MUSLIMANSKI GLASAČI I EVROPSKA LJEVICA Dancygier: Izborno tijelo evropskih muslimana nije jednolično

14.02.2018. u 02:10

ANALITIKA

Ljevica se našla pred dilemom: tokom posljednjih nekoliko decenija socijaldemokratske stranke sve više privlače podršku kozmopolitskih birača srednje klase koji pozdravljaju raznolikost, ali veliki dijelovi njihove baze tradicionalne radničke klase odbacuju imigraciju, posebno iz zemalja s muslimanskom većinom.

Piše: Rafaela M. Dancygier, thebosniatimes.ba

U posljednjih nekoliko godina, više od dva miliona pretežno muslimanskih izbjeglica stiglo je u Evropu - činjenica koja i dalje dominira naslovima i izborima širom kontinenta. Ovaj veliki priljev potaknuo je desničarski populizam i gurnuo neke mainstream konzervativne stranke ka desnici što se tiče migracije kako bi zaštitile svoj dio glasova. No, iako je izbjeglička kriza dovela do okreta desnici, također je istaknula strateški problem ljevice: kako pristupiti imigraciji i imigrantskim biračima bez tjeranja njihove baze radničke klase.
Na primjer, iako se mnogo komentiralo o tome koliko je dobrodošlica izbjeglicama kancelarke Angele Merkel skupo stajala njene dragocjene glasove Kršćansko-demokratske unije (CDU) srednje desnice na njemačkim izborima 2017., stranke ljevice izgubile su pristalice koje su se krenule antiimigrantskoj Alternativi za Njemačku za skoro isti broj glasova. Dijelom i zbog tih gubitaka, izbori su bili historijski poraz socijaldemokrata koji su dobili 20,5 posto glasova – njihov najgori rezultat od 1949. godine.

U međuvremenu, u Austriji, Austrijska narodna stranka desnog centra, nedavno je pristala vladati s žestoko ksenofobičnom i nacionalističkom Strankom slobode (FPÖ), ostavivši tako po strani poražene socijaldemokrate. Na izborima u kojima su birači na prvo mjesto kao problem stavili imigraciju, zapanjujućih 59 posto austrijske radničke klase glasalo je za FPÖ, dok je samo beznačajnih 19 posto glasalo za nekadašnju radničku stranku.

DILEME UKLJUČIVANJA

Ljevica se našla pred dilemom: tokom posljednjih nekoliko decenija socijaldemokratske stranke sve više privlače podršku kozmopolitskih birača srednje klase koji pozdravljaju raznolikost, ali veliki dijelovi njihove baze tradicionalne radničke klase odbacuju imigraciju, posebno iz zemalja s muslimanskom većinom. Prepoznavši tu dilemu, neke stranke počele su se agresivnije dodvoravati imigrantima i drugim nedovoljno zastupljenim manjinama u nadi izgradnje široke koalicije socijalno liberalnih glasača. Demokratska stranka usvojila je ovaj pristup u SAD-u iako s nejednakim uspjehom.
U Evropi, međutim, moje istraživanje pokazuje da će ovaj put biti puno teži. Zapravo, kako sam iznio u svojoj novoj knjizi, načini na koje evropske stranke uključuju birače imigrante zapravo mogu produbiti dilemu.

Centralni problem za evropsku ljevicu je ovo: najveće i najbrže rastuće skupine birača imigranata potječu iz zemalja s muslimanskom većinom i često sa sobom donose društveno konzervativne tradicije svojih domovina. To se događa baš dok se ljevičarske stranke rebrandiraju kao prvaci sekularizma, kozmopolitizma i feminizma kako bi privukli svoju sve liberalniju bazu glasača srednje klase. Rezultat je sukob vrijednosti, koji se najčešće odigrava u gradovima, gdje muslimanske zajednice kopiraju seoske veze, patrijarhalne strukture i vjerske prakse svojih domovina odmah pored svjetovnih, progresivnih enklava srednje klase. U Briselu, samo jedan primjer, više od 80 posto muslimana misli da bi žene trebale raditi manje "radi svoje porodice", dok se samo 37 posto nemuslimana slaže.

