ODSJAJI ISLAMSKOG PREOBRAŽAJA: Prototip idealne Islamske države i halife u vladavini Omera ibn Abdulaziza (I. DIO)

03.12.2015. u 10:01

ESEJ

Zaista, islam znači da čovjek preda svoje jastvo i svoje postojanje u cijelosti Stvoritelju svega i Zakonu Njegovu, drukčije rečeno, da se potpuno uključi u Zakon koji pokreće Svemir ka cilju njegovom, i da se međusobno harmoniziraju u njegovim neprestalnim kretanjima između Vječne Istine i Vječne Pravde


Piše: Dr. Imaduddin Halil, thebosniatimes.ba

Omer ibn Abdulaziz pripada dinastiji Omajada. Halifa postaje 717. god., odmah poslije smrti halife Sulejmana, i vlada kratko vrijeme, samo dvije godine i pet mjeseci, kada je umro mlad na vrlo zagonetan način. Njegova smrt ni do danas nije razjašnjena, tako da o tome postoje razna nagađanja...

Njegov dolazak na čelo Islamske države označio je novi period u njezinom postojanju, koji bi se jedino još mogao nasloviti pravim islamskim periodom poslije smrti Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme (Božji blagoslov i mir s njim), i četverice Pravednih vladara (Hulefa-i rašidin), nakon čega se halife počinju sve više udaljavati od Kur'ana Časnoga i Puta Pravoga (Sirat-i Mustekima).

Halifa Omer ibn Abdulaziz nije bio zadovoljan stvarnošću muslimana koja je svakim danom bivala sve manje islamska; on je želio mijenjati tu stvarnost. Ali, prije toga, Omer nije bio zadovoljan samim sobom kao muslimanom. On je dobro znao da ne može mijenjati druge i svijet oko sebe dok ne promijeni samoga sebe, jer tako uči Kur'an Časni: "Zaista, Allah neće promijeniti stanje jednog naroda sve dok oni ne izmijene ono što je pri njima samima!" Stoga, Omer ulazi u borbu prvo sa samim sobom, mijenjajući sebe, a potom započinje da se mijenja i svijet oko njega! O tome kako je Omer ibn Abdulaziz mijenjao sebe, o tom njegovom unutarnjem preobražaju kazuje upravo djelo vrlo poznatog islamskog historičara dr. Imadudina Halila, iz Mosula u Iraku, "Odsjaji islamskog preobražaja u vladavini Omera ibn Abdulaziza". Ovo djelo pojavilo se 1970. god. u izdanju bejrutske izdavačke kuće "Ed-Darul-ilmijjeh" i za kratko vrijeme steklo veliku popularnost kod čitalaca, a u naučnim krugovima pobudilo golem interes jer predstavlja potpuno nov pristup u izučavanju i pisanju historije u muslimana.

Dopusti mi, o, peti od Vladara pravednih (Hulefa-i rašidin), da ovo veličanstveno iskustvo tvoje predstavim javno pripadnicima moje generacije!

"Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra činili, sigurno namjesnicima na zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih, i da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im Allah želi, i da će im sigurno strah sigurnošću zamijeniti; oni će samo Meni robovati, i neće Mi ništa pridruživati. A oni koji i poslije toga budu poricali - oni su pravi grješnici." Kur'an, 24:55.

 Uvod

1. Ovo je samo pokušaj, ne znam koliko uspješan ili neuspješan, da se u pisanju povijesti i životopisa primijeni islamski metod utemeljen na međusobnoj ravnoteži između autora i teme, koji nastoji oživjeti povijesno stajalište i koji teži ka cjelovitom kosmičkom gledanju na događaje, kretanja i stvari; metod koji probija spoljašnje zidove povijesnih događaja, nadilazi granice grubog osjetilnog i očiglednog usmjeravajući se ka područjima duha i osjećanja, videći u povijesti neprekidno kretanje života a ne kretanje pojedinačnih događaja; metod koji, uprkos naporu i muci, nastoji pronaći međusobnu sagaslnost koja upravlja odnosima između Čovjeka i Zemlje po kojoj se on kreće i na njoj napreže; metod koji jasno pokazuje koliko su veličanstveni rezultati susreta Neba i Zemlje, koliko su značajni i presudni potencijali pojedinaca ili skupina ili naroda koji prihvataju da primaju od Boga, a odbijaju da primaju od ljudi; metod koji govori ljudima šta im je dužnost činiti pri svakom čitanju ili istraživanju povijesti.

