POGLED NA JERUSALEM Muslimani poštivaju ovaj grad kao svoj treći sveti grad poslije Mekke i Medine

11.08.2015. u 16:14

ESEJ VIII

Niko ne može poreći činjenicu da je Jerusalem sveti grad za sljedbenike sve tri monotesitičke religije: judaizam, kršćanstvo i islam, ali se mora napraviti razlika u njihovim promišljanjima razloga  zašto je ovaj grad za njih svet.


Piše Muhammed Asad, thebosniatimes.ba

Nedavno sam imao priliku upoznati se sa jednim Švicarcem koji je imao priličnu visoku funkciju u Međunarodnom crvenom krstu. On se upravo bio vratio iz Bejruta, gdje je pomagao ranjenim, bolesnim i gladnim u onim kratkim intervalima klimavog obećavajućeg mira na koji  se gradsko muslimansko stanovništvo pokušavalo da adaptira. Dok smo nas troje – on, moja žena i ja – popili kahvu u susjednom restoranu, naš prijatelj nam je opisao aktualnu situaciju u Bejrutu, posebno one posljednje užasne dane kada su Izraelci neprekidno bombardirali grad. A onda nam je ispričao jedan interesantan slučaj.

"Oni se bore za Quds"

"Kad je posljednje primirje postalo stvarno, kada je prestalo izraelsko granatiranje i odjekivanje bombi, imao sam isti onaj osjećaj kao kada sam u centralnoj Americi doživio vulkansku erupciju i zemljotres: jezovita tišina, ili nešto što je ličilo na tišinu ušima koje su bile svikle na razorne odjeke. Šetao sam potpuno razrovanim ulicama po čijim su objema stranama bile hrpe srušenih kuća, izvrnutih željeznih ograda, polomljenog namještaja i neopisivih gomila smeća; svukuda je lebdio osjećaj gađenja i smrad razaranja. Tada sam primijetio jednu staricu koja je sjedila na trotoaru, nepokretna, sa zabezeknutim licem. Gledala je u mene, ali se meni činilo da me ne vidi. Iznenadila me njezina pojava. Pomislio sam da nije, možda, ranjena ili bolesna. Upitao sam je na svome lošem arapskome jeziku:"Mogu li Vam pomoći? Šta mogu učiniti za Vas?' Ona upilji svojim očima u me, ali mi ništa ne reče. Umjesto da odgovori na moja pitanja, ona se dva-tri puta zanjiha i reče mi:"Ovo se oni bore za Quds!"

Na ovome mjestu svoje priče naš švicarski poznanik me radoznalo pogleda očima pitajući me:"Al-Quds?! Da, znam, to na arapskome znači Jerusalem..., ali otkud Jerusalem u Bejrutu?! Tog dana ja to nisam mogao shvatiti...Da li je ona mislila na Palestince? Naravno, većina Palestinaca su Muslimani, ali među njima i kršćana, i ja znam da je i za jedne i za druge Jerusalem sveti grad. Ili je ona, možda, mislila na Izraelićane nastojeći da nađe opravdanje za njih uprkos njezinoj mržnji i očaju, uprkos njoj samoj?! Jer, riječi koje je izgovorila – same su izišle iz nje..."

Ta nedoumica moga prijatelja ponukala me je da pokušam dati odgovore na njegova pitanja u recima koji slijede. Što se mene tiče, ja nemam nimalo sumnje u to da je ona starica mislila na Muslimane, kojima ona očito pripada; ona je mislila da su oni ti koji se bore za stvar koja je sveta za njih. No, isto tako je moguće da je ona, i ne znajući, više instinktivno, zapravo izrazila jednu historijsku istinu: da su borbe oko Bejruta, ustvari, bile "borbe za Jerusalem" - s jedne strane, radi opravdanja prisilnog zauzimanja ovoga grada, ili kako bi se iznašlo ma i najmanje moralno pokriće u vezi sa njegovim zauzimanjem, s druge strane.

