PISMO ČITAOCA: Krajnje vrijeme za ozbiljan početak svođenja „naših računa“ sa samima sobom

30.10.2015. u 12:03

ANALIZA

Prilog polemici o identitetu Bošnjaka: Prvi uvjet za izlazak iz tog teškog stanja jest da Bošnjaci konačno jasno odgovore na pitanje ko su oni, jer još nisu dali jasan odgovor na to pitanje. Tu je tvrdnju moguće obrazlagati u svim područjima života – u kulturi i politici, u ekonomiji i nauci.


FOTO: (Arhiv)

Bosna i Hercegovina je evropska zemlja u kojoj jedinstvo različitosti življenja svih njenih naroda čini prvu i najvažniju odliku. Samo očuvanjem te njene naravske karakteristike moguća je njena državna opstojnost. Međutim, vrijednosti ovog multikulturalizma, ma koliko velike, nikada ne mogu biti silom nametnute; one mogu biti samo voljno stečene. Čiste političke vrijednosti i načela pravednosti nisu kadri sami skladno organizirati višenacionalnu zajednicu. Potrebni su međusobno povjerenje i solidarnost među tim njenim narodima i(ili) nacijama. Bez toga se „građanski ugovor ne može vjerodostojno sklopiti“.

Sukladno netom izrečenom zaključku, budućnost Bosne i Hercegovine nije moguća bez stalnog dogovaranja njenih naroda, zatim bez dogovaranja sa susjedima Srbijom i Hrvatskom – prije svih drugih – te s ostalim sudionicima evropskog i međunarodnog mozaika.

 Kao i svi drugi narodi, i Bošnjaci svojim činjenjem i/li  nečinjenjem mogu biti graditelji ili razgraditelji budućnosti  Bosne i Hercegovine. Drugi (međunarodna zajednica) mogu pomoći ali samo u situaciji kada svi sudionici u nekom problemu pokazuju odlučnu volju da tu pomoć koriste zarad traženja rješenja izlaska iz krize.

Svaki narod, pogotovo narodi u Bosni i Hercegovini, mogu sebi najbolje pomoći ako se znaju osloboditi svojih unaprijed zgotovljenih predodžbi, zabluda, neznanja, privida, iluzija, i sličnog, o sebi i drugima.

 I sada, kada, kao Bošnjaci, možemo o sebi govoriti sasvim otvoreno i iskreno, duboko sam uvjeren da je krajnje vrijeme za ozbiljan početak svođenja  „naših računa“ sa samima sobom, a u cilju zaustavljanja negativnih procesa koji traju stotinama godina u nas Bošnjaka, i kao pojedinca i kao kolektiva. Naime, bošnjačko historijsko trajanje jeste stalno trpljenje nesreće, a to znači stradanja i muke, u svakome naraštaju.

To je nesreća od koje ima samo jedna još gora – ta da bošnjačko biće ostane obuzeto osjećanjem stradanja bez izlaza i svrhe, da bošnjačka kolektivna svijest bude svedena na obuzetost jedino tim stradanjem.

Bošnjački viktimizam je onaj dio odnosa prema svijetu u kojem Bošnjaci osjećaju sebe kao žrtvu trajnih neprijateljstava svojih susjeda. To osjećanje nikada nije preinačeno u jasnu sliku odnosa mi - naši susjedi, niti u razlučenje tog susjeda u spektar različitih shvaćanja i gledanja prisutnosti muslimana kao susjeda. Nadilaženje takvog osjećaja je preduvjet oslobađanja od kolektivne traumatiziranosti i na njoj utemeljenih tumačenja pojedinca, društva i svijeta.

Dakle, očigledna je činjenica da su Bošnjaci u historijskom dijahronizmu u raspadanju. U njihovom sadašnjem vidiku nema slike ni bosanske ni bošnjačke cjelovitosti. Veći dio njih je otuđen od svoga pripadanja. Tom otuđenju ustrajno pomaže spomenuti duboki „kolektivni traumatski emocionalizam“ koji, obuzimajući potpuno njihovo sveukupno biće i odnose, djeluje posve destruktivno. U njemu oni djeluju bez znanja razloga i svrhe onog što čine.

 U toj općoj razbijenosti pojedinci i skupine pokušavaju zauzeti što je moguće veći prostor da bi promicali svoje egoizme.

Prvi uvjet za izlazak iz tog teškog stanja jest da Bošnjaci konačno jasno odgovore na pitanje ko su oni, jer još nisu dali jasan odgovor na to pitanje . Tu je tvrdnju moguće obrazlagati u svim područjima života – u kulturi i politici, u ekonomiji i nauci.

