ODSJAJI ISLAMSKOG PREOBRAŽAJA: Prototip idealne Islamske države i halife u vladavini Omera ibn Abdulaziza (III DIO)

21.12.2015. u 14:17

ESEJ

Šta je to što je pokrenulo Omera na tako težak put, koja je to snaga koja je u njemu rasplamsala želju da sagori na putu koji mu je Kur'an zacrtao, putu istine i pravde, i šta ga je to održalo i hrabrilo da ustraje kad je putovanje bilo započeto, bez obzira na aveti koje su se često pojavljivale u želji da ga ometu u njegovoj čvrstoj odluci?

 

Dr. Imaduddin Halil, thebosniatimes.ba

Na prethodnim stranicama pratili smo Omera ibn Abdulaziza dok je savlađivao opasne prepreke na putu koji je vodio prema vrhu na koji se on popeo i na njemu učvrstio. Gledali smo ga, prvo, sa udaljenosti, kako pravi duge i odvažne korake prema cilju ostavljajući daleko iza sebe sav svoj raniji život: raskošnu prošlost, svoj život ispunjen svim vrstama užitaka, zaustavivši se na vrhovima koji se osvajaju samo odricanjima i ustezanjima od udovoljavanjima požudama. I vidjeli smo kako niko kao Omer nije uspio u ovoj vrsti putovanja - putovanja po unutarnjosti čovjekova svijeta - koje je nekad uobraženog emira dovelo u svijet pobožnosti, svijet najvećih žrtava, pa čak i gladovanja, da bi njegovi podanici imali dovoljno snage, da bi Omer sutra, na dan Velikog obračuna mogao lahko položiti račun i za njih i za sebe. Zahvaljujući tom putovanju, Omer ibn Abdulaziz ostao je da vrhuni na s mukom osvojenom vrhu, koji su oduvijek nastojali osvojiti svi istinski velikani ljudskog roda. O tome je bilo dovoljno govora.

A sada nam se nameće neizostavno pitanje: Šta je to što je pokrenulo Omera na tako težak put, koja je to snaga koja je u njemu rasplamsala želju da sagori na putu koji mu je Kur'an zacrtao, putu istine i pravde, i šta ga je to održalo i hrabrilo da ustraje kad je putovanje bilo započeto, bez obzira na aveti koje su se često pojavljivale u želji da ga ometu u njegovoj čvrstoj odluci?

Na narednim stranicama pokušat ćemo otkriti tu silnu snagu u Omerovu unutarnjem svijetu, koja ga je neodoljivo vukla novom životu. Sagledat ćemo izbliza sve one nove momente u njegovu životu koji svjedoče o njegovom velikom preobražaju.

Vratimo se sada prvim trenucima kada Omer preuzima odgovornost hilafeta, jer u tim počecima naći ćemo ono za čime tragamo. Evo nas s Omerom dok sluša tekst svečane obaveze. I samo što ga je saslušao, uzvikuje:

- Tako mi Allaha, ovu obavezu nisam nikada tražio!

Ali kad je dobra volja naroda bila da ih on vodi u vrijeme pregolemih iskušenja za muslimane u Islamskoj državi, Omer je bio čovjek i prihvatio povjereni mu amanet.

Ali Omer je učinio i nešto drugo: prije nego je načinio prvi korak na ovom putu, on je želio biti načisto sa samim sobom. Stoga pozva velikog šeriatskog pravnika Salima es-Sedijja i upita ga:

- Raduje li te moje prihvatanje ove obaveze ili ne?

- Kad je u pitanju narod koji ćeš predvoditi, onda me raduje, a kad si u pitanju ti, to me nimalo ne raduje! - odgovori Salim es-Sedijj.

- Bojim se da ću se sam upropastiti! - reče Omer.

- Dobro je što se bojiš, ali se ja bojim da se ti ne budeš bojao - odgovori mu Salim.

- Daj mi savjet! - reče Omer.

- Naš praotac Adem izveden je iz Dženneta samo što je učinio jednu pogrješku1 - upozorio je Omera veliki šeriatski pravnik.