Historijska angažiranost u najširem jeste nastojanje da se u dušama ljudi potakne želja za pravilnim razumijevanjem zakonitosti, tokova i događaja koji ih okružuju, i prošlih i sadašnjih i budućih, da se u njima pojača želja za kretanjem, ozbiljnim angažiranim nastojanjem za ponovnim usmjeravanjem tih zakonitosti, odnosa i događaja u skladu s logikom Kosmosa utemeljenoj na međusobnom saglasju i harmoniji, zatim da se oživi nastojanje za oblikovanjem Svijeta iznova u svjetlu pouka koje im pruža povijest. Otuda nema nikakvog značaja povijest koja je zatočenik metoda koji su je vrlo dugo držali u ropstvu i koja je samo puko nizanje događaja, mehaničko gomilanje tekstova i nepovezano teoretiziranje neuokvirenih i nepovezanih činjenica; koja je nasilno zaustavljanje kretanja i životne snage skrivene u povijesnim događajima i činjenicama i koja je nezrela, usiljena analiza pojedinačnosti i ukupnosti. I iznad svega, odbacivanje lijepog stila pribjegavanjem najkraćim jezičkim i stilskim putevima da bi se došlo do značenja a autor udaljio od kreativne prakse u izučavanju ove teme i dosezanja svih njezinih daljina i dubina, autor sa svim svojim vrijednostima, misaonim, emotivnim i duhovnim snagama, koje mu omogućavaju, ako se ujedine i pravilno usmjerene, da postigne rezultate koje nije u stanju postići niko od pristalica akademizna.

2. Zaista, ono što želim ovdje reći jeste da je historičar dužan jednom okončati svoj prekid sa sobom kao umjetnikom i tako izbrisati tu višestoljetnu mržnju između tog dvoga, odnosno srušiti zid koji ih razdvaja. Ovim ponovnim susretom historičar će moći prevaliti put od forme do značenja, raspiriti misao i osjećaje i tako ponuditi cjelovito tumačenje onoga što čovjeka okružuje.

Historičar sljedbenik akademizma insistira na dijelovima i njihovom uveličavanju, tako da oni, zahvaljujući njemu, postaju nešto teško i opširno, prekrivajući sve prostore historijskog gledanja, baš kao da nema ničeg drugog osim onoga što on prenosi trgajući to nasilno od historijske strukture. Za razliku od njega, historičar umjetnik nastoji u svojim djelima istražiti sve vidljive i nevidljive odnose i između drugih događaja, fakata i datosti koje pokazuje povijest.

Metod koji proistječe iz susreta historičara s umjetnikom može kazivati puno toga, može da njegova gledanja usmjeri ka raznim područjima i pomoći da on uroni u daleke dubine povijesnih fakata i zbivanja. Za ovo ima primjera koji daju sliku izvanrednih rezultata koji su proistekli iz ovog susreta. Objektivne činjenice kojima obiluju djela Istraživanje povijesti od A. Tojnbija (Arnold Toynbee), Propast Zapada od O. Špenglera (Oswald Spengler), Suma povijesti R. Grusea (Rene Grousset) i Priča o povijesti od V. Duranta ne mogu se potcjenjivati. To su iste činjenice koje izlažu historičari sljedbenici akademizma poput H. Gibba (Hamilton Gibb), B. Levisa (Bernard Lewis) i Fišera (Ernest Fischer?) s tom razlikom da, kad čitaš one i ove, prve i druge, osjećaš stvarno ogromnu pregradu između njih. I dok Tojnbi i njegovi istomišljenici predstavljaju povijest kao čin, dotle Fišer i njegova družina predstavljaju povijest kao ravnu svjetsku pozornicu na kojoj se zbivaju događaji kao naslagani dijelovi stvari s kojih je historičar skinuo prašinu. Uputno je ovdje podsjetiti na veličanstvenu misao njemačkog historičara Špenglera koju je izrekao buneći se protiv okova akedemizma: "Ono po čemu se istinski historičar razlikuje od historičara pristaše akademizma, koji samo skida tu prašinu, leži u njegovoj prirodnoj spoznaji skrivenih značenja događaja." 