Izborno tijelo evropskih muslimana nije jednolično. U njemu ima pobožnih glasača koji su društveno liberalni, sekularnih glasača koji osjećaju kulturnu povezanost sa svojom vjerskom pozadinom i glasača koji ne osjećaju nikakvu vezu s religijom. U pridobijanju kandidata i glasača muslimana, stranke imaju veliki izbor strategija na raspolaganju.

EVROPSKE STRANKE, MUSLIMANSKI GLASAČI

Da bih razumjela kako evropske stranke integriraju muslimanske kandidate i glasače, analizirala sam hiljade izbirnih kampanja u skoro 300 gradova širom Austrije, Belgije, Njemačke i UK-a. Moje istraživanje je otkrilo da su stranke primjenjivale različite strategije bazirane na veličini i strateškoj važnosti muslimanskog izbornog tijela.

Mnoge stranke lijevog centra žele pridobiti muslimanske kandidate koji se uklapaju u sekularne i društveno liberalne preference njihovih komponenata. Žele i jedno i drugo: biti privlačni njihovoj kozmopolitskoj bazi djelujući tolerantno u isto vrijeme signalizirajući muslimanskom izbornom tijelu da su zainteresirani za njihove glasove; ovu sam strategiju nazvao „simbolična inkluzija“. Stranke obično pokušavaju ostvariti simboličnu inkluziju odabiranjem sekularnih i progresivnih muslimana i muslimanki feministkinja. Ovi kandidati su često žene budući da prostom kandidaturom, muslimanka može odavati utisak da je prilagođena društvu i da je ne koče patrijarhalne norme – ovo je još i izražajnije ako ne nosi mahramu. Musliman ne može tako lahko djelovati progresivnim, a ranije istraživanje je pokazalo da je ovakva praksa bitna kada glasači evaluiraju kandidate.

Ovakva simbolična inkluzija vjerovatno će se desiti kada glas muslimana nije ključan za pobjedu na izborima. Umjesto toga, usmjerena je na nemuslimanske glasače kojima nije prijatno glasati za svemušku,potpuno bijelu i svekršćansku stranku – privlačnost muslimanima je plus, ali je ona sekundarni cilj. Simbolična inkluzija objašnjava zašto se muslimanke često pojavljuju u vidljivim dodijeljenim pozicijama, čak i u zemljama i strankama s niskim ukupnim brojem političara muslimana.

Također objašnjava zašto lokalne stranke u Austriji i Njemačkoj nominiraju neproporcionalno više muslimanki kandidatkinja nego njihovi suradnici u Belgiji i UK-u. U svim ovim zemljama, integracija muslimana je izuzetno ispolitizirana tema i muslimani čine skoro sličan procenat populacije. Ali, Austrija i Njemačka imaju restriktivnije režime državljanstva, što znači da su manji broj muslimana državljani tih zemalja. Kao rezultat, oni su manje važan dio biračkog tijela. Budući da većinu stranaka pokreće pobjeda na izborima kao krajnji cilj, za razliku od održavanja ideoloških opredjeljenja inkluzivnosti – stranke u Austriji i Njemačkoj uključuju manji broj muslimana kandidata. Njima općenito ne treba muslimanski glas; umjesto toga, odaberu nekoliko kandidata muslimana koji će poslati simbolične poruke svojoj progresivnoj bazi.

Suprotno od toga, u Beligiji i UK-u, procenat izabranih muslimanskih kandidata nekoliko puta je veći nego u Austriji i Njemačkoj, a dio kandidatkinja muslimanki je mnogo niži. Na primjer, skoro pola lokalnih političara muslimana u austrijskim i njemačkim gradovima u kojima sam studirala, bile su žene, a u britanskim gradovima samo 14%.

Otkud ovo odstupanje? Muslimani u Njemačkoj i Austriji nisu bitno sekularniji niti progresivniji od onih u UK-u. Radije, u mnogim britanskim i belgijskim gradovima, stranke su prešle na ono što zovem „inkluzija bazirana na glasovima“. Ovo se dešava kada stranke imaju poticaj aktivno se dodvoravati muslimanskim glasačima.

