VELIKA IMPERIJALNA DEBATA Malik: Apologete imperije nisu samo ljudi koji žive u prošlosti

11.02.2018. u 05:02

KOLUMNA

Apologete kolonijalizma zastupaju stav da su zapadne sile svojim kolonijama donijele ekonomski razvoj, slobode i vladavinu prava

Piše: Kenan Malik, thebosniatimes.ba

Britanska imperija je odavno nestala, ali debata o njenim zaslugama nikako da se smiri. Najnoviji spor započeo je nakon što je Third World Quarterly, akademski časopis poznat po svojim radikalnim stavovima, objavio rad Brucea Gilleya, vanrednog profesora političkih nauka na Univerzitetu Portlanda u Oregonu, pod naslovom „Argument u prilog kolonijalizmu“. Od 34 člana uredničkog kolegijuma časopisa, 15 je u znak protesta dalo ostavku, dok je peticija za povlačenje rada iz časopisa imala više od 10.000 potpisa. Rad je konačno uklonjen nakon što je urednik „primio konkretne i ozbiljne prijetnje nasiljem“.

A onda je prošlog novembra Nigel Biggar, kraljevski profesor teologije na Univerzitetu u Oxfordu, napisao članak za londonski Times kojim brani Gilleya. Biggar je Gilleyjevo „izbalansirano preispitivanje kolonijalne prošlosti“ ocijenio kao „odvažno“ i zahtijevao „da mi Britanci ublažimo naše osjećanje postimperijalne krivice.“

Biggar je u istom članku najavio pokretanje petogodišnjeg akademskog projekta pod nazivom „Etika i imperija“ i pod pokroviteljstvom McDonald centra za teologiju, etiku i javni život Univerziteta u Oxfordu. Svrha projekta je preispitivanje široko rasprostranjenog stanovišta „u skoro svim oblicima akademskog diskursa“ da je „imperijalizam moralno pogrešan i da je imperija stoga nemoralna“, kao i da razvije „kršćansku etiku imperije“. Pedeset osam oksfordskih naučnika koji se bave „historijama imperije i kolonijalizma“ napisalo je otvoreno pismo u kome osuđuju projekat zato što „postavlja pogrešna pitanja i koristi pogrešne termine u pogrešne svrhe“. Drugo otvoreno pismo sa skoro 200 potpisa akademskih radnika iz cijelog svijeta izrazilo je „zabrinutost što Univerzitet u Oxfordu uopće ulaže sredstva u taj projekat“. Jedan drugi oksfordski historičar imperije, Alexander Morrison, osudio je oba otvorena pisma jer „ozbiljno podrivaju mogućnost za normalan akademski dijalog“ i ohrabruju „online mobing, javno sramoćenje i političku polarizaciju.“

Kao i sve slične debate, i ova ima više struja. Da li je kolonijalizam dobar ili loš, za koga i na koje načine? Kako o tim pitanjima treba raspravljati u akademskom svijetu, a kako u svijetu politike? I zašto je debata izbila na površinu baš sada?

Apologete kolonijalizma zastupaju stav da su zapadne sile svojim kolonijama donijele ekonomski razvoj, slobode i vladavinu prava. Prema Gilleyju, kolonijalizam je ukazao na „primat ljudskih života, univerzalnih vrijednosti i zajedničkih odgovornosti“ i predstavljao „civilizacijsku misiju“ koja je „dovela do poboljšanja životnih uslova za većinu naroda Trećeg svijeta“. Prema Biggaru, zapadni kolonijalizam je „uveo red“ u ostatak svijeta. Za mnoge britanske historičare, upravo je britanska imperija bila ključna u postizanju spomenutih kolonijalnih ciljeva. Kako je to Niall Ferguson opisao u svojoj knjizi Imperija / Empire (2003), „nijedan sistem vlasti u historiji svijeta nije više doprinio slobodnom kretanju robe, kapitala i radne snage od britanske imperije… i nijedan nije toliko doprinio nametanju zapadnih pravnih normi, poretka i načina uprave širom svijeta.“

Taj argument brka ekonomski razvoj i političku liberalizaciju s kolonijalizmom. Britanska imperija je počela da se razvija početkom 17. vijeka engleskim naseljavanjem Sjeverne Amerike i Karipskih ostrva, kao i stvaranjem korporacija, poput Istočnoindijske kompanije (East India Company), koje su upravljale kolonijama i prekomorskom trgovinom. Drugim riječima, u vrijeme začetaka kolonijalizma Britanija je još bila feudalno kraljevstvo: imala je parlament, ali vrlo malo demokratije, dok je proizvodnjom dominirala manufaktura, a ne fabrike.

Ako se u narednih 250 godina Britanija transformisala iz zaostale, nedemokratske države u modernu industrijsku silu, zašto se to nije dogodilo ni sa jednom od kolonizovanih nacija? I otkud pretpostavka da je kolonizacija jedini put razvoja za jednu Indiju ili Ganu?