Niko ne može poreći činjenicu da je Jerusalem sveti grad za sljedbenike sve tri monotesitičke religije: judaizam, kršćanstvo i islam, ali se mora napraviti razlika u njihovim promišljanjima razloga  zašto je ovaj grad za njih svet.

Jerusalem: "patrimonij" "Božijeg izabranog naroda"

Za Jevreje, Jerusalem je, primarno, simbol njihove nacionalne prošlosti i njihovoga uvjerenja da su oni "Božiji izabrani narod" po tome što vode porijeklo od Abrahama. Historijski, Jerusalem je bio prijestolnica nekog nezamjetljivoga kraljevstva koga su Hebreji uspostavili u Palestini u osvajačkim pohodima hiljadu godina prije Isaova, a.s., rođenja, a koje su oni, nakon burnog nezavisnog ili polunezavisnog postojanja od otprilike pet stotina godina, izgubili predavši ga Rimljanima prije približno dvije hiljade godina. Za vrijeme većeg dijela njihove nezavisnosti, Jevreji su, čvrsto štiteći i proširujući ono što su oni smatrali svojim "patrimonijem", pradjedovskom baštinom, često poduzimali  ratove protiv naroda i plemena koji su ih okruživali, i kad bi ih pobijedi, oni su ih po pravilu uništavali ognjem i mačem, ubijajući, bez pravljenja razlike, muškarce, žene i djecu koji su im dopadali šaka, čak i njihova "goveda, ovce i magarce." I zato što su oni sve ovo činili tvrdeći da su, navodno, "Božiji izabrani narod", Jevreji su postepeno stekli naviku da na povijest preostalog dijela ljudskog roda gledaju isključivo svojim, jevrejskim očima, tj. oni su podučeni – i to kontinuirano čine – da na sve što se u svijetu događa gledaju samo u odnosu na sebe, što će reći da je, za njih, povijest preostalog dijela čovječanstva samo okvir za sudbinu "izabranog naroda." Onda to kao svoju posljedicu ima da pripovijedanje Starog zavjeta – u formi koju danas posjedujemo – za većinu Jevreja predstavlja samo historiju jevrejskog naroda. Posmatran iz ove tačke gledišta, Jerusalem je za Jevreje – u njima svojstvenoj, žestokoj ostrašćenosti – grad koji njima, kao "djeci Izraela", navodno, pripada po "naslijeđenom pravu;" drugim riječima, to, u suštini, nije  religijska sklonost već, prije, rezultat posebne, naročite historijske memorije pa, prema tome, i njihove, jevrejske narcisoidne samodopadljivosti.

Vrhunska tačka Isusove misije

Na drugoj strani, za kršćane Jerusalem ima, nezavisno od starozavjetnih konotacija, genuino religijsko značenje kao vrhunska tačka Isusove misije i mjesto na kome je on – prema kršćanskoj doktrini – razapet i gdje se pretpostavlja da je sahranjen. U tom smislu, dakle, i kršćani na Jerusalem gledaju očima historije, ali budući da ti historijski događaji imaju i duhovni a ne rasni ili nacionalni značaj, Jerusalem u kršćanskim očima nije "pradjedovska baština" nego, prije, nešto što je objektivno sveto, što se treba hodočastiti ili se obožavati iz daljine. Nije to, naravno, uvijek bilo obožavanje iz daljine: krajem XI. st. evropske kršćanske nacije su povele prvi križarski rat čiji je cilj bio preoteti Jerusalem – kao i čitavu Svetu zemlju – iz ruku naroda na koga su oni gledali kao na "pogane"; ukratko, osvojiti ga. Od tada, od vremena križarskih ratova, koji su se davno završili, nijedan razuman kršćanin više ne pomišlja na političko osvajanje ili dominaciju nad Jerusalemom.

A šta je s Muslimanima?