Lični doprinos autora u izučavanju bilo koje teme, koji poštuje granice kreativnog sudjelovanja mašte, vizije i kreativne prirode, te ravnoteže između umjetnosti i logike, a izbjegava emociju i negativnu reakciju daje ogroman rezultat na polju spoznaje i gigantski korak na području ljudskog života i napretka. Ovo se ne svodi samo na društvene studije nego obuhvaća i velike znanstvene teorije; ne odnosi se samo na studije i istraživanja već obuhvata sve značajne pokrete u povijesti čovječanstva, gdje misije vjerovjesnika, mir s njima, stoje na samom vrhu. Otuda sličnost između Tojnbijevog shvatanja povijesti i Ajnštajnove revolucije na polju nauke, "jer Ajnštajn je srušio ideju apsolutnih dimenzija vremena i prostora insistirajući na značaju uloge onoga koji vrši znanstvene statistike. Tako se Tojnbijevo viđenje povijesti oslanja na dvome: na njegovoj predisponoranosti kao historičara i na njegovoj imaginaciji...On je ustrajavao u tvrdnji da mislilac treba da bude slobodan koliko je god to moguće." Kod Tojnbija, historijsko gledanje je "ciljani sistem za vježbanje imaginacije zarad osobnog učešća u povijesti". Ovo podsjeća na velikane sufijskog mišljenja u islamskoj povijesti Zun-Nuna el-Misrija, Harisa Muhasebija, Bistamija, Džunejda, Šiblija, Gazalija, Džejlanija, Rumija i dr., koji su uspjeli, zahvaljujući svom vrlo strogom sistemu u vježbanju imaginacije, saznavajuće prirode i duhovne energije, da osobno učestvuju u posmatranju izvanrednih strana svijeta nevidljivog. Biografije o njihovom životu i borbi su, ustvari, izvanredna kazivanja i veličanstveni duhovni događaji koji se odlučno suprotstavljaju logici čulnog i materijalnog i odvode čovjeka preko granica osjetilnog u područja unutarnjeg i duha.

I Špengler je također uspio porušiti granice akademizma ostajući dosljedan trima dimenzijama u području historijskog čina. Prva od njih ogleda se u univerzalnoj kulturi i prostranoj intelektualnosti koje je on posjedovao. Povijest se može pravilno shvatiti samo pomoću takve intelektualnosti, jer je ona iskustvo davanja na brojnim područjima spoznaje i ljudskog hoda. Druga dimenzija se ogleda u cjelovitoj viziji povijesti jer svođenje posmatranja samo u granice detalja i pojedinosti lišava historičara sposobnosti da shvati povijest kao efekat postojanih zakonitosti koje upravljaju Prirodom, Čovjekom i Svijetom. Treća se ogleda u rušenju spoljašnjih prepreka uma i logike materijalnog i otvaranju prostora duhovnim snagama čovjeka u vrednovanju povijesti kako bi se prodrlo u njezine dubine i dokučilo njezino značenje. Ovo još znači da historičar ima dužnost pretočiti povijest u živ proces, izbaviti je iz apstrakcije i ući u srž događaja, ne zaustaviti se pred zidovima i posmatrati iz daljine. Ova posljednja dimenzija je vrlo važna jer povijest nije samo puki zbir spoljašnjih događaja. Postoje ovdje unutarnje snage i duhovne energije koje uvijek predstavljaju činilac koji je mnogo važniji od ucrtavanja korita povijesti i određivanja njezina toka. A postoje i nevidljive snage koje se Božijom dalekosežnom mudrošću upleću u svijet očitovanog, neposredno ili posredno, kako bi povijest upravile u jednom, a ne u drugom pravcu. Prema tome, razumijevanje povijesti je nemoguće bez učešća čovjekovih duhovnih i vitalnih energija u procesu ove valorizacije.