Zahvaljujući njihovim fleksibilnijim zakonima o državljanstvu, Belgija i UK imaju relativno više muslimanskih glasača. Britanske elektorske granice, pak, povučene su na način koji ide u prilog prostornoj koncentraciji: grupe čiji su članovi nastanjeni u blizini – često vjerske manjine poput muslimana u Evropi ili ortodoksnih židova u SAD-u – mogu imati veliki utjecaj na izborima. Štaviše, vjerske manjine obično imaju guste socijalne veze koju mogu povećati broj glasova na izborni dan.U Londonu, Briselu i Rotterdamu, izbori se često dobijaju oslanjajući se na vođe i imame koji mogu okupiti njihove sljedbenike.

Ipak, inkluzija bazirana na glasovima dosta je problematična. Zavedeni privlačnošću glasova muslimanskog bloka, lideri ljevičarskih stranaka prave se da ne vide kontroverzne stavove koje usvajaju muslimanski kandidati i njihove pristalice u vezi s pitanjima poput religijske edukacije ili ponašanja prema ženama i djevojkama. (Ovaj kompromis nije jedinstven političkoj regrutaciji evropskih muslimana nego se može primijeniti na sve vjerske manjine u liberalnim, sekularnim demokratijama.)

Doista, oslanjanje na etnoreligijske veze za mobilizaciju birača osnažuje društveno konzervativne tradicionaliste (kao i kandidate i blokove glasača) čiji se stavovi o socijalnim pitanjima sudaraju sa službenim pozicijama stranke i pogledima njene sekularne, liberalne baze. Na primjer, muslimanski lokalni političari u prošlosti nisu uspjeli surađivati s policijom kada je u pitanju borba protiv porodičnog nasilja ili ugovorenog braka u njihovim zajednicama. Također su sabotirali ulazak muslimanski u politiku. Muslimanke su u Birminghamu nedavno podnijele žalbu na lidera Laburističke stranke Jeremyja Corbyna, navodeći da se muslimanski političari, uz suučesništvo lokalne Laburističke stranke, već godinama bave "sistemskom mizoginijom" i pokušavaju narušiti reputaciju muslimanski koje su željele biti politički kandidati.

U stvari, budući da uključivanje na temelju glasova proizvodi muslimanske kandidate koji su gotovo uvijek muškarci, kada stranački lideri slijede ovu vrstu uključivanja, oni učinkovito i namjerno smanjuju broj žena koje dobivaju izabrani ured. Ljevičarske stranke (ali i one na desnoj strani) promoviraju ravnopravnost spolova u njihovim redovima samo kada to ne utječe na njihov konačan izborni ishod.

SUOČAVANJE S POSLJEDICAMA

Uključivanje na temelju glasova ima posljedice van etničkih enklava. Postavljanjem klana kao prioriteta a ne klase, evropska ljevica gubi priliku da izgradi novu, etnički raznoliku koaliciju baziranu na klasi i umjesto toga ističe elemente kulturne različitosti. Ova strategija ide na ruku desničarskih populista koji su previše željni iskoristiti pitanja kulture kako bi sklonili glasače radničke klase iz ljevičarskih stranaka - problem s kojim se ljevica suočava i u SAD-u. Međutim, budući da su evropske stranke često privlačne društveno konzervativnim manjinama, one, za razliku od demokrata, riskiraju otuđivanje i njihove društveno-liberalne baze.

Konačno, niti simboličko, niti uključivanje na temelju glasanja nužno ne unapređuje muslimansku društvenu i ekonomsku integraciju. Stranke često upotrebljavaju kandidate kao simbole namijenjene da ugode nemuslimanskim kozmopolitima, ali ne bi trebali djelovati kao agenti stvarne promjene. Uključivanje vjerskih tradicionalista na osnovu glasanja različito je motivirano, ali također šteti mnogim muslimanskim biračima koji žele izabrati predstavnike koji će se boriti za dobre škole, poslove i stanovanje. Istraživanje konstantno pokazuje da se evropski muslimani suočavaju s ozbiljnom i rasprostranjenom diskriminacijom na svakom od tih područja. Ipak, kada stranke ljevice za cilj imaju glasove muslimana, njihov primarni cilj je odabrati kandidate na temelju njihovih mobilizacijskih sposobnosti umjesto njihove ekonomske politike ili antidiskriminacijskih stavova.

(TBT,FA, Prevela Jasmina Drljević)