Eto, takav je bio ovaj veličanstveni Omerov početak (Posavjetuj me...ja se, uistinu, bojim...). Ne, nije se Omer plašio kao što se obično čovjek plaši, nije to bio onaj obični strah što često pogađa mnoge ljude; Omer se istinski bojao, jer je od tog časa bio odgovoran Allahu za muslimane i sve podanike Islamske države, koja se prostirala od granica Kine pa sve do obala Atlantskog okeana.

I dok se sa dženaze Sulejmanove vraćao u svoj skromni dom, nešto mu je počelo probadati srce, dok mu se na licu mogla primijetiti velika zabrinutost. Ugledavši ga u tom stanju, njegov pratilac Muzahim mu reče:

- Mogu li znati šta je to što te bacilo u toliku brigu?

- Položaj u kome sam sada baca me, zaista, u brigu jer želim i moram zaštititi pravo svakog člana našeg društva ne čekajući da me on na to podsjeti, da to od mene zatraži, - odgovori Omer, i hitro se poče penjati na minber u džamiji s kojeg javno obznani svima: "O, narode, nema Objave poslije Kur'ana ni poslanika poslije Muhammeda, neka je s njim blagoslov i mir! Narode, znajte da ja nisam kadija (presuditelj) nego samo izvršilac; nisam novator nego sam provoditelj Upute! Nisam bolji ni od jednog od vas, samo sam ponio veću odgovornost. Čovjek koji bježi ispred silnika vođe nije silnik! Znajte, nema pokornosti nikom u onome u čemu je grijeh prema Stvoritelju!"2

Odmah poslije održanog govora dade uputiti knjigu omajadskom namjesniku na istoku Jezidu ibn el-Muhellebu s porukom koju je izrekao u nastupajućoj besjedi, a koja je, ustvari, označila početak novog doba u Islamskoj državi: "Sulejman ibn Abdulmelik bio je jedan od Allahovih robova kojima je Allah darovao blagodat Svoju, a zatim ga je usmrtio i mene učinio njegovim nasljednikom. Poslije mene će, ako htjedne, time darivati Jezida ibn Abdulmelika. To što me Allah učinio vođom nije mi nimalo lahko ni jednostavno! Jer da mi je bila želja da se provodim u društvu sa ženama ili da gomilam imetak, mogao sam to i bez ovoga, jer mi je Allah bio darovao više nego ikome u moje vrijeme. Ali ja se, uistinu, bojim ovog iskušenja, bojim se odgovornosti i teškog polaganja računa na Sudnjem danu, osim ako mi Allah ne oprosti i smiluje se..."33)

Ja Allah (o, Bože)!

Zar nas ove jasne i iznad svega sadržajne riječi ne podsjećaju na dane njegova djeda, velikog Omera ibn el-Hattaba, koji je na svakom koraku pokazivao spremnost da svakom članu društva zaštiti njegovo pravo i da potvrdi punu jednakost svih članova pred Allahom i Poslanikom Allahovim, kao i da se dokraja razračuna sa svim oblicima nasilja i nepravde. Omer je mogao tako postupati jer je u njegovoj svijesti stalno bila pomisao na Allaha, Koji je naš Stvoritelj i Gospodar svih naših riječi i djela. I sada Omerov unuk, Omer ibn Abdulaziz, dolazi da ljude ponovo na to podsjeti i da, u jednom stalnoponavljajućem historijskom hodu, vrati sjećanje na vrijeme kada je vrhunila istinska svijest i stalna misao na Allaha, a onda i pravda koja je iz toga proisticala, kad su ljudi znali i htjeli istinski se odrediti prema životu, smrti i vječnosti. A to, s druge strane, znači da su valjano uređivali život i svijet. Omer dolazi da vrati za jedan trenutak sjećanje na vrijeme svoga velikog djeda, Omera ibn el-Hattaba. A zna se, jer iskustvo o tom svjedoči, da je visoka svijest, ta stalna misao na Allaha kao Stvoritelja i Gospodara pred Kojim će se morati položiti račun za život na ovome svijetu, valjano određenje prema životu, smrti i vječnosti, stalno sjećanje i prizivanje u svijest i Dženneta i Džehennema, ono što čini ljude svjesnim njihovih obaveza i odgovornosti. I ne samo svjesnim, već i dužnim da svoje obaveze izvršavaju na najbolji mogući način. I čini ih da stalno strepe da sa Pravog Puta ne bi skrenuli, Puta kojim je Allah jedino zadovoljan i na kome pruža putniku pomoć Svoju, a prijeti onima koji ga zanemare ili odbace. Od čovjekova odnosa prema Allahovu Putu ovisit će sutra njegovo mjesto na onom svijetu: da li će biti u društvu onih koji će uživati u blagodatima džennetskim, ili će biti stanovnik Džehennema, u kome su sve same muke...

