku, veći dio sjeverne obale Crnog mora i jugoistočnu Evropu, sve do kapija Beča. Vladajući iz Istanbula, halife su zadržale poliglotske dvorove, oslikavajući raznovrsnost religije i rasa koje su tu predstavljane. Francuski je bio lingua franca osmanskog dvora, a perzijski, armenski i arapski su također korišteni.

Halife nisu bili doktrinari. Abdulhamid II, koji je vladao od 1876. do 1909. godine, bio je jedan od većih islamista, ali je strastveno volio muziku (koju ISIS zabranjuje). Odrastao je na dvoru gdje su princeze svirale klavir, poklon od Napoleona III, prekriven listićima zlata, a sultanija Lejla ih je učila da sviraju violončelo. Četvrtkom navečer bi skupa sa sufijama činio zikr (ritmično ponavljanje Božijeg imena), a njegov carski orkestar svirao bi Offenbacha  dok se petkom vraćao kući iz džamije. Na državnim banketima bi svako jelo bilo ispraćeno drugim kompozicijama, uključujući neke koje je komponovao sam "Pasha" Giuseppe Donizetti, kompozitor dvora. Posljednji halifa, Abdulmedžid II svirao je violinu zabavljajući koncertnu publiku u kojoj su sjedini i žene i muškarci.

Daleko od toga da je čitao samo Kur'an i sunnet, Abdulhamid II je često uživao čitajući špijunske romane, a jako je cijenio Sarah Bernhardt, najveću glumicu tog doba, koju je u nekoliko navrata doveo u svoj privatni teatar. "U politici je Abdulhamid bio konzervativan," kaže Suraiya Farooqi, profesorica osmanske historije na istabulskom Bilgi univerzitetu. "U privatnom životu je volio Verdia." Osmanlije su paradirale obučeni po posljednjoj modi, često uvezenoj iz Venecije. Fotografije u trezorima stare osmanlijske banke prikazuju službenike u starim engleskim kaputima. 1894. guverner Smirne, današnjeg Izmira, zabranio je široke hlače koje su nosili zeybeki (narodna vojska), jer ih je smatrao vulgarnim.

U svojim nastojanjima da imitiraju evropske vladare, halife su zapošljavale najpoznatije arhitekte doba da bi sagradili nove palače. Otac Abdulhamida II, Abdulmedžid I, napustio je Topkapi palaču i preselio se u Dolmabahce, neobarokno zdanje sa mramornim stepeništima koje miluju bijeli valovi Bosfora. Novac im nije predstavljao problem: nasljednici Abdulhamida II očekuju da povrate svoje naslijedstvo, ne uključujući nekretnine, u iznosu od otrpilike 30 milijardi dolara.

Ikonoklasti ISIL-a su čekićima uništili ono što su halife gradile. Abdulhamid II je tražio od Pierre Désiré Guillemeta, francuskog slikara, i svoje žene da osnuju prvu carsku akademiju likovnih umjetnosti. Abdulmecid II je sam naslikao svoju suprugu Sehsuvar dok leži, otkrivene kose, čitajući Fausta. Još jedna od njegovih slika, "Betoven u haremu" prikazuje nju bez vela, dok svira violinu sa još tri osobe, od kojih je jedan violončelista. Nema ni orijentalističkog izmišljenog harema, niti perde kakve se nalaze u Raqqi, glavnom gradu ISIL-a.  

Niti je zapadnjačka kultura ograničena samo na palače. Abdulmedžid je uposlio dvojicu švicarskih arhitekata da renoviraju Aja Sofiju instalirajući galeriju za nemuslimane s koje mogu posmatrati molitve muslimana. Oni su dizajnirali prvu opernu kuću u državi, prvi univerzitet i nove pravne sudove, koji se koriste i danas. Grčki arhitekta, Nikolai Kalfa je projektovao omiljenu džamiju Abdulhamida II, Yildiz Hamidiye. Toliko je teatara, koncertnih sala i pozorišta u gradu da ispuni tri toma Enciklopedije istanbulskih pozorišta. Iako su se tradicionalno borili protiv fudbala, sin posljednjeg halife, Omer Faruk je bio predsjednik istanbulskog prestižnog tima Fenerbahce dok je grad bio pod britanskom okupacijom. 

