VJERA RAVNOTEŽE Fatić: Islam nije zabranio čovjeku ništa što mu je potrebno u životu

14.02.2018. u 02:10

ISLAMISTIKA

Svakom onome ko je upoznat sa temeljnim principima i učenjima vjere islama otkrit će se da je islam vjera ravnoteže u punom smislu te riječi

Piše: Almir Fatić, thebosniatimes.ba

Jedno od Allahovih, dž.š., lijepih imena je El-'Adil - Onaj iz kojeg se pojavljuje uravnoteženo i pravedno djelovanje, koje je suprotno nepravdi i nasilju. Budući da se pojam ravnoteže (ar. te'adul ili tevazun) u svom najdubljem metafizičkom značenju pripisuje Uzvišenom Allahu, onda to znači da pojam ravnoteže prožima čitav stvoreni svijet i sve ono što je u njemu. Dovoljno je zagledati se u zvjezdano nebo, promatrati prirodne fenomene kao što su: dan-noć, tama-svjetlo, toplina-hladnoća, vlažno-mokro, i uočiti savršenu ravnotežu koja vlada u prirodi i kosmosu. Istinu je rekao Uzvišeni u Svojim riječima: Ti u onome što Milostivi stvara ne vidiš nikakva nesklada (el-Mulk, 3). Ili, ako pogledamo funkcije ljudskog tijela, raspored unutrašnjih i vanjskih organa i njihovo funkcioniranje, lahko ćemo doći do zaključka da je sve uravnoteženo, sve je postavljeno na njemu prikladnom mjestu. Imam-i Gazali ovo naziva ravnotežom fizičke konstitucije. Ukratko ravnoteža je kosmički princip, princip prirode i, vidjet ćemo, duhovni, idejni i praktični princip islama kao vjere. Uzvišeni je o Sebi rekao: To je onaj koji zna i nevidljivi i vidljivi svijet, Silni i Milostivi. / Koji sve savršeno stvara (es-Sedžde, 7); ...Koji je sve stvorio i kako treba uredio! (el-Furkan, 3); Mi sve s mjerom stvaramo (el-Kamer, 49).

Svakom onome ko je upoznat sa temeljnim principima i učenjima vjere islama otkrit će se da je islam vjera ravnoteže u punom smislu te riječi. Vjera ravnoteže jednostavno u svemu: između tijela i duše, dunjaluka i Ahireta, ideala i stvarnosti, društva i pojedinca...

Između tijela i duše

Čovjek je duša i tijelo. Tijelo ima svoje potrebe i zahtjeve, a duša ima svoje. Znamo da tijelo ima mnogobrojne potrebe, ali i duša ima svoje duhovne potrebe pomoću kojih čovjek ostvaruje ili upotpunjuje sebe kao čovjeka i koje ga razlikuju od životinja koje se zadovoljavaju samo tjelesnim ili materijalnim aspektom života. Najveća potreba ljudske duše jeste potreba za vjerom, ali ne bilo kakvom vjerom već vjerom koju je objavio Onaj koji je stvorio dušu i najbolje poznaje njezine potrebe.

Islam kao vjera uravnotežuje potrebe tijela i potrebe duše. Ta ravnoteža je, doista, odlika i karakteristična crta islama. Islam traži ravnotežu između rada i djelovanja za ovaj svijet i rada i djelovanja za onaj svijet: I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine. Islam ne traži od muslimana da bude isposnik, da ne vidi ''bijela dana'', da se izolira od svijeta i posveti samo pobožnosti. Ne, upravo suprotno, islam od muslimana traži da bude aktivan u životu, da putuje zemljom, da traži nafaku, da se druži s ljudima. Allahov Poslanik, a.s., jasno je poručio: ''Musliman koji se miješa s ljudima i trpi njihova uznemiravanja bolji je od muslimana koji se ne miješa s ljudima i ne trpi njihova uznemiravanja'' (Tirmizi: 2431).

Dakle, muslimana ovaj svijet i potrebe tijela ne udaljavaju od onoga svijeta i potreba duše. Njega ovaj prolazni svijet ne zavarava niti odvraća od vječnog Ahireta. Muslimanu je farz da ne zaboravi svoga Gospodara, jer u tom slučaju on zaboravlja samoga sebe i suštinu svoga postojanja: O, vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio i Allaha se bojte jer On dobro zna šta radite. / I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave; to su pravi grješnici! (el-Hašr, 18-19)