Jedan od odgovora mogao bi biti da su zemlje koje je Britanija kolonizirala u to vrijeme bile još zaostalije od Britanije i da im je nedostajalo društvenih i intelektualnih resursa da se transformiraju na način na koji je Britanija to uradila. Ali, stvarnost je, makar u nekim od kolonija, bila drugačija. Uzmimo za primer Indiju. Početkom 18. vijeka, udio Indije u svjetskoj ekonomiji bio je 23 posto – koliko i svih evropskih zemalja zajedno. Do vremena britanskog povlačenja iz Indije, taj udio je spao na manje od četiri posto. „Razlog za to je jednostavan“, navodi Shashi Tharoor u svojoj knjizi Sramna imperija / Inglorious Empire. „Britanija je upravljala Indijom u sopstvenu korist. Neprestani uspon Britanije tokom dva vijeka finansiran je britanskim pljačkanjem Indije“. Britanija je, tvrdi Tharoor, namerno unazadila dotadašnju industrijalizaciju Indije, ne samo fizičkim uništenjem radionica i mašina, već i primjenom tarifa koje su favorizirale britansku proizvodnju i gušile sve grane indijske industrije.

Britanija je crpila resurse ne samo iz Indije već i iz drugih zemalja – i u svakoj je to radila na drugačiji način. Britanske kolonije na Karibima bile su u centru „trgovinskog trougla“: britanska roba korištena je za kupovinu robova iz zapadne Afrike i njihov prijevoz na Karibe; robovski rad je proizvodio bogatstvo koje se vraćalo britanskim trgovcima u Bristolu, Liverpoolu i Londonu.

Historičar Robin Blackburn bilježi da su oko 1770. ukupne investicije u domaću ekonomiju u Britaniji iznosile četiri miliona funti (oko 500 miliona funti ili 700 miliona dolara u današnjem novcu). Te investicije su uključivale „gradnju puteva i kanala, luka i pristaništa, novu opremu neophodnu za poljoprivrednike i proizvođače, kao i sve nove brodove prodate trgovcima tokom jedne godine“. U isto vrijeme, profit od trgovine robovima iznosio je 3,8 miliona funti. Blackburn navodi da nije sav profit bivao dalje ulagan, ali da je „profit od trgovine robovima bio dovoljno veliki da podmiri jednu četvrtinu, ako ne i jednu trećinu ukupnih britanskih potreba za ulaganjima“. Bez plantaža robova, malo je vjerovatno da bi Britanija uspjela sprovesti industrijalizaciju zemlje ili postati imperija kakva je postala.

A šta ćemo s demokratijom i liberalizmom? Prosvjetiteljstvo je omogućilo transformaciju intelektualne i moralne kulture Evrope u 18. vijeku i položilo temelje za moderne ideje jednakosti i slobode. „Sve progresivne, racionalne i humanističke ideologije“, kako je to definisao pokojni marksistički historičar Eric Hobsbawm, „sadržane su u prosvetiteljstvu i iz njega su proizašle.“

Iako je evropsko prosvjetiteljstvo bilo ključno za razvoj progresivnih društvenih ideala, evropski kolonijalizam je većini ljudi uskratio ostvarenje tih ideala u praksi. Kolonijalizam je održavao ropstvo, gušio demokratiju i bio ukorijenjen u rasističkom pogledu na svijet. Ideale prosvetiteljstva su istinski razvili antikolonijalni pokreti; nije to učinio kolonijalizam. Od Haićanske revolucije 1791. godine, prve uspješne pobune robova u historiji, pa do pokreta za nezavisnost Indije (Quit India Movement) i borbi za oslobođenje Južnoafričke Republike, protivnici imperije su zahtijevali da se jednakost i sloboda primjene i na njih.

Kao što je to Frantz Fanon, alžirski revolucionar rođen na Martiniku, napisao u svojoj knjizi Prezreni na svijetu / The Wretched of the Earth (1961), „svi elementi rješenja velikih problema čovječanstva postojali su u različitim periodima evropske misli“. Problem je bio u tome što „Evropljani nisu u praksi sproveli zadatak koji im je bio određen“. Zato je antikolonijalnim pokretima dato da „započnu novu historiju čovjeka“.

Ali, odgovaraju branioci imperije, ta „nova historija“ koju su stvorili antikolonijalni pokreti bila je katastrofalna. Nema svrhe poricati da su u decenijama nakon sticanja nezavisnosti mnoge bivše kolonije završile u haosu ili još gore. Razloga za to ima mnogo i oni dijelom leže, kao što to Tharoor pokazuje u Sramnoj imperiji, u politikama koje su kolonijalne sile sprovodile prije nezavisnosti, kao i u ekonomskim i političkim uslovima koje su zapadne sile nametnule bivšim kolonijama nakon toga. Kao da su užasi postkolonijalnog svijeta proizveli amneziju o užasima kolonijalizma. Gilley, na primjer, komentira trenutne nemire u Demokratskoj Republici Kongu riječima „Belgijanci možda treba da se vrate.“

Belgijski kolonijalizam je ustanovio gotovo nezamislivu vladavinu barbarstva i terora. Kralj Leopold II je krajem 19. vijeka prisvojio „Slobodnu Državu Kongo“ u sklopu evropske „trke za Afriku“. On je insistirao da su njegovi motivi bili humanitarni – navodno je želio da ukine trgovinu robovima – dok je u stvarnosti Belgija sprovela porobljavanje cijelog jednog naroda. Kongo je pretvoren u masovni radni logor u kome su za najtrivijalnije prestupe bile izricane