3. Islamska povijest ima posebno snažnu potrebu za primjenom preciznog metoda u njezinom izučavanju, metoda koji posjeduje mogućnosti koje mu omogućavaju uronuće u njezine dubine, proniknuće u njezino značenje, analizu njezinih krivulja, određenje njezinih glavnih međaša i dosezanje njezinih ciljeva, čija se energija ulijevala i dalje ulijeva u njezin veliki okean. Zaista, ova povijest razlikuje se u osnovi od svih drugih povijesti, jer ona predstavlja najširi i najdublji izraz (povijesti) koja proistječe iz jedne velike vjere i civilizacije nastale iz susreta snaga Neba i Zemlje. U pravljenju ove povijesti nije sudjelovala samo jedna aktivnost; nju nije proizveo samo jedan element ili jedan činilac. Ona se odlikuje time što predstavlja proizvod svih snaga, činilaca i energija koje je Bog pohranio u Svemiru i Svijetu i kojima je darivao Čovjeka. Stoga, u ovoj povijesti su sve snage: i materija i duh, i priroda i metafizika, i tlo i kretanje, i sudbina i sloboda. Upravo zato, primjena bilo kojeg nepotpunog metoda u izučavanju ove povijesti znači zanemarivanje nekog od spomenutih činilaca, što će, sigurno, dovesti do nepotpunog razumijevanja i nepouzdane analize značenja ove povijesti i prirode njezina toka.

Od mašinskog inženjera se ne očekuje da isprojektuje neku ogromnu zgradu kao što ni fizičar neće nikada rizikovati da podiže most na nekoj velikoj rijeci. Arhitekt nije u stanju, bez potrebne oprema za crtanje, konkretizirati površine i dimenzije koje ima u svojoj imaginaciji. Isto tako, primjena materijalističkog, zapadnjačko-sekularnog metoda u izučavanju naše povijesti proizvodi grješke i lakrdije koje nas obavezuju da taj metod zaustavimo kod njegove granice, a da mi iznova počnemo prezentirati našu povijest i izučavati je u skladu s metodom koji pruža sredstva i mogućnosti koji pomažu historičaru muslimanu da pravilno izučava ovu povijest.

Sigurno, jedna od najvažnijih odlika ovog metoda je da on obuhvaća sve poticaje i vrijednosti koji prave povijest i koji je moćan pred granicama vidljive, pojavne opipljive stvarnosti. Ovaj metod omogućuje viđenje pomoću kojeg je historičar u stanju da ponudi izvornu valorizaciju događaja u islamskoj povijesti kao i ličnosti u njoj. Islamskoj povijesti je nužno potrebna nova generacija historičara koji će biti kadri iznova je analizirati i predstaviti u svoj njezinoj životnosti i bujnosti i njezinim unutarnjim i spoljašnjim elementima, što će, nesumnjivo, omogućiti njezino dublje razumijevanje, poimanje koje će biti usredsređenije na elemente njezina razvoja, jasnije viđenje glavnih crta njezina hoda i njezinih presudnih zaokreta. Kao što je poznato, evropska povijest naišla je na historičare koji su joj vratili život i predstavili je u živom okviru kao izvanrednu umjetničku sliku sa svim njezinim elementima: kontrastom i strukturom, svjetlom i sjenkom, bojom i površinom. S rasističko-teritorijalnog i nacionalističko-doktrinarnog stajališta, oni su tako predstavili svjetsku povijest. U njihovim univerzalističkim slikama vidljivo je ovo namjerno - ili nenamjerno - zanemarivanje jedne od najvažnijih dionica povijesti čovječanstva, dionica koju zaposijeda islamska povijest, koja se više nego druge povijesti odlikuje time što je zgrada njezina podignuta na svim elementima koji uspravljaju Čovjeka i Svijet. Zato, njezino predstavljanje i tumačenje nije moguće osim u skladu s jednim živim univerzalnim metodom. Samo na taj način povijest Islama će pronaći svoj izgubljeni ključ pomoću kojeg su historičari pristaše akademizma svojevremeno pokušali ući u ovu povijest na njezina prostrana, širom otvorena vrata.

