ZASTRAŠI, PA VLADAJ! Latić: Bakir je upoznao islam kad je saznao ime budućeg punca!

12.02.2018. u 08:05

KOLUMNA

Potpuno svjestan rizika po sopstveni život iznosim ova saznanja, ne da bih kompromitirao Izetbegoviće, već da bih otvorio raspravu o tome

Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba

Taman kad sam odlučio napisati kolumnu u kojoj plediram da se političari ne svete i da prestanu frustrirati naciju verbalnim prepucavanjem i medijskim ratovima, te da personalne razmirice rješavaju legalnim sudskim instancama, bez montiranih procesa koji su ostavili negativno nasljeđe bošnjačkim generacijama, sustigla me je opomena koliko sam naivan i da sam zaboravio na životno pravilo koje sam sebi davno utuvio u glavu da ne mogu opstati kao „leptir među zelenim gmazovima i akrepima“. Moju tvrdnju da zamjeram Aliji Izetbegoviću što nije dozvolio obnovu montiranog procesa 1983. i što je „paktirao“ sa Udbom na način da nije dozvolio lustraciju i odstranio iz vlasti pripadnike komunističkih tajnih službi,  prorežimski mediji „Stav“ i „Saff“ okarakterizirali su da sam Aliju nazvao udbašem.

Pokušaj vrbovke Alije

Potom su po oprobanom receptu i instrukcijama baršunastog diktatora Bakira Izetbegovića „zastraši pa vladaj“, napucikali botove, derviščiće, selefistčiće i ostale boš-n(j)ačke piščiće, koji su mi u svojim komentarima na Facebooku zaprijetili smrću:“ Sevap ga je ubiti, Ragip Šabanović“, „Njega treba toljagom, šteta je potrošiti metak“ itd.

Dok se u Hrvatskoj donose zakoni o slobodi pristupu tajnim arhivima SDB-a, otvaraju dosjei, objavljuju tajni dokumenti o suradnicima Udbe, polemizira i iznose svjedočanstva u polemičkim emisijama i to na državnoj televiziji, te izravno zamjera i optužuje Franjo Tuđman zbog angažiranja bivših visokih službenika Udbe poput Josipa Perkovića, sa ocjenom da se sam Tuđman bojao da će ga likvidirati, kod Bošnjaka su takve teme blasfemija ravna religijskoj  po kojoj se ne smiju kritizirati sveti ljudi. Doduše, harizme Tuđmana i Alije Izetbegovića su satkane na potpuno različitim osnovama. Izetbegovićeva harizma je više vjerska nego državnička i stoga je razumljivo da je njegov narod izlio toliku ljubav i emociju na njega. Ali to već prelazi granice ukusa, pa čak ni sa islamskog aspekta nije dopustivo graditi takav oblik kulta ličnosti.

To ne dopušta ni povijest kao ni njegovo političko nasljeđe zbog kojeg je taj njegov narod još uvijek u egzistencijalnoj agoniji.

Stoga sam ovaj put, umjesto polemike i pokušaja da Alijinim „vjerskim budalama“, tako ih je on nazvao kako bi ih kao neuračunljive osobe amnestirao od opakih kriminalnih zlodjela, čitav život „otvaram oči“ i „učim pameti“, odlučio objaviti nešto od onoga što znam o „šurovanju“ Izetbegovića sa Udbom i KOS-om, iako sam vjerovao da neću biti primoran to bar ja objavljivati.

Pokušaj vrbovke Alije Izetbegovića bio je i prije samog hapšenja. On je to kategorički odbio. Nakon toga, tokom izdržavanja kazne operativci iz Saveznog SDB-a nastavili su sa pritiscima/prijetnjama da bi ga privolili na suradnju. Pošto nije bio popustio ponudili su mu „povlašten status“ u zatvoru ako pristane bar na „ograničenu“ suradnju. Ali, i to je odbio.