Između dunjaluka i Ahireta

Prema ajetima iz sure el-Džumu'a (9-10): O, vjernici, kada se u petak na namaz pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da namaz obavite; to vam je bolje, neka znate! / A kad se namaz obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite - vidimo da Kur'an vodi računa o interesu oba svijeta. Musliman radi, posluje ili trguje prije džuma-namaza, a zatim odlazi na džuma-namaz. Nakon namaza nastavlja tražiti Allahove blagodati, tj. opskrbu i zaradu, ali i ''Allaha mnogo spominje''. Iz ovih ajeta uočavamo da nema kontradiktornosti, nesklada, između ibadeta i ovosvjetkih poslova. Zapravo, uspjeh počiva u usklađenosti, tj. ravnoteži između djela ibadeta prema Uzvišenom Allahu i truda u traganju za ovodunjalučkim dobrima. Hazreti Omer je rekao: ''Ne odrecite se dunjaluka radi Ahireta, niti Ahireta radi dunjaluka! Nastojte osvojiti oba svijeta!''

Znači, vjernici traže i dunjaluk i Ahiret, traže dobra oba svijeta i sreću na ovom i na onom svijetu. Njihova dova je: Gospodaru naš, daj nam na dunjaluku dobro i na Ahiretu dobro! (el-Bekare, 201) Riječ hasene (dobro) ovdje ima općenito značenje. Na dunjaluku to znači: zdravlje, dobrog supruga, dobru suprugu, djecu, korisno znanje, obilnu nafaku, ljubav, sreću itd. Na Ahiretu hasene je: Allahov rahmet, Njegovo zadovoljstvo, vječna blagodat... Otuda vidimo da je Allahov Poslanik, a.s., odbio ideju zanemarivanja ovoga svijeta radi Ahireta. Naime, od Enesa b. Malika, r.a., prenosi se da je rekao:

''Jedne prilike trojica ljudi dođoše do Vjerovjesnikovih, a.s., žena da ih pitaju o ibadetu Božijeg Poslanika, s.a.v.s., i  kad su ih one obavijestile o tome, oni počeše da sami sebe potcjenjuju govoreći: - Ah, gdje smo mi naspram Vjerovjesnika, s.a.v.s.: njemu je Allah oprostio prošle i buduće grijehe?! – Jedan će: Ja, otkad ikad, posvunoć ostajem u namazu, i nastavit ću tako dok sam živ! – Drugi će: Ja svaki dan postim, i ne prekidam. – A treći reče: Ja sam se odrekao žena, i neću se nikad ženiti! – Uto bahnu Allahov Poslanik, a.s., pa im se obrati: “Vi ste oni koji su govorili to i to? Tako mi Allaha, ja se više bojim Njega nego bilo ko od vas, i ja sam pobožniji od svakog od vas, ali ja postim i mrsim se, ja klanjam, ali i spavam, i ja se ženim sa ženama, a ko god ostavi moj sunnet, ne može se smatrati mojim sljedbenikom!“ (Buhari: 5063)

Eto tako je Božiji Poslanik, a.s., ovu trojicu podučio svome Sunnetu, tj. podučio ih učenju islama. Odatle vidimo da bogobojaznost ili pobožnost ne podrazumijeva ostavljanje dunjaluka radi činjenja ibadeta. Ali, istovremeno, ovo ne znači da se zanemari duhovna hrana ibadeta. Ovo je, smatramo, samo poziv na ravnotežu između ibadeta i života ili dunjaluka.

Sljedeći slučaj također govori o istoj stvari: od Enesa b. Malika prenosi se da je rekao: Muaz b. Džebel bio je imam kod nekih ljudi – a u to vrijeme stigao je Haram b. Milhan koji je htio zaliti svoju palmu. I on je zajedno s drugim ljudima došao u džamiju da klanja, ali kad je vidio da je Muaz oduljio namaz, on je samostalno klanjao i završio prije Muaza te pristupio zalijevanju palme. Kada je Muaz završio namaz, rekli su mu šta se dogodilo, pa je on rekao: ''Taj čovjek je munafik! Zar je požurio s namazom zbog zalijevanja palme!'' Kasnije je Haram otišao do Božijeg Poslanika – a Muaz je bio kod njega – i rekao mu: ''Allahov Poslaniče, ja sam htio da zalijem svoju palmu, pa sam prvo otišao u džamiju da klanjam u džematu, ali pošto je on – tj. Muaz – oduljio, ja sam samostalno klanjao i otišao zalijevati palmu, a on je ustvrdio da sam ja munafik!'' Allahov Poslanik, a.s., okrenuo se prema Muazu i rekao mu: ''Zar ti iskušavaš ljude?! Zar ti iskušavaš ljude?! Ne dulji im više! Uči sure kao što su el-E'ala i Ve š-Šemsi'' (Musned Ahmedov: 11799).