Upravo ova misao snažila je Omera na novozapočetom putovanju, i on ju je često ponavljao, kao i u jednoj poslanici u kojoj stoji, između ostalog, i ovo: "Najviše, treba da Allaha slavi i boji se onaj koga je Allah stavio u iskušenje kao što je moje. Stoga, nema nikog da sada ima veću odgovornost od mene, a da je istovremeno sićušniji od mene u Allaha, ako budem griješio. Mene pritišće moje stanje, i bojim se da me ovo u čemu sam ne odvede u propast, ako me Allah ne obaspe milošću."4

Drugom prilikom, obraćajući se narodu, rekao je ovo: "Ovaj svijet nije kuća vječnog boravka nego kuća koja se napušta i iz koje njezini stanovnici polaze na put. Zato, Allah vam se smilovao, uljepšajte svoje putovanje s ovog svijeta i dobro se osigurajte za put, a najbolja opskrba na tom putu jeste stalno na Boga misliti." I dok su mu se suze slijevale niz lice, vlažeći bradu njegovu, on nastavi: "Uistinu, ovaj svijet je kao sjenka koja se smanjuje dok na kraju sasvim ne iščezne, a čovjek na njemu je stalni takmičar koji je zadovoljan ovim svijetom dok se ne istroši sudbina koju mu je Allah dao i ne dođe čas smrti, kada sva njegova nastojanja i svijet njegov budu istrgnuti iz njegova naručja i drugima predate njegove radionice i mjesto boravka. Ovaj svijet ne donosi radost u mjeri u kojoj donosi štetu, ne obveseljava koliko rastužuje."5

U jednom drugom govoru iznio je svoje shvaćanje života i smrti: "...Vi ste stvoreni za vječnost, ali prelazite iz kuće u kuću. Sada ste u kući u kojoj vas vaša hrana davi a vaše piće guši, u kojoj vas jedna blagodat ne obraduje a da vas druga koja vas napušta ne ožalosti. Stoga, radite za kuću u koju odlazite i vječno u njoj ostajete!"6

Veličanstvena je poruka koju on upućuje svome prijatelju izražavajući mu sućut u povodu smrti oca: "Mi smo stvoreni za onaj svijet, a boravili smo privremeno na ovom svijetu, mi smo smrtnici, sinovi smrtnika. Stoga, čudo je nad čudima, da smrtnik šalje riječi sućuti smrtniku u povodu odlaska smrtnika sa svijeta ovog!"7 Drugi put, dolazi mu vijest o smrti jednog od njegove braće, da bi odmah potom bila demantovana. Nakon toga Omer mu piše: "Stigla nam je bila vijest koja je uplašila tvoju braću, a zatim nam je stigla druga vijest u kojoj se demantuje ono u prvoj. Zato, raduj se, jer se i mi radujemo, mada je ova radost kratkotrajna, jer ubrzo će doći vijest koja će potvrditi onu prvu. Ti si, o, Božiji robe (Abdullahu), kao čovjek koji je okusio smrt, a onda zamolio povratak u život pa mu molba uslišana, zar ne? A spreman je svakog časa da preseli u kuću vječnog boravka, a kako i ne bi bio kad noć i dan žure svome kraju; krajevi života se približavaju jedan drugom da bi se na kraju čitav život istrošio...Tako se noći i dani troše dok ih potpuno ne nestane... Ja, pustih li želja! Zar ti nisi kao čovjek čiji su dijelovi tijela, jedan po jedan, odsijecani sve do njegova posljednjeg daha pa on svakog jutra i večeri očekuje glasnika koji će mu i posljednji dah njegov uzeti?!"8