Univerzalni sveti grad

Muslimanski pogled na Jerusalem je u isto vrijeme ideološki i  historijski. Ideološki – zato što je utemeljen na Kur'anu, a.š.; historijski – zato što je izrastao iz činjenice kontinuiteta čovječanskog vjerskog iskustva, koje se temelji na doktrini islamske vjere; specifično, iz činjenice da je većina vjerovjesnika koje Muslimani poštuju kao takve živjela i umrla u Palestini, a njezina najvažnija tačka u tom smislu je, naravno, Jerusalem. Na sve ove elemente aludira se u prvom ajetu 17. sure Kur'ana:

"Bezgraničan u Svojoj veličini je Onaj koji je prenio roba Svoga (Muhammeda) noću od Nepovrjedivoga hrama (u Mekki) do Dalekoga hrama (u Jerusalemu), čiju smo okolinu blagoslovili!"

Kur'anska naznaka Muhammedova, s.a.w.s., mističkog iskustva "Noćnog putovanja" do Jerusalema i njegovo kasnije "Uspinjanje" (Mi'radž) u svemir izražava unutarnju vezu između njegove vjerovjesničke poruke i poruka koje su prenosili raniji vjerovjesnici. "Daleka (lit. al-aqsa') kuća klanjanja / obožavanja (mesdžid) je, očito, Sulejmanov hram ili, preciznije, mjesto na kojem je on bio. Jevreji u Sulejmanu / Solomonu ne gledaju ništa drugo do kralja, istina – uspješnog i slavnoga kralja, ali Muslimani njega, kao i njegova oca Davuda, a.s., poštuju kao jednoga u dugom nizu Allahovih vjerovjesnika Hebreja, nizu koji je započeo sa Ibrahimom a završio se sa Isaom, a.s.; pa zato što su, prema Kur'anu, toliko brojni vjerovjesnici živjeli u zemlji koja je okruživala predio na kojem je Sulejman podigao svoj hram, Kur'an je tu zemlju opisao kao okolinu koju je Allah, dž.š., blagoslovio.

To je, isto tako, bio razlog zašto su Arabljani, od samog početka islamskog perioda, Jerusalem nazivali Al- Bayt al- Muqaddas, lit. Sveta Kuća, ili, jednostavnije, Al-Quds – Svetost, Sveti Grad, te zašto Muslimani poštivaju ovaj grad kao svoj treći sveti grad poslije Mekke i Medine.

Očito je, dakle, da muslimanski pogled na Jerusalem (i, naravno, na čitavu Palestinu) nema nikakve veze sa "pradjedovskim" pravom na njegovo posjedovanje. Nema Muslimana koji tvrde da potječe od Sulejmana, graditelja onoga što Arabljani od vremena kur'anske Objave nazivaju "Hramom dalekim", ali svaki Musliman poštuje Sulejmana, a.s., kao Allahovoga vjerovjesnika. Na isti način, iako bar polovina od svih arabljanskih plemena – među njima i pleme u kome je rođen Muhammed, a.s.- na Sulejmanova pretka Ibrahima gledaju kao i na svoga pretka – nijedan Musliman ovoj rasnoj  vezi ne pridaje nikakvog posebnog značaja. Suprotno Jevrejima, koji Abrahama poštivaju primarno kao svoga "patrijarha",tj. kao jednog od praotaca svoje rase, sjećanje na Ibrahima, a.s., je za Muslimane sveto samo po čistom vjerskom zaleđu; on je poštovan zato što je bio jedan od najproduhovljenijih Allahovih, dž.š., vjerovjesnika, kao čovjek koji je – kako to Kur'an slikovito opisuje u šest sura – dosegao unutarnje, duhovno prosvjetljenje i istinski pogled u istinu Božije jednosti i jedinosti bez ikakvoga vanjskog vodstva: prototip onoga koji, na putu traženja Boga, uspijeva da dođe do svoga cilja zato što su ga njegovo srce i duša nagnali na taj put.