Allahov Poslanik, a.s., ovdje nije ukorio onoga ko se izdvojio iz zajedničkog namaza i klanjao sam, već je ukor uputio imamu, velikom poznavaocu vjerskih propisa, Muazu b. Džebelu, neka je Allah njime zadovoljan! Iz ovoga je sasvim jasno da vjera nije odvojena od dunjaluka niti je dunjaluk odvojen od vjere.

Između stvarnosti i ideala

I u ovom segmentu islam ima uravnotežen pristup. Pod stvarnošću ovdje ne mislimo da se ona kao takva prihvata i da joj se prilagođava. Ne, pod stvarnošću mislimo na činjenicu vođenja računa o okolnostima, vremenu i mjestu gdje se živi ili nešto događa. Ali ovo ne znači da se ideali prilagođavaju stvarnosti, nego podrazumijeva aktivan rad na polju suzbijanja loše stvarnosti i njezino postepeno, uravnoteženo mijenjanje, a ne silom ili prisilnim putem, što nije u skladu sa ljudskom prirodom.

Islam nije ništa zabranio od onoga što je čovjeku stvarno potrebno u njegovom životu, kao što nije ništa ni dozvolio od onoga što mu pričinjava stvarnu štetu. Sjetimo se propisa o zabrani konzumiranja strvine, krvi i svinjskog mesa te izuzetka kada ih je dozvoljeno upotrijebiti: On vam jedino zabranjuje: strv, krv, svinjsko meso i ono što je zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime. A onome koji bude primoran, bez svoje želje i pohlepe, nije mu grijeh. Allah zaista prašta i milostiv je (el-Bekare, 173). Također Uzvišeni je rekao: Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih (el-Bekare, 286).

Između pojedinca i društva

Odnos između pojedinca i društva je pitanje staro koliko i samo društvo. Brojne teorije i filozofije istražuju ovo pitanje. Sjetimo se, npr., da je Aristotel vjerovao u apsolutnu slobodu pojedinca, dok je njegov učitelj Platon bio suprotnog stava, tj. vjerovao je u apsolutnu slobodu društva. U drevnoj Perziji pojavila su se dva suprotna pravca u vezi sa ovim pitanjem: individualistički pravac Manija, koji pojedinca poziva ka odricanju, isposništvu i neženstvu, i pravca Mazdekija, koji je pozivao zajedništvu i zajedničkom vlasništvu imetaka, žena itd.

U naše vrijeme kapitalizam proglašava potpunu slobodu pojedinca u mišljenju, govoru, vlasništvu, pa makar ta sloboda naštetila njemu samome i drugima. Tako ovaj sistem hrabri pojedinca da stekne imovinu i na načine koji su potpuno nehumani, kao što su npr. monopol, prijevara ili kamata, jer niko nije iznad njega, pojedinca, ta on je slobodan! Dok, s druge strane, socijalizam, pogotovo njegova marksistička interpretacija, društvo proglašava vrhovnim dobrom ili krajnjim ciljem. Prava pojedinca su ograničena, opseg njegovih sloboda je sužen, zapravo, kao pojedinac on nije ni bitan osim kao dio ''sveprisutne Partije'' i njezinih interesa.

Prema islamu, postoje prava pojedinca i prava društva. Prava pojedinca povezana su sa pravima drugih i pravom Uzvišenog Allaha (hakkullah), i ne promatraju se izolirano od društva u kojem pojedinac živi. Potrebno je istaći da prava ne pripadaju samo ljudima već svim stvorenjima: životinjama, biljkama, prirodi, s tim da su danas prenaglašena ljudska prava, a često se krše prava drugih stvorenja.

Islam naglašava da ljudska bića imaju prava kao Božije sluge i namjesnici na Zemlji. U prvom redu čovjek ima slobodu savjesti u vjeri. Uzvišeni Bog ne prisiljava ljude da vjeruju u Njega, već želi da oni vjeruju na temelju svoje vlastite slobode i spoznaje. Zatim čovjek ima personalna prava, pravo na život, imovinu i sl. Također, čovjek ima pravo biranja osobnog načina življenja, npr. gdje će, kako i od čega živjeti itd. Prema islamskom pravu, svi ljudi su jednaki pred zakonom i imaju pravo na sudski postupak i samoodbranu (Nasr, Srce islama, 363).

Ono što je posebno važno naglasti jeste činjenica da Božija Prava (hukukullah) stoje iznad prava ljudskih bića (hukuku l-isnan). Na primjer, život je Božiji dar i čovjek nema pravo ugroziti svoj ili tuđi život. Ne nanositi štetu sebi niti drugima jedan je od principa islamskog zakonodavstva.


(TBT)