Kad bi svaki čovjek kao Omer svojim osjećanjima i sviješću nadvladao smrt i vrijeme, kad bi kao on odnosio se prema danima, mjesecima i godinama koje lete propadajući i sa sobom odnoseći živote ljudi, kad bi svaki čovjek kao Omer dokraja bio svjestan da svako mora jednog dana stati pred glasnika (smrti) kada će mu se učiniti da je proživio samo dio jednog dana, tada ne bi bilo mjesta čovjekovu strahu, žalosti i kolebanjima pred neizvjesnostima dana i noći i onoga što oni nose, ne bi bilo mjesta slabostima i poniženjima pred silama koje pokoravaju čovjeka, sramno zahtijevajući od njega svaku vrstu poniženja koje ne dolikuje čovjeku, a koje prezire i Allah, Stvoritelj Jedini, Istinski Gospodar čovjekov. Jer, ovakvo poimanje smrti, njezina stalna prisutnost u svijesti muslimana kao kod Omera predstavlja njegovu najjaču snagu koja nadilazi sve životne poteškoće i jača je od svih prepreka u njemu.

Ali Omerova svijest o pokornosti Bogu ne zaustavlja se s njim kod granica života i smrti, jer on gleda dalje, u "noć koja navještava Čas strašni, a čije je jutro Dan sudnji. O, strašne li noći i strašnog li jutra!"9

Jedanput u društvu, gdje se razgovaralo o svemu i svačemu, šutio je utonuvši u duboko razmišljanje, a na licu mu se moglo vidjeti da je žalostan. Njegova šutnja bi povod da neko upita:

- Šta je s tobom, Vladaru vjernika, pa ne govoriš?

- Upravo sam razmišljao o onima koji će biti stanovnici Dženneta, kako će se međusobno posjećivati, i o stanovnicima Džehennema, kako će u njemu preklinjati za pomoć! - reče Omer i zaplaka.10

Omerove misli i osjećanja bili su stalno vezani za Dan konačnog suda. Svaki korak, svaka riječ i svaki treptaj duše smjerali su u svijesti Omerovoj ka Sudnjem danu i bili povezani sa sjećanjem na Allahovo obećanje i upozorenje, kaznu i nagradu...

Jednog dana, prolazeći pokraj mezara nekih Omajada, zaplaka, a zatim se okrenu Mejmunu ibn Mehranu i reče:

- Hajdemo brže! Tako mi Allaha, ne znam nikog sretnijeg od onih u ovim grobovima, jer oni su se spasili Allahove kazne!11

Kur'anski ajeti koji govore o smrti ili predočavanju Dženneta i Džehennema, do u dubinu duše potresali su Omera, budili njegova osjećanja, a često ga i rasplakivali. Jedanput je slušao jednog učača Kur'ana dok je učio ajet: "...a kad budu bačeni u vatru, tjesnac, vezanih ruku, propast će tada prizivati! Ne prizivajte danas jednu propast, nego prizivajte mnoge propasti!" pa je zaplakao, a kad ga plač savladala, ostavio je društvo i otišao kući. Ubrzo potom i društvo se razišlo.12 Drugi put predvodio je klanjanje, i kada je, učeći Kur'an, došao do Allahovih riječi: "...zaustavite ih, oni će biti pitani...", zastao je i počeo ponavljati ove riječi sav se tresući od plača.13 Klanjajući kao imam jaciju, učio je kur'ansku suru "El-Lejl" i došavši do ajeta: "Zato vas opominjem vatrom razbuktalom...", zaustavio se jer se gušio u suzama. Ponovio je učenje, ali se ponovo, iz istog razloga, zaustavio na gornjem ajetu, pa je prešao na drugu suru i proučio je.14 Jednog dana prisutni u džamiji opazili su da je mjesto na kome je Omer činio sedždu bilo natopljeno suzama.15

