ESEJI I:
Muhammed ASAD ŠERI'AT – NAŠE ZAKONODAVSTVO

04.05.2015. u 08:09


Piše: Muhammad Asad        

TEZE o kojima će se raspravljati na slijedećim stranama temelje se na nekoliko eseja koje sam objavio u Lahoreu između septembra 1946. i februara 1947.g. Ti su eseji objavljeni u časopisu Arafat,  koga sam  ispisivao i uređivao u to vrijeme kao "žurnal jednog čovjeka." Kako se vidi iz podnaslova ovog časopisa ("A Monthly Critique of Muslim Thought" – Mjesečna kritika muslimanskog mišljenja), Arafat  je bio jedna vrsta žurnalističkog monologa kojim se željelo – u mjeri u kojoj su to dozvoljavale   mogućnosti jednog čovjeka – učiniti što jasnijom veliku konfuziju koja je bila ovladala muslimanskom zajednicom u pogledu djelokruga i praktičnih implikacija šeri'ata, odn. islamskog zakonodavstva.

 Prvi poticaj ka takvome "monologu" ja sam dobio tokom Drugog svjetskog rata kada sam – zato što sam bio državljanin Austrije – mimo svoje volje bio "gost" Vlade Indije od 1. septembra 1939. do 14. augusta 1945.g.  Tokom tih godina, ja sam bio jedini Musliman u zatočeničkom kampu u kome je bilo negdje oko tri hiljade Nijemaca, Austrijanaca i Italijana – nacista i antinacista, fašista i antifašista – navrat--nanos pokupljenih sa prostora čitave Azije i bespravno zatvorenih iza bodljikave žice gdje smo tretirani kao "saveznici neprijatelja".  Ta činjenica što sam ja bio jedini Musliman među tolikim nemuslimanima, ako ništa, doprinijela je tome da se intenzivno sučeljavam sa kulturnim i intelektualnim problemima moje zajednice i moga duhovnog okruženja za koje sam se opredijelio već davne 1926.g.

 Mene su svakodnevno salijetala pitanja u vezi sa smetenošću i kulturnim haosom u kojima su se Muslimani nalazili tih godina. Razmišljanje o uzroku – ili uzrocima -  te konfuzije postalo je moja opsesija. Još i sad mogu sebe da zamislim kako svakodnevno šetam velikom trasom barake u kojoj sam bio zatočen pokušavajući da odgonetnem zašto muslimanska zajednica, koja je darovana predivnim duhovnim vođstvom sadržanim u Kur'anu i uzornom životu posljednjeg Božijeg poslanika, ima tome već više stoljeća ne uspijeva da dosegne jasni, na nedvosmislen način  dati koncept šeri'ata putem koga bi se spomenuto vođstvo moglo ostvariti. I, jednoga dana, iznenada, stigao je odgovor na pitanje koje me je morilo: Muslimani nisu – i nikad neće moći – primijeniti šeri'at u rješavanju stvarnih problema svoga javnog i pojedinačnog života sve dotle dok to zakonodavstvo njima bude opskurno, nejasno i mutno – pa, dakle, i nepraktično – a takvo su stanje proizvele višestoljetne pravničke spekulacije i razlike. Bio sam snažno pogođen saznanjem da, ukoliko se ne bude nekim putem riješilo pitanje ogromne kompliciranosti islamskog zakondavstva, ukoliko se ono ne vrati  svojoj nekadašnjoj jasnoći i jednostavnosti, Muslimani će biti osuđeni da se beskrajno spotiču u labirintu konfliktnih začkoljica oko toga šta jeste a šta nije "po šeri'atu" i tsl.

