ESEJI III
VRIJEME PROMJENA Da li je Kur'an naš stvarni vodič?

17.05.2015. u 12:49

Cijeli Svijet je u metežu, i mi, Muslimani, sve i kad bismo htjeli, ne možemo nastaviti da živimo kao što smo do sada živjeli: samozadovoljno sigurni u iluziji da obrazac koji je kao validan bio prihvaćen u prošlosti zauvijek mora ostati validan; zbog ovog samozadovoljstva, sigurnost u ovakva uvjerenja ili iluzije razbijena je onim što nam se događalo u posljednjih nekoliko stoljeća.

 

Piše Muhammad Asad, thebosniatimes.ba

Mi danas živimo u neobičnom vremenu koje je obilježeno naglom globalnom transformacijom i etičkom, političkom, društvenom i ekonomskom konfuzijom. Tu konfuziju izazvala su dva svjetska rata, što je za posljedicu imalo pad višestoljetnih društvenih, etičkih i ekonomskih formi. Cijeli Svijet je u metežu, i mi, Muslimani, sve i kad bismo htjeli, ne možemo nastaviti da živimo kao što smo do sada živjeli: samozadovoljno sigurni u iluziji da obrazac koji je kao validan bio prihvaćen u prošlosti zauvijek mora ostati validan; zbog ovog samozadovoljstva, sigurnost u ovakva uvjerenja ili iluzije razbijena je onim što nam se događalo u posljednjih nekoliko stoljeća.

U vremenu kakvo je ovo, prinuđeni smo početi koristiti podlogu naših kulturnih posjeda. Nije dovoljno samo reći:"Mi smo Muslimani, mi imamo svoje učenje!" nego moramo i biti u poziciji da pokažemo da je naše učenje toliko vitalno da mi njime možemo odgovoriti zahtjevnim izazovima našeg doba, i moramo odlučiti na koji će se način sama činjenica što smo Muslimani odraziti na tokove našeg života. Drugim riječima, moramo sami sebi odgovoriti da li nam islam može ponuditi precizne naputke za formiranje našeg društva i da li je njegova inspiracija u nama toliko jaka da ove naputke možemo primijeniti u svakodnevnom životu.

 

Validnost islama za stoljeća koja dolaze

 

U traženju takve odluke, mi smo prinuđeni da iznova promišljamo islam, da iznova razmišljamo o tome šta islam uistinu znači i šta uistinu predstavljaju njegovi propisi – zato što smo, ima tome već nekoliko stoljeća, prestali da razmišljamo o ovim pitanjima ponavljajući ono što su ranije generacije Muslimana mislile o  islamu. Kao posljedica toga, naša aktualna teologija (kalam) i zvanična pravna znanost (fiqh) danas najviše liče na jednu veliku robnu kuću odjeće u kojoj se stari komadi, čija se originalna namjena više ni prepoznati ne može, mehanički kupuju i prodaju; površno urađeni i preprodavani, njima se kupci samo oduševljavaju uporno hvaleći umijeće starih krojača.

Mi ne možemo ovako nastaviti ići u vrijeme kada je muslimanski svijet u grčevitim krizama, u kojima se može potvrditi ili poništiti validnost islama kao praktične propozicije za mnoga stoljeća koja dolaze. Nikad ranije nije postojala urgentnija potreba da svijet u kome živimo promišljamo i srcem i umom. Nije potrebno imati posebno izoštreno oko pa vidjeti ne samo da se mi nalazimo u samom središtu svijeta koji se rapidno mijenja, nego i da je naše društvo podvrgnuto istom, neumoljivom zakonu promjene. Sviđalo se to nama ili ne,  promjene će se događati ili se već događaju pred našim očima. Muslimanski svijet je u tranziciji – ta činjenica je  očigledna, i sada je on bremenit ogromnim mogućnostima koje se mogu okrenuti nabolje ili nagore. Da, nabolje ili nagore – jer mi ne smijemo smetnuti s uma da "promjena" nije ništa drugo do riječ za "kretanje" pa, dakle, unutar društvenog organizma, kretanje može biti kreativno, ali i destruktivno. I pošto na zemaljskoj kugli ne postoji snaga koja bi naše društvo mogla zaštititi od promjena, mi smo slobodni da odredimo smjer kojim će te promjene krenuti; od nas samih zavisi da li ćemo se odlučiti da svoju budućnost gradimo na realnim vrijednostima islama, ili ćemo se potpunoma rastati sa  islamom i postati pasivni sljedbenici drugih civilizacija.