Sve nam ovo govori da je zaista Omerova misao bila stalno okrenuta Danu kada će svaki čovjek morati stati pred Stvoritelja, Gospodara svoga. Omer dobro zna da niko osim Allaha ne zna kada će tačno taj dan nastupiti, zato ga on očekuje u svakom trenutku. Vidimo to i iz pisma koje je uputio jednom od svojih namjesnika, a u kojem, između ostalog, stoji: "...i kao da su se ljudi već vratili svome Stvoritelju, Gospodaru, da ih upozna o onome što su radili...Umnogostruči sjećanje na smrt, jer ne znaš kada će ti doći i ščepati te tako da se nećeš moći spasiti...! Umnogostruči sjećanje na Sudnji dan i svu njegovu žestinu, jer će ti ona donijeti suzdržljivost u onome što želiš i želju u onome u čemu se suzdržavaš.Umnogostruči razmišljanje o poslu kojim si zadužen na ovom svijetu i samo se njemu predaj! Znaj da nećeš postići znanje sve dok ga ne budeš dizao ponad neznanja ni istinu dok ne ostaviš laž!"16

Ovakav Omerov ispravan odnos naspram svijeta rezultat je njegove istinske svijesti o Bogu i iskrenosti. Islamski asketizam, odupiranje životinjskim nagonima u čovjeku na način heroja, rad do posljednjeg daha, pristajanje uz istinsko saznanje, odanost istini, borba protiv neznanja i laži na svakom koraku, sve ovo bilo je, ustvari, samo vanjski odraz Omerove unutarnje samopredanosti Višnjem Allahu. Pa zar se neko, poslije ovoga, usuđuje ustvrditi da je Omera ova njegova visoka svijest dovela u negativan odnos naspram života i porodila u njemu kukavičluk i strah od smrti, naspram odlaska s ovog svijeta i prestanka njegovih užitaka?! Čovjek koga bi vjerovanje njegovo odvelo u negativan odnos naspram ovog, pocijepalo ga u njegovom biću i razrušilo njegov unutarnji svijet, ne bi, zaista, bio kadar učiniti bilo šta veliko u svijetu, a kamoli učiniti ono što je Omer učinio: izvršiti taj veličanstveni preobražaj, prvo u duši svojoj, koji je zatim nužno rezultirao Omerovim potpuno novim odnosom naspram svega u svijetu oko njega, a što nije moglo ostati bez velikih rezultata, kako smo to vidjeli, koji su uveliko odredili novi tok islamskoj historiji. Jer, samo vjernik u Allaha i Sudnji dan ne boji se smrti. Naprotiv, njegovo mu ukupno stanje omogućava ispravan odnos naspram ove neumitnosti kao i naspram samog života, jer vjernik dobro zna da je smrt samo seoba iz jednog u drugi oblik postojanja - preseljenje na onaj svijet: "Vi ste stvoreni za vječnost, ali iz kuće u kuću prelazite." Ovakvo vjernikovo poimanje smrti njegovo je najbolje sredstvo koje koristi u teškim trenucima odluke i izbora između čovječnosti i postojanosti u životu, s jedne strane, i neljudskosti i nepostojanosti, s druge strane, kao i odabiranje istinske radosti koja ne prestaje onog trenutka kad se čovjek sjeti smrti i onog što ona donosi. U tom smislu Omer savjetuje: "Kad te nešto od ovog svijeta ushićuje i privlači, sjeti se smrti, jer će to sjećanje umanjiti privlačnost njegovu u tvojoj duši, a kad te pogodi nešto u ovom životu i bude ti teško, sjeti se smrti, pa će ti to sjećanje olakšati bol."17

Smrt odnosi, uzastopce u nekoliko dana, Omeru najmilije: savjesnog sina Abdulmelika, brata Sehla i vjernog pratioca i dobrog druga Muzahima. Omeru prilazi jedan čovjek, i u želji da mu izrazi sućut u boli, kaže: "Neka veliki Allah poveća tvoju nagradu, Vladaru vjernika! Ne znam nikog da ga je zadesila veća nesreća od tvoje u nekoliko dana zaredom..." Na ove riječi Omer samo obori glavu, što bi povod da jedan od prisutnih uputi riječi prijekora Omerovom sagovorniku: "Uvrijedio si Vladara vjernika!" Tada Omer podiže glavu i zatraži od svoga sagovornika da ponovi gornje riječi, poslije čega reče: "Nije tako, jer tako mi Onoga Koji im je smrt dao, ne bih volio da se bilo šta od onoga što se zbilo nije zbilo!"18 pa podiže ruku i prouči: "Moj Allahu! Ti znaš kolika su mi pomoć bili oni, sad si ih uzeo, pa je to samo povećalo moju ljubav i učinilo da još više sagorim u želji za onim što je u Tebe!"19 I tada otposla u sve krajeve Islamske države knjigu u kojoj izreče zabranu tugovanja i naricanja za njegovim sinom, jer "Uzvišeni Allah je htio smrt njegovu, i ja se utječem Allahu od svoga suprotstavljanja volji Njegovoj!"20