I danas je, kao što je to i ranije bilo, to pitanje za većinu i jasno i jednostavno. Njima se čini da su uvođenjem imena Bošnjaci riješene gotovo sve dileme u vezi s našim historijskim kolektivom. A nije tako. Moguće je navesti mnoštvo dokaza iz sadašnje društvene zbilje ovog naroda. Evo samo jednog primjera:

Ako su  Bošnjaci narod u evropskom značenju tog pojma, onda nije moguće taj pojam promatrati izvan njihovog kulturnog pripadanja. Unutar takvog kulturnog pripadanja religija je samo jedan sadržaj narodne ukupnosti. Kada se dođe do tog razlučenja  religijskih i nereligijskih sadržaja kulture, neophodno je vidjeti da narodnu cjelinu čine religiozni i nereligiozni pojedinci. Bez konsenzusa o narodnim pitanjima koja nadilaze tu dihtomiju nije moguća nikakva bošnjačka demokratska politika. Zamjena za nju jeste liderstvo i lobistička gramzivost kao način razaranja razgovora  i  gradnje kolektivne osviještenosti. Upravo je to danas na djelu.

Dalje, u sinhronijskoj razuđenosti bošnjačkog naroda: psihološkoj, regionalnoj, obrazovnoj, političkoj, ekonomskoj, i tako dalje – nema nikakvog odgovora na pitanje: šta je to na čemu bi valjalo ustrajavati kao na zajedničkom sadržaju?

Nemamo odgovora na to pitanje. Svi se pojedinačno pravimo da ga imamo, ali nigdje u ovome kolektivu kojem pripadamo nemamo dokaza da je tako kako to u svojim monolozima tvrdimo. Svuda oko nas su siromaštvo i neznanje, ugroženost i nepravda, pseudomesijanstvo i  varanje, izigravanje povjerenja i nevršenje javnih obaveza.

Neznanje odgovara na razrješenje spomenutog teškog stanja pokazuje se kao strah pred budućnošću.

Sada je pitanje: kako je moguće krivu osviješćenost, koju potvrđuju patnja i stradanje, preinačiti u novu osviješćenost, u onu koja bi bila garancija bolje budućnosti pojedinca i naroda?

Ovaj odgovor se tiče svih nas, i kao pojedinca i kao kolektiva, jer od njega ovisi budućnost naša.

Do tog odgovora je moguće doći jedino u neprestanom, otvorenom i poštenom razgovoru. Niko u tom razgovoru ne može ni prednjačiti ni zaostajati do na osnovi uvjerljivosti onoga što govori. Uvjerljivosti govorenja nema nigdje izvan samog govorenja. To što je govoreno svjedoči stanje govornika, i to u onima koji ga slušaju i pred njima.

Postoje, smatram, tri presudno važna principa za taj razgovor. Prvo, svako ima, načelno govoreći, jednako pravo i odgovornost da javno, u prisustvu drugih, govori o zajedničkim pitanjima, te da bude (sa)slušan. Drugo, niko od sudionika javnog razgovora ne može izbjeći govorenje drugih, i to na osnovi njihovog slušanja govorenja tih kojima se obraćaju. Treće, za sva javna govorenja i činjenja mora postojati odgovornost, i to u obavezi da ta govorenja i činjenja podliježu ispitivanju i presuđivanju. Niko za svoje čine u javnome prostoru ne može biti amnestiran. Kada god neko, svejedno ko je on, koristi svoje pravo govorenja, ali ne poštuje svoj dug slušanja onih koji su slušali njega, on čini nasilje i na taj način onemogućuje gradnju kolektivne svijesti usmjerene  postizanju prava svakog pojedinca na preživljenje i sreću.

Baš zato što takvog razgovora nije bilo – a ni danas ga nema – Bošnjaci nikada nisu izgradili okvir predstavljanja i raspravljanja o različitim suprotstavljenim stavovima među sobom. Zato do danas nije riješeno niti jedno od bitnih pitanja o našoj kolektivnoj svijesti, o političkom cilju, niti o kulturnom pamćenju.  Ovaj trenutak u njihovom životu je, kako sam na početku istakao, prilika „svođenja računa“ s nama samima u jednom otvorenom i demokratskom razgovoru. To je preduvjet gradnje kolektivne svijesti koja ne postoji u onoj mjeri da bi našem narodnom kolektivu od njegova ruba do središta osigurala  samorazumijevanje. Bez tog samorazumijevanja naše tri ključne političke vrijednosti: vlastita samobitnost, vjerska posebnost  i bosanska državnost, koje su Bošnjaci, plaćajući visoku cijenu, stoljećima strastveno čuvali,  bit će i dalje ozbiljno ugrožene.


(The Bosnia Times)