4. Istina, prevladavanje forme ka značenju, rušenje materijalnih okvira događaja u cilju dosezanja svjetova sveobuhvatnog i natčulnog nije moguće bez oslanjanja na duhovni poticaj za postizanje ovoga golemog cilja. Ono što je danas poznato kao civilizacijski pravac nije ništa drugo do potvrda ovog značenja, s tim što je privrženost duhovnom jedini prolaz ka probijanju fizičkih zidova koji okružuju historičare savremene civilizacije. Historičar musliman ovom sufijskom odanošću ne čini nikakvo nasilje. On se jedino želi potpuno uključiti u cjelovitu istinu koja sadrži i materiju i duh, zaputiti se ka svijetu prozirnosti i čistote i uzdići se iznad krutih teških pojedinačnosti ka svijetu kretanja i pouzdane spoznaje. Ovim se historičar musliman ne suprotstavlja logici postojanja niti se buni protiv zakona u Svemiru. Upravo obrnuto od toga, on ostaje dokraja odan toj logici i duboko uronjen u veličanstveni tok najviših zakonitosti.

Stoga, sasvim je umjesno ovdje odgovoriti na pitanje koje se neodoljivo samo od sebe nameće: Zašto baš Omer ibn Abdulaziz?

Razlog za njegov izbor jeste što je Omer ibn Abdulaziz zaista uspio svojim veličanstvenim preobražajem ponovo uspostaviti harmoniju između Čovjeka i zakonitosti u Svemiru i postići izvanredno saglasje između ljudi i stvari koje ih okružuju. On je pružio očigledan praktičan primjer za mogućnost povratka ovoj harmoničnosti i ovom saglasju, i to u svakom trenutku i u svakom vremenu kad god se pokaže odlučnost za to i u ime Boga iskrena namjera. To je smisao potpune predanosti Bogu (islam) koju su donosili svi Božiji poslanici, a Muhammed, mir s njim, postavio njezine nepromjenljive konačne jasne crte i neprolazne odlike.

Zaista, islam znači da čovjek preda svoje jastvo i svoje postojanje u cijelosti Stvoritelju svega i Zakonu Njegovu, drukčije rečeno, da se potpuno uključi u Zakon koji pokreće Svemir ka cilju njegovom, i da se međusobno harmoniziraju u njegovim neprestalnim kretanjima između Vječne Istine i Vječne Pravde. Svim stvarima i živim bićima, osim čovjeka, ova harmoničnost sa ovim zakonom, ova potpuna uklopljenost u nj i kretanje u okviru njega su sudbinski određeni. Stoga, svi su potpuno potčinjeni Bogu, svi Mu ovom poslušnošću izriču zahvalu, slave hvalom Njegovom Njega i Njegovu Stvaralačku Nadnaravnu Moć.

Čovjeku, kao što je rečeno, ova harmoničnost nije silom nametnuta kao ni ova predanost (islam). Njemu su dati raz/um i volja pomoću kojih može postići ovu harmoničnost ili se, pak, pobuniti protiv toga, i tako postati izuzetak, zastraniti i propasti. Zadaća historičara i umjetnika muslimana jeste da ljudima jasno objasni koliko je tragična ta izgubljenost proistekla iz zastranjenosti od Univerzalnog Zakona, iz nepokornosti i neposlušnosti Bogu; koliko je neskladno i ružno to otpadništvo od velikih zakonitosti koje u sebi obuhvaćaju sva Božija stvorenja. Historičar i umjetnik musliman mogu putem slika, životopisa, događaja, pjesama, raznih odlomaka i oblikovanja predočiti ljudima veličinu veza u strukturi Svemira, njihove pozitivnosti i ljepotu, s jedne strane, i da čitavom svijetu kažu da Čovjek, budući da je u krajnjem slučaju i on - želio to ili ne - potčinjen Bogu i Njegovoj Odredbi, pa zašto onda da se u domenu svoga raz/uma i volje, odnosno svoga izbora buni i ustaje protiv toga, u domenu koji je neznatan u odnosu na prostranstva Svemira, a koji je čovjeku dat iz počasti i odlike nad ostalim Božijim stvorenjima. I ukoliko se on ne bude okoristio ovim darom, razorit će samoga sebe, uništit će svoje mogućnosti i žrtvovat će dragocjenu priliku - priliku vlastitog izbora, da svojim znanjem i voljom doprinese međusobnom povezivanju i harmoniziranju sa zakonitostima u Svemiru. Zaista, takav historičar ili umjetnik će otkrivanjem vidljivih i nevidljivih odnosa na pozornici Svemira izvršiti svoju zadaću jer će pokušati dosegnuti Istinu očitovanu u ovim odnosima i njihovoj međusobnoj usklađenosti s Najvećim Zakonom. Naravno, on neće biti u stanju postići taj cilj ako ne prevlada spoljašnje pojavnosti događaja i stvari uputivši se ka njihovim istinama i značenjima.