 

Oni koji zabadaju glavu u pijesak

 

Ne postoji treća alternativa. Ništa ne bi bilo gluplje nego nas pokušati nagovoriti, ukoliko to samo htjednemo, da se, u punom smislu riječi, uhvatimo dojučerašnjih gledišta i pravila. Oni koji bi to učinili – a, nažalost, ima mnogo takvih – ponašaju se poput noja koji, poslovično, zabada glavu u pijesak ne bi li pobjegli od neminovnog donošenja ove odluke. To je jedna opasna, uz to i neizrecivo luda igra, jer, kao i ova ptica, naša braća – bez obzira koliko je to dobronamjerno s njihove strane – sebe lišavaju svake mogućnosti da se sučele sa izazovima vremena, u ovom slučaju, sa izazovom vječite validnosti islama kao kulturno produktivne snage. Čini se da njihovi umovi funkcioniraju na pretpostavci da je naša skora prošlost bila "islamska" pa, prema tome, sve što podrazumijeva odustajanje od konvencija (ustaljenih pravila) iz naše prošlosti – kako u pogledu naših društvenih običaja, tako i u našem pristupu šeri'atskim pitanjima – upereno je protiv islama i, s druge strane, sve će biti u savršenom redu ukoliko mi budemo samo čuvali društvene forme i shemu mišljenja u kojima su živjeli naši preci. Posmatrano na odvojen način, naše zabadanje glave u pijesak pretpostavlja da su islam i konvencije muslimanskog društva jedna te ista stvar (što je, naravno, krajnji nonsens) te da preživljavanje islama zavisi od održavanja tih istih uvjeta (što je, očigledno, vrlo loša logika). U naše doba, ti uvjeti onemogućavaju Muslimane da  žive u skladu sa stvarnim ciljevima islama. No, bez obzira koliko apsurdne bile ovakve tvrdnje, one, unatoč svojoj apsurdnosti, danas priskrbljuju osnove na kojima funkcionira razum brojnih Muslimana; njihova nevoljnost da pristanu na neminovnost bilo kakve promjene mnoštvo Muslimana odvodi u jalovu, bespomoćnu imitaciju Zapada, u njegovim kapitalističkim ili marksističkim manifestacijama, ili, pak, u potpuno sljepilo, u vlastitu duhovnu nemoć nastalu uslijed osjećaja duhovnog poraza, sa kojim se, onda, javlja ono opasno vjerovanje u kvazimehdističko "islamsko oživljavanje."

Ove redovi, međutim, upućeni su ljudima koji su svjesni toga da nijedna vrijednost neće preživjeti ukoliko njezini nosioci zabadaju glavu u pijesak. Ovi redovi su, posebno, upućeni onim Muslimanima koji su svjesni očajne krize u kojoj se nalazi muslimanski javni život i islamska civilizacija; koji su upućeni na sami sebe i koji odbijaju da budu tovljeni pukim krilaticama, sloganima i iluzijama; koji u samozavaravanju vide jedan od najtežih grijeha; koji imaju hrabrosti da se suoče sa činjenicama koje su takve kakve jesu, a ne onakve kakve bi oni željeli da budu; ukratko, koji ne žele samo da "služe" islamu, nego i da ga žive.