U 19. stoljeću Istanbul postaje metropola modernizacije

Pod vladavinom halifa 19.-og stoljeća Istanbul postaje "metropolis modernizacije", navodi Philip Mansel u svojoj knjizi koja obuhvata pet stoljeća osmanske vladavine nad ovim gradom. Prve službene novine, Moniteur Ottoman, pojavile su se 1831. godine, prvo na francuskom jeziku, a onda i na osmanskom turskom, kao i na grčkom, armenskom, perzijskom i arapskom. Abdulhamid II donio je dašak Zapada u orijent podižući sahat kule širom svog carstva, posebno na ulaze u džamije. Istanbul je unaprijedio podzemnom željeznicom, drugom u Evropi. Uveo je telegraf, obavještajnu službu i željeznicu. Prvi Oriental Express je krenuo iz Pariza u Konstantinopol 1889., skoro dvije decenije prije nego su Osmanlije završile prugu za hodočasnike do Medine. Osmanlije su i na religiju gledale dosta liberalno. Halife su zadržale različite zakonike za različite zajednice. Od 1839. godine, Abdulmedžid I prerađuje zakonski siste tako što pored šerijata uvodi i sekularni zakon. Nemuslimanima je dao jednaka prava kao i muslimanima, dokinuo je pravo sultana da osuđuje na smrtnu kaznu članove svog dvora bez ikakvog suđenja, zabranio je robovlasništvo i dozvolio otvaranje kafana koje su preplavljali evropski slikari i kompozitori. Iz diplomatskih dnevnika tog vremena može se doći do zaključka da su potomci halifa uživali popiti po koje piće, posebno ono koje nije postojalo za vrijeme Poslanika pa su stoga, na osnovu "liberalnih" štiva, dozvoljena. Mahmud II je znao sipati šampanjac na svojim prijemima.

Uživanje u piću

Takve prakse nisu bile nesvakidašnjica. Opijanje je bilo dio dvorova ranog halifata u Srednjem vijeku. Najveći od svih halifa, Harun al-Rashid (786. - 809.), predsjedavao je intelektualnim osvještavanjem i nadgledao je prevođenje grčkih sofista u svojoj Kući mudrosti u Bahdadu, ali se isto tako zabavljao sa svojim razvratnim pjesnikom, Abu Nawwasom, koji je u isto vrijeme pisao pjesmice pijanice i stihove neke od najljepših arapskih klasika.  

Pravi vjernici bi ponekad jauknuli. Halifa Valid II je ubijen 744. nakon optužbi da je organizirao pijanke u Meki. Selim II koji je osvoji Kipar i Tunis je umro kada je pijan udario glavom o pločice turskog kupatila.

Halife su se vidjele kao zaštnici različitih religija koje su tražile zaštitu, ne samo islama. Kada su španski kršćani izbacili jevreje, Bajezit, tadašnji halifa, poslao je brodove da ih spase. Onoliko koliko je bio islamski, Istanbul kao glavni grad bio je i armenski i pravoslavni. Poslušnost je bila očekivana: Abdulhamid je navodno pogubio 30 000 Armenaca da bi ugušio ustanak u Adani, na sjevernoistočnom Mediteranu. Ali oni koji su se pokazali poslušnim i korisnim su bili dobrodošli, bilo koje porijekla bili. Ministar vanjskih poslova Abdulhamida II bio je Armenac, kao i arhitekte i dizajneri zdanja širom njegovog carstva. 

Prolazeći iznad Zlatnog roga čovjek mora stati i vidjeti prostrano dvorište među stablima čempresa koje vraća nazad u vrijeme halifa i njihovih vrijednosti. Na jugu je džamija, a na sjeveru su crkva i sinagoga (sa Davidovim zvijezdama). Čak su i Pravoslavcima i Cionistima, koji su pokušavali da odbace osmansku vladavinu i da vladaju sami sobom, gradili sveta mjesta.