 5. Suprotno od historičara ili umjetnika muslimana stoji historičar ili umjetnik marksist koji prihvata samo čulno, materijalno, vremensko i tromo. U njegovim djelima su samo željezni čekić, čelični srp, ogromni štitovi i ruke s velikim i jakim mišicama. Međutim, ovakvo tlo i ovakav cilj neće nikada moći pružiti ono čemu smjeraju pristaše ovog pravca, a to je da proizvedu u duši čovjeka revolucionarnu ili onu svijest koja želi unutarnji preobražaj, da u osjećanjima njegovim ožive pobunu protiv nasilja i klasne razlike. Ono što mogu ponuditi djela poput ovih jeste samo ono čulno, tužno i teško privezano za zemlju i duboko osjećanje materijalne prinude nametnute čovjeku o nužnosti koja upravlja nad njim spolja i zatvara sve njegove unutrašnje i spoljašnje prolaze ka slobodi, ka prevladavanju jela i pića i zapućivanju prema svijetu vrijednosti i vjerovanja, otvorenosti prema golemim neograničenim prostranstvima Svemira.

Ono što od čovjeka smjeraju učiniti djela poput spomenutih jeste da ga odvoje od njegovih emocija, od njegovog unutarnjeg osjećanja, njegovih duhovnih nastojanja i stremljenja, i da, umjesto toga, uđe u područje marksističkog mišljenja kao čisto matrijalno biće koje posjeduje samo meso i krv i odaziva se samo zahtjevima mesa i krvi...,da napusti svoje lične težnje, umrtvi svoja jaka osjećanja i svoju beskrajnu impluzivnost, da zaustavi svoje vrlo osjetljivo pristajanje uza stvari i događaje u domenu prostranog svijeta. Kako se može bilo koji historičar ili umjetnik, uza svoju čistu izvornu narav i duboko kosmičko osjećanje, saglasiti s onim što je izvan ove izvorne naravi, sputano da se kreće samo u ograničenom domenu u kojem je otežano normalno disanje?!

Zaista, materijalistička škola ne teži da proširi područje pojedinačnosti, nego obrnuto, još više ga zbija i čini teškim tako da postaje poput zida koji zatvara čovjeku put ka drugim stvarima i shvaćanju njihovih međusobnih veza. Ako se ovo prenese u područje sadašnjeg društvenog života, postaje uveliko jasno koliko je prazan, parcijalan i težak taj život. Jer svakodnevna priča: cijene prehrambenih proizvoda, bezvrijedna žurba za materijalnom stranom života, svakidašnje lične veze - sve to troši najveći dio našega govora. I to se tako stalno uvećava i proširuje dok ne prekrije sve naše velike ambicije i nade i dok nas ne odvoji od ostalih odnosa i stvari uništivši potpuno naša osjećanja i lišivši nas naše ljudskosti. Gomilanje ovih pojedinačnosti i njihovo poopćavanje predstavlja jednu od drama sadašnje civilizacije koju predanost Bogu (islam) odbacuje, kako je to rekao veliki Poslanik: "Ko vjeruje u Boga i u Sudnji dan, neka govori dobro, u protivnom, neka šuti!" Kad bi svaki čovjek koji želi da govori govorio ono što je dobro, kad bi svaki mislilac koji hoće da djeluje radio ono što je dobro, ljudski život postao bi poput vječnog vrela čija voda ne bi presahnula, a koju čine unutranja osjećanja, duhovna čistota, intelektualna rasplamsalost i stalna veza sa Najvišim Zakonom koji povezuje stvari, životinje i druga stvorenja u svoj vječni tok upravljajući ih prema cilju preko dviju obala Božijeg djela i određenja: Istine i Pravde.