Omer osvaja vrhove života i življenja na ovome svijetu ne samo zato što ima ispravno poimanje smrti, nego zato što je dokraja iskreno prihvatio Allahovo određenje - Sudbinu, i prema njoj se odnosio s ljubavlju, onu sudbinu koju je Allah odredio svim ljudima. Omer je smiren kad ga sudbina pogodi, jer on zna da samo Allah sve zna. On također zna da čovjeku ponekad sudbina bude, na prvi pogled, crna, tek u daljnjoj perspektivi se uvjeri da je ona, ustvari, bila dobro po njega, i obratno, ponekad mu sudbina donese nešto što mu se, na prvi pogled, učini korisnim po njega, ali dani koji poslije dođu otkriju mu da se prevario u ocjeni, jer to bude, ustvari, na štetu njegovu. Koliko nam se sada, poslije svega ovoga, čine velikim Omerove riječi kojima ocrtava stav vjernika prema sudbini koju je milostivi Allah darovao robovima Svojim: "Ja nemam svoje volje u događanjima u svijetu, jer moja volja je u Allahovoj odredbi svih događanja."21 Stoga, Omer je često ovako Allaha molio: "O, moj Allahu! Daj da budem zadovoljan Tvojom odredbom, blagoslovi me u mojoj sudbini koju Si mi Ti dao, daj mi da ne poželim ubrzanje onog što si Ti odgodio, niti odgađanje onog što si Ti ubrzao...!" I ostajao bi da uči ovu dovu sve dok se ne bi uvjerio da mu je Allah uslišao i podigao ga na najviši stepen koji može čovjek postići - stepen potpunog zadovoljstva Allahovim određenjem - sudbinom svojom.22

 

  p.s.

    * Najveći dio ove studije objavljen je u listu "Preporod" u periodu od 1978. do 1979. godine pod naslovom "Unutrašnji preobražaj" u prijevodu istog prevodioca.

(Prijevod s arapskog: Mehmedalija Hadžić, izvod iz knjige „ODSJAJI ISLAMSKOG PREOBRAŽAJA u vladavini Omera ibn Abdulaziza“, Dr. Imaduddin Halil )

 

(The Bosnia Times)



1 Ebul-Hasan Ali ibn el-Husejn el-Mes'udi, "Murudžuz-zehebi ve ma'adinul-dževheri", Darul-Endelusi, Bejrut, 1965., t. 2., str. 168.

2 Ibn Abdulhakem, nav. djelo, str. 41-42; i Hasan Ibrahim Hasan, "Historija islama", t.1., str. 327-328.

3 Et-Taberi, nav. djelo, t. 6., str. 567.

4 Ibn S'ad, nav. djelo, t. 5., str. 291-292.

5 Ibnul-Dževzi, nav. djelo, str. 197.

6 Isto, str. 204.

7 Isto, str. 214.

8 Ibn Abdulhakem, nav. djelo, str. 126-127.

9 Ibnul-Dževzi, nav. djelo, str. 102.

10 Isto, str. 181.

11 Isto, str. 183.

12 Isto, str. 184.

13 Isto, str. 185.

14 Ibn Abdulhakem, nav. djelo, str. 49.

15 Ibnul-Dževzi, nav. djelo, str. 186.

16 Isto, str. 218.

17 Ibn Abdulhakem, nav. djelo, str. 168.

18 Ibnul-Dževzi, nav. djelo, str. 265.

19 Isto, str. 266.

20 Isto, str. 264.

21 Isto, str. 271.

22 Ibn Abdulhakem, nav. djelo, str. 111.