U to vrijeme  još nisam bio čitao radove jednog istaknutog islamskog mislioca, Abu 'Alija ibn Hazma iz Kurtube (Kordove). Nekoliko mjeseci nakon moga oslobođenja i nakon što sam došao do knjiga Ibn Hazma, otkrio sam da su zaključci do kojih sam sasvim spontano i samostalno došao veoma slični – iako ne uvijek sasvim isti – sa fundamentalnim idejama ovog velikana. Dakako, svi njegovi  fikhski  zaključci nisu ili se ne bi trebali prihvatiti u njihovom doslovnom smislu; samo neki od njih su proistekli iz dogmatičkog literalizma koji, kao što je poznato, ne traži da se bezrezervno razumijeva i duhovna, a ne samo legalistička svrha  šeri'ata. Pa i pored toga, Ibn Hazm se svrstava u red onih malobrojnih dubokoumnih mislilaca u našoj prošlosti koji su hrabro ustali protiv pukog formalizma nastojeći da vječito islamsko zakonodavstvo oslobode od svega što se nataložilo na samorazumljive propise Kur'ana i sunneta poslanika Muhammeda (Allah mu podario blagoslov i mir).

Kao što sam rekao na samom početku, misli koje su položene u ove eseje začele su se u meni prije četrdesetak godina. Meni, međutim, izgleda, uprkos svim promjenama koje su se dogodile za ovo vremena, da su one relevantnije za našu današnju društvenu i kulturnu situaciju nego za ondašnje vrijeme.

Mi smo danas svjedoci jedne snažne reislamizacije u svim muslimanskim zemljama i u svim slojevima naše zajednice; sve više smo svjesni naše veličanstvene prošlosti, ali i naših neuspjeha, i sve više osjećamo duboku žudnju za uspostavljanjem islama kao temeljnog faktora našeg života. U nekim zemljama – posebno u Pakistanu –događa se da se oni iskreni, planirani napori pretaču u direktnu akciju: ponovno uvođenje sistema zekjata  i 'ušra, reforma bankovnih metoda lišenih ubiranja riba-a (kamate) kao preduvjeta buduće islamske sheme u ekonomiji, itd. – i sve se ovo događa bez onog fanatizma i nedostatka mjere koji su, nažalost, dominirali u dvije ili tri druge zemlje koje su se otisnule na daleki put uspostavljanja istinske islamske države u ovim i drugim pitanjima.

No čak i ako u obzir uzmemo hvalevrijedni primjer Pakistana, mi ćemo, kad sagledamo cjelinu, zamijetiti jedan emocionalni zaokret koji je tako karakterističan za savremeni muslimanski svijet, zaokret koji je i dalje potpuno nekoherentan i konfuzan. Ne postoji usaglašeno mišljenje prema kojoj vrsti duhovne, društvene  i – više nego ijedne druge – političke budućnosti  mi treba da se usmjerimo. Željeti povratak islamske stvarnosti je jedna stvar, a vizualizirati  tu stvarnost u svim njezinim konkretnim aspektima je druga stvar. Puki slogani neće nam pomoći u našoj dilemi. San o islamskoj "revoluciji" ( što je jedan zapadnjački koncept koji je vještački usađen u muslimanske umove) može odvesti samo u to da se pogoršaju mnogi postojeći konflikti u našem Ummetu  pa da se tako još više produbi haos u kome se danas nalazimo. Ista je stvar sa tvrdnjom da je ova ili ona muslimanska zemlja dobila status "islamske države" samo po tome što je ženama naređeno da nose hidžab i što se izvršavaju šeri'atske kazne (hudud) za neka kriminalna djela te po tome što u tim zemljama postoje vladine grupe koje su sebe nazvale "čuvarima islama", a ti "čuvari"  – po uzoru na zapadnjački model i potpuno suprotno načelima islama – smatraju sebe nekim zaređenim svećeničkim staležom...

U nastojanju da koliko-toliko doprinesem pojašnjavanju tih fundamentalnih pitanja s kojima se danas sučeljava Svijet Islama u periodu svoje tranzicije, podastirem ove svoje eseje na razmatranje svima Muslimanima kojima je jasno da nas samo  emocija ne može dovesti do cilja. Ukratko, ovo je poziv na diskusiju svima Muslimanima koji žele, i koji su u stanju, da razmišljaju o tim pitanjima.

Još jednom želim da istaknem da su strane koje slijede -  ponekad čak i kao doslovni  prijepisi – radovi koje sam objavio prije četrdeset godina; ovaj fakat može da objasni zašto će se, u sadašnjoj formi zbirke eseja, susresti brojna ponavljanja, koja su nastala kako bi se udovoljilo čitalačkom zahtjevu.

 

Prevodi:

Džemaludin Latić, The Bosnia Times