Prema tome, nije teško shvatiti zašto je poslanik Muhammed, s.a.w.s., u ranim godinama svoga pozvanja, u Mekki,  prilikom namaza se jedno vrijeme okretao prema Jerusalemu. Za njega, kao i za svakog Muslimana poslije njega, Jerusalem je bio sveto mjesto; i on je ostao takav i poslije kur'anske objave koja je, u kasnijim godinama, odredila Ka'bu u Mekki (nazvanu "Nepovrjedivim hramom") kao pravac okretanja u namazu. Svetost Jerusalema Kur'an je, nadalje, naglasio govoreći o  njemu kao o cilju Poslanikovog "Noćnog putovanja" i polazne tačke za njegovo kolosalno duhovno iskustvo na Mi'radžu: zbog toga – kao što je Poslanik, s.a.w.s., sam kasnije kazivao – on je, dok je boravio u njemu, nakon "Noćnog putovanja" (Al- Isra'), bio imam u Sulejmanovom hramu (koji je, prije hiljadu godina, već bio uništen) u zajedničkom namazu koga je klanjao sa svim vjerovjesnicima: to je, nema sumnje, simbolička ilustracija kur'anskog učenja prema kome Poruka koju je prenio Muhammed, s.a.w.s., nije nikakva "nova" vjera, nego kulminaciona tačka i završnica Božijeg objavljivanja ljudskom rodu.

Nije onda čudno što su Arabljani, kada su u 7. st. po Isau, a.s., oslobodili Jerusalem, ovaj grad, kao Muslimani, tretirali sa poštovanjem koje dolikuje njegovom vjerskom statusu. Usputno da naglasimo: u njemu tada uopće nije bilo jevrejske populacije; posljednje Jevreje su iz Jerusalema Rimljani protjerali stoljećima prije muslimanskog osvajanja.  Ali kršćanskim stanovnicima su Arabljani dali garancije pune sigurnosti za njihove živote, imovinu i bogomolje; ukratko, istinski ugovor o miru i zaštiti. I kao posljedica toga,  nakon što su Muslimani osvojili Jerusalem,  nijedna crkva nije pretvorena u džamiju; gdje god je nova džamija sagrađena, muslimanska administracija je pokazivala punu pažnju  da ne zadre u prava autohtonih zajednica; a kada su odlučili da podignu veliku novu džamiju u Jerusalemu, s najvećim oprezom su pazili da je ne bi podigli na nekome mjestu gdje je ranije bila neka druga bogomolja. Tako, pošto su Sulejmanov hram bili uništili Babilonci u 6. st. prije n. e., a njegova nasljednika – hram koga je sagradio Herod Veliki na početku n.e.- Titusovi vojnici 70. g. n. e. pretvorili u hrpu smeća, velika džamija – nazvana po kur'anskom imenu Al-Masdžid al-Aqsa  - je sagrađena na praznom, ali svetom prostoru, u znak sjećanja na prvi ajet 17. sure i, prema tome, na sve vjerovjesnike koji su prethodili posljednjem, Muhammedu, s.a.w.s., kome je objavljen Kur'an-i kerim.

Jevreji pokraj Zida plača

U stoljećima koja su slijedila, s prijekidom od najmanje stotinu godinu uzrokovanim križarskom i francuskom okupacijom Palestine, kur'ansko načelo o vjerskom kontinuitetu čovječanstva bilo je osnova društvenog života u Svetoj zemlji. Pod muslimanaskom vlašću, svetost Jerusalema se izražavala njegovom otvorenošću za sljedbenike sve tri monoteističke vjere. Postojanje kršćanskih crkava i manastira svih denominacija bilo je osigurano, a mnoge od njih su nanovo izgrađene. Jedan dio Jevreja, koji se postepeno vraćao u ovaj sveti grad, nije imao svoga vlastitog hrama zato što su oni vjerovali da jedino Mesija, koji će se, prema njihovom vjerovanju, pojaviti na kraju Vremena, ima pravo da ponovo sagradi Solomonov hram i vrati ga u njegovoj drevnoj slavi, pa ipak je svaki od njih imao svoju kuću u kojoj je obavljao molitvu i bio slobodan da se moli pred posljednjim, preostalim Herodovim hramom, nazvanim Zid plača, koga su Muslimani sačuvali netaknutog. Stoljeća su dolazila i prolazila, a hodočasnici iz sve tri zajedice mogli su da se slobodno miješaju po drevnim ulicama Al-Qudsa, grada koji je bio svet za sve njih.