Tokom istrage/ pripreme javnog suđenja 1983. prema njemu su se posebno isljednici ponašali vrlo blago da bi ga na taj način pridobili da na samom suđenju bude pokajnik. Za razliku od njega, drugi suoptuženici i svjedoci prolazili su kroz paklene muke i torture. Neki svjedoci su izvršili samoubistva, a neki su završavali na psihijatrijama. Bez obzira na blag odnos isljednika prema njemu, opet je Alija razmišljao o samoubistvu u zatvorskoj ćeliji. Htio se otrovati tabletama jer nije mogao podnijeti činjenicu da će provest starost u zatvoru, pa čak tu i umrijeti!

Kad se uvjerio da Udba ima potpun uvid u rad Organizacije, to su bili mahom preživjeli Mladi muslimani, u BiH i inostranstvu, koji su bili osuđivani pedesetih godina prošlog stoljeća na dugogodišnje zatvorske kazne, popustio je i obećao da će biti„korektan“  u ponašanju na javnom suđenju, i iskren u svojoj odbrani pred Sudijskim vijećem.

Oči u oči sa KOS-om

Tokom izdržavanja kazne u KPD Foča, gdje je bio smješten sa ubicama, s njim je nastavio „raditi“ Munir Alibabić Munja sa zadatkom da ga „slomi“ da pod „određenim uvjetima“ pristane na suradnju. Supervizor cijele akcije bio je Rešid Musić, pomoćnik Duška Zgonjanina, šefa SDB-a za BiH.

Negdje 1984, kako mi je priznao moj izvor iz SDB-a, Alija je „leg'o na rudu“. Obećali su mu olakšice u KPD-u, ranije puštanje iz zatvora, stan, zaposlenje i vraćanje građanskih prava, a to je značilo vraćanje putnih isprava i pasoša. Ovo su znala samo trojica funkcionera SDB-a: Zgonjanin, Musić i Alibabić.

Naravno o svemu je morao biti obaviještan i Beograd. Vjerovatno je zato bez znanja SDB-a Aleksandar Vasiljević, tadašnji šef KOS-a, doputovao u Foču i tajno, mislim da je to bilo 1987. godine, posjetio Aliju. Predstavio mu se kao službenik SDB-a iz Beograda. Razgovaralo se o uvjetima zatvorenika, odnosu policajaca prema njima itd. Uslijedila su tri takva razgovora „u četiri oka“.

Vjerujem, a to mi je potvrđeno u samom Beogradu, da postoje snimci tih razgovora pohranjeni u arhivima Saveznog SDB-a, kojeg danas kontrolira BIA. Čak mi je preko posrednika nuđena prodaja istih po basnoslovnoj cijeni.

Navodno je Vasiljević dogovorio sa direktorom KPD Foča da „zatvorenika“ uvuče u „zamku“. S obzirom da je „zatvorenik“ radio u administraciji „KPD ekonomije“ koja je sedmično isporučivala i 3000 kokošjih jaja nekim hotelima na Jadranu, nastala je neka kjigovodstvena malverzacija po kojoj je netačno prikazana isporuka od 5000 jaja. Nije jasno ko je napravio malverzaciju, ali sumnje i optužbe su pale na zatvorenika.

Ulovljen u stupicu, nije imao izlaza pa se pokajao pred Vasiljevićem, a ovaj mu je ipak zaprijetio da neće izići iz zatvora do kraja života. Nakon te posjete dogovor je „pao“ – surađivat će sa KOS-om i to samo po nalogu Vasiljevića. Služba (SDB) ga više nije kontaktirala. Poslije toga je Vasiljević još dolazio u Foču i navodno izvodio zatvorenika „na janjetinu“.  Tako se tvrdi da je to „poslovno“ sastajanje preraslo u prijateljstvo. Neki svjedoci su to uočili kada je vojna delegacija JNA pregovarala u zgradi Predsjedništva BiH o povlačenju vojske iz kasarni kad se predsjednik Izetbegović vrlo prijateljski obraćao Vasiljeviću riječima:“Aco, šta ti misliš o ovome“.