 

Da li je Kur'an naš stvarni vodič

 

Takvim ljudima ja nudim ovaj svoj doprinos u oživljavanju muslimanskog mišljenja. Ukoliko neki od mojih čitalaca misli da je moj kriticizam neopravdano oštar i grub, da u njemu, ponekad, nema osjećaja za dignitet, želio bih ih podsjetiti da je i vjetar koji puhne pred zoru često oštar, ponekad nepredvidljiv. E, to je onaj vjetar koji nama treba: onaj svježi vjetar koji će, ako Bog da, otpuhati paučinu naše dekadanse, vjetar koji će nas svojim zamahom vratiti onim Dvama Izvorima islama, Kur'anu i Poslanikovom sunnetu, od kojih je potekao život našeg ummeta i kojima se uvijek moramo vraćati ukoliko ne želimo da isparimo u omorini.

Budimo iskreni prema samima sebi pa priznajmo da smo, zaista, daleko odlutali od učenja koje nude Kur'an i sunnet. Ima ona jako stara priča o sinu nekog bogataša koji je spiskao svoju očevinu i sada se valja u jarku. To je priča o nama! Stoljeća intelektualne letargije, nijemo slijeđenje fraza, otrovne svađe zbog sitnih stvari, ljenčarenje, praznovjerje i društvena korupcija zatamnili su ona prepoznatljiva slavna pregnuća u vrijeme naših velikih početaka. Mi smo već nekoliko stoljeća prestali da se zanimamo naučnim istraživanjima iako naša vjera naučno istraživanje smatra svetom obavezom; mi se dobro narazgovaramo o Al-Farabiju i Ibn Sini, o Al-Battaniju i Ibn Hayyanu, pa onda u samozadovoljstvu odemo da spavamo nad ovim našim dostignućima; mi diskutiramo o divnom društvenom programu islama, o njegovim ispravnim, pravednim i prirodnim ciljevima, a cijelo vrijeme nasrćemo jedan na drugoga, eksploatišemo jedan drugoga ili se bijedno odajemo svakoj vrsti eksploatacije na temelju beskrupuloznih pravila. Mi smo uvijek pretendirali da vjerujemo da je Kur'an siguran vodič u svim pitanjima koja se tiču ljudskog života – a, unatoč tome, navikli smo se na to da u njemu gledamo samo štivo za podučavanje koje učimo u našim molitvama i na vjerskim svečanostima; uokvirena u svilene ghilafe, ukrašena i (p)ostavljena na najvišim policama u našim sobama, mi Kur'an ne uzimamo kao stvarnog vodiča u našoj svakodnevnici. Mi tvrdimo da je islam vjera razuma (što on, zaista, jeste) – pa i pored toga, mi se ponizno složimo – ili, čak, ponekad dobrodošlicom odobrimo, gušenje razuma (slobodnog izražavanja, mišljenja, kritičkog odnosa spram događaja, pojava i ličnosti itd.) kad god to čini svaki koji se dograbi vlasti i moći, a kako i ne bi kad nam većina naših alima  govori da je nezavisno mišljenje u vjerskim pitanjima – hereza i da pravi Muslimani mogu biti samo oni koji naslijepo ponavljaju određene formulacije sve do u stare dane. I šta je bio rezultat ovakvog ponašanja? Lista grešaka bez kraja!

 Danas ( u vrijeme kad je Asad pisao ovaj esej – op. prev.) u Svijetu živi više stotina miliona Muslimana, ali u tolikome mnoštvu naše braće i sestara ne postoji ni jedan jedini narod koji stvarno  živi u skladu sa ciljevima islama; ne postoji ni jedan narod koji bi, kao primjer drugima u Svijetu, bio u stanju da pokaže kako islam rješava društvene i ekonomske probleme koji su danas zabrinuli čitavo čovječanstvo; ne postoji ni jedan naš narod koji bi, u oblasti nauke, umjetnosti ili industrije, mogao proizvesti bilo šta  bolje od naroda koji žive na Zapadu; ili koji bi se, kulturno i politički, mogao natjecati i uspoređivati sa narodima Zapada. Sve ovo naše hvalisanje našom slavnom prošlošću i sve naše izjave o tome kako islam zagovara to i to, sami po sebi, ne mogu izmijeniti žalosnu činjenicu: Muslimani su danas poniženi, potlačeni, nemoćni...

To su činjenice – i samo gole činjenice, koje se ne mogu poreći.

 

/Prevodi: Džemaludin Latić, The Bosnia Times/