A onda je došlo uspostavljanje Izraela; dva desetljeća kasnije, u ratu 1967.g., Izrael je uspio da zauzme staru jezgru Jerusalema. Teoretski, to nije donosilo nikakvu promjenu u pogledu svetosti ovoga grada. Kao i u prošlim stoljećima, kršćanski hodočasnici nastavili su da se okupljaju u njemu i u drugim svetištima koja su ih podsjećala na Isusa. Muslimanski hodočasnici, međutim,  mogli su – teoretski – posjetiti sva mjesta koja su ih živo podsjećala na mnogobrojne vjerovjesnike spomenute u Kur'anu i, sasvim prirodno, na posljednjeg od njih, Muhammeda, s.a.w.s., čije je duboko mistično iskustvo, koje je prethodilo njegovome Mi'radžu, bilo tako prisno povezano sa "Hramom dalekim" u Jerusalemu. U praksi, međutim, muslimanske hadžije nisu imale – i nemaju ni danas – hrabrosti da posjete zemlju koju su svi oni i dalje nazivali Palestinom: zbog jednostavnog razloga što su oni i dalje insistirali na tome da je Jerusalem univerzalni  sveti grad, dok je izraeslki parlament godinama ranije donio deklaraciju po kojoj nijedan dio – danas nasilno razjedinjenog – grada Jerusalema nikada ne može biti vraćen Arapima te da grad u cijelosti "zauvijek ostaje prijestolnica izraelske države." Ovo neuvijeno vraćanje starozavjetnoj koncepciji Jerusalema kao ekskluzivnog patrimonija jevrejskog naroda krši i, naravno, u potpunosti zanemaruje najvažniju lekciju historije i filozofije: da se u ljudskim poslovima stvari nikada ne smiju označavati sa "nikada", "uvijek" ili "vječno," jer vječnost pripada samo jednom i jedinom Bogu.

Samo ime ovog drevnoga grada Al-Quds ("Sveti") podrazumijeva da on ne može biti patrimonij niti "naslijeđeno pravo" ove ili one nacije, niti će biti sigurnog mira bilo koje države ukoliko ovaj grad bude u rukama bilo kojeg jednog naroda. Ovaj grad pripada svima koji su se u svome duhu ponizno rodili u vjerovanju u jednoga Boga, a posebno onima  koji, kako kaže Kur'an, "vjeruju u sve Božije vjerovjesnike, ne praveći razlike među njima."

Pošto je Jerusalem univerzalan u svome vjerskom smislu i pošto se on, dakle, ne može prihvatiti kao patrimonij bilo koje nacije, onda vjerovatno nije ni moguće  da njegova politička sudbina bude odlučena unutar njega samog. Nego gdje? Ne može to, onda, biti učinjeno ni u izraelskom parlamentu niti u nekoj drugoj daljoj ili široj dvorani!

Da ovo, možda, nije bio smisao vizionarskih riječi koje je ona starica, sjedeći na ruinama Bejruta, izrekla mome švicarskom prijatelju:"To se oni bore za Al-Quds..."?

 

(The Bosnia Times, Prevodi Džemaludin Latić, Objavljeno u časopisu "Ahlan wa sahlan", Džedda, novembar/decembar 1982.)