Na kraju, naravno, halifat i ostala carstva po Istočnoj Evropi su se raspali. Nakon Prvog svjetskog rata Britanci i Francuzi su okupirali Istanbul, zajedno sa osmanskim dijelovima arapskog tla. Turski nacionalisti pod vođstvom Mustafe Kemala, generala armije, zauzeli su dio Anadolije koji je ostao.

Do tog trenutka halife su postale nemoćne. 1923. godine, Mustafa Kemal je ukinuo Osmansko carstvo, proglasio republiku i postavio sebe kao predsjednika. Godinu dana kasnije, ukinuo je titulu halife. Čak je i sama titula bila previše prijeteća za republikance - i za Britane koji su se bojali povratka muslimanske moći na Bliskom Istoku i posljedice toga na njihovu vladavinu u Indiji. Oduzeo je carskoj porodicu turski pasoš i imetak, preuzeo Dolmabahce i proglasio se "Ataturkom", ocem Turaka.

Turske historijske knjige ismijavaju nekadašnje vladare svoje zemlje nazivajući ih protiv-zapadnjačkim, antifeminističkim, mračnjačkim tiranima. Ono što je ostalo od porodice živi razbacano po cijelom svijetu. Dvoje su taksisti u Bejrutu; jedno svira  citru u libanskim noćnim klubovima. Tek pola stoljeća kasnije, 1974. je Turska pustila prve muške pripadnike te porodice da se vrate nazad. Gospodin Osmanoglu se vratio iz Damaska, vratio svoj turski pasoš 1985. i otvorio privatni posao trgujući sa dijelićima carstva koje su imali njegovi preci.

U posljednje vrijeme, pod vladavinom Erdoana, Turska izgleda da popušta pomalo. Udžbenici su manje podrugljivi. Državna televizija ponekad prikazuje intervjue sa članovima porodice. Gospodin Erdoan pokušava da poveže zemlju sa svojom osmanskom historijom. "U posljednjih desetak godina ljudi su nas počeli više poštovati," kaže gospoding Osmanoglu. Na dan kada se našao sa reporterom, on je mora doći iz Burse, koja je četiri sata vožnje udaljena od Istanbula, gdje je prisustvovao otvorenju mauzoleja Murata II, preta koji je vladao u 15. stoljeću prije nego su Osmanlije preuzele Istanbul. "Kada katolici mogu imati svog Papu, zašto mi ne možemo imati svog halifu?" pita se kustos odjela o Abdulmedžidu II u Dolmabahceu.

Gospodin Osmanoglu bi probao osnovati političku stranku, samo kada bi imao novca. Posljednji osmanski vladar je bio na izborima 1922., dolazeći do pobijede službenim pristankom naroda po prvi put unazad šest stoljeća. Možda je ostalo nešto malo nostalgije za tom porodicom i stabilnosti koju su oni donijeli ovom području, kaže on.

Na jednoj od njegovih posljednjih slika, Abdulmedžid II je naslikao časove historije. Na tabli stoji karta Rumelije, današnjeg Balkana. Učitelj je rukom prekrio lice, previše očajan ili postiđen da bi priznao taj gubitak. Riđokosa djevojčica bulji u kartu dok dječak sa uštogljenom kragnom, kravatom i odijelom pokazuje na tu kartu, odlučan da je ponovo osvoji. Ispod okvira halifa je dodao upozorenje: "Zaboravite one koji su vam napravili lične probleme, ali ne oprostite onima koji su vam uvrijedili domovinu."

Kada je Mustafa Kemal raspustio halifat i poslao vojsku da izbaci porodicu iz dvora, zatekli su halifu u svom uredu, pored štafelaja, koji čita izdanje jednog od svojih omiljenih časopisa. Bio je to La Revue des Deux Mondes, prikazujući još jednom tu vještinu Osmanlija da spajaju dva svijeta koja su se oduvijek činila nepomirljivim. U roku od 24 sata, ukrcao se na Orient Express na stanici Stambouli i krenuo svoj put zapadno prema Evropi.


(The Bosnia Times, Economist, Prevela: Esma Latić)