 „Slobodna Bosna” je 1996. godine u tri nastavka ekskluzivno objavila neke od najzanimljivijih dijelova knjige Munira Alibabića Munje, nekadašnjeg načelnika Centra službi bezbjednosti (CSB) Sarajevo, te direktora bivših tajnih službi Agencije za istraživanje i zaštitu (AID) i Federalne obavještajne službe (FOSS), pod naslovom „Bosna u kandžama KOS-a“. Prvi dio feljtona objavljen je pod naslovom: „Šta sam rekao generalu Vasiljeviću i kako je spašen Izetbegović”.

Mislim da se Alibabić sustezao ovako otvoreno govoriti o suradnji predsjednika Izetbegovića i Vasiljevića, ali da mu je primarni cilj bio ukazati na taj problem.

Udba prati Seku

Tako je Alibabić dao samo natuknicu da je Alija preko njega poslao pismo Bakiru (vidjeti stranu 135) u kojem mu sugerira da „posluša drugove“. Vjerovatno Alibabić posjeduje kopiju tog pisma.

Jedan penzionirani radnik DB-a mi je ispričao da se bavio izradom profila delikvenata, disidenta i drugih Službi zanimljivih osoba, bar sma ga tako razumio, te da je radio na profilu Sebije Građević, tadašnje studentice medicine. Tad je uočio da se radi o izrazito ambicioznoj osobi. Ali, njemu je zanimljivije bilo da je Služba nadzirala vezu Sebije i Bakira. Tako je ustvrdio da je bilo došlo do nekih vrlo dramatičnih turbulencija u njihovoj vezi, a on se nije mogao sjetiti kakvih, te da je stoga Služba bila vrlo uznemirena. „Očito im je bilo stalo da ta veza uspije“, zaključio je.

Otac Sebijin, zvao se Islam, iz sela Golubovci kod Podgorice, jeste bio uposlenik JNA, ali kao indedant, valjda krojač. Stoga ga nije smatrao razlogom interesa Službe za vezu njegove kćerke.

To je bilo vrijeme kad je u Bakirovom životu bilo puno alkohola, što sam priznaje da se alkoholizirao do 1987. godine.

Jedan od vrlo prisnih Bakirovih prijatelja iz tog vremena, čija se djevojka tada družila sa Sebijom, priznao mi je da je on osobno isposlovao kod Duška Zgonjanina da primi Bakira u njegovu vikendicu.

Malo šta me rasrdilo u životu kao to saznanje. Jer, dok sam ja sa grupom žena kao familijama osuđenika tzv. muslimanskih intelektualca, sivarao od nemila do nedraga, od Beograda do Zagreba i Ljubljane, angažirao advokate, učestvovao na tribinama, kontaktirao strane novinare i aktiviste za ljudska prava, sastajao se sa disidentima i štrajkovao građu pred Saveznim SUP-om protestirajući što me neće primiti na razgovor šef SDB-a Stane Dolanc, pa zbog svega toga bivao hapšen i maltretiran od strane Udbe, Bakir je pio kahvu sa Zgonjaninom.

Stoga sam pokušao doći do dosjea operacije kodnog imena „Behar“ po kojoj je montiran proces 82. i saznati eventualne zakulisne radnje nekih od osuđenika. Ni papirića našao nisam! Sve je uklonjeno. Kad i kako? Mislim da se to desilo kad je Mušan Topalović Caco bio uhapsio Amira Salihagića, šefa istrage u tom procesu. Salihagić je oslobođen na osobnu intervenciju Alije Izetbegovića. Neki „papiri“ koji su bili dostupni AL Jazeeri radi snimanja serijala o tom procesu pozajmljeni su od samog Salihagića. Ali, u njima nema ništa osim pukih formalija i generalija osuđenika.

P.S.

Potpuno savjestan rizika po sopstveni život iznosim ova saznanja, ne da bih kompromitirao Izetbegoviće, već da bih otvorio raspravu o tome. Čak osobno imam razumijevanja za Aliju da je proživio golgotu i spašavao živu glavu.

Ali, veći strah me obuzima kad slušam Aleksandra Vučića kako onako benevalentno tvrdi da će dobiti svaku partiju sa Bakirom, šahovsku ili političku! Šta ako Vučić ne blefira i ima ovog „keca u rukavu“?!


(TBT)