Tokom mog akademskog života, u vrijeme studija i profesure, svjedočio sam ono što bi se moglo imenovati kao obrazovna blokada. Ona je istaživačima nametala krajnje stepene učmalosti i površnosti u historijskom istraživanju zahtijevajući od njih da ostanu na samoj površini tekstova koje sakupljaju i da ne zaranjaju u dubine ličnosti i događaja, jer svaki pokušaj te vrste nije ništa drugo do težnja ka literalizmu koji nije u skladu sa historijskom naukom. Tako je i moja studija o Imadudinu Zenkiju bila plod ovog akademizma sa svim njegovim manjkavostima i mahanama.

Međutim, sada, ovdje, nastojao sam, što sam mogao više, da nadiđem te okove, ali nikada na štetu nauke, objektivnosti i neutralnosti. To se može jasno vidjeti iz slijeđenja pouzdanog načina prilikom utvrđivanja izvora i literature na svakoj stranici ove studije, u nepropuštanju da se spomene izvor svake riječi, iskaza ili događaja na odgovarajućem mjestu, a da i ne govorim o pridržavanju logičnog metoda u podjeli studije na poglavlja, pa sam u svakom od njih, što je dobro vidljivo, obradio neku od brojnih strana Omerovih ostvarenja: bilo da je riječ o ekonomiji, politici, ratovanju ili o kulturi i administraciji.

Međutim, najveći broj novijih studija ide u krajnost: ili prema akademizmu, tako da su njihove stranice opterećene brojnim rubnim bilješkama, koje teško padaju čitaocu i guše i sam osnovni tekst, i koje idu za tim da samo mehanički gomilaju tekstove u kojema nema života, ili te studije idu u potpuno suprotnom smjeru približavajući se čistoj književnosti i historijskom romanu, sjećanjima i memoarima koji ništa ne doprinose ozbiljnoj povijesti.

Zaista, desetine novijih historijskih studija koje čitamo od početka do kraja ne sadrže nijedan izvor na koji se istraživač oslanja. Čak ako i ukaže na neki, ne učini ni najmanji napor da navede tom ili stranicu iz koje preuzima historijski tekst. A to, nesumnjivo, slabi povjerenje u takve studije i izlaže ih brojnim sumnjama.

Drugi se, pak, zadovoljavaju time da samo na kraju studije navedu spisak izvora. Ni ovo istini ništa ne koristi. Srednje pravedno rješenje, kad je riječ o stilu, jeste uspostaviti ravnotežu na raznim poljima historijske studije: između osnovnog teksta i margina, između dužine poglavlja, između lične analize i preuzimanja i citiranja iz izvora, uz nužnost navođenja svih izvora na onim mjestima u studiji koja im prirodno pripadaju, i konačno, između estetske strane historijskog stila i usredsređenosti, znanstvene ozbiljnosti i očuvanja jedinstva teme.

Uistinu, pouke koje pruža ovo putovanje s unukom Omera ibn el-Hattaba brojne su i neograničene. Stoga, zašto odugovlačimo i čitaoca držimo tako dugo da čeka? Vrijeme je da vrata otvorimo i da zajedno uđemo - da bismo se lično osvjedočili.


p.s.

*Najveći dio ove studije objavljen je u listu "Preporod" u periodu od 1978. do 1979. godine pod naslovom "Unutrašnji preobražaj" u prijevodu istog prevodioca.

                                                                                                    

(Prijevod s arapskog: Mehmedalija Hadžić, izvod iz knjige „ODSJAJI ISLAMSKOG PREOBRAŽAJA u vladavini Omera ibn Abdulaziza“, Dr. Imaduddin Halil )

 

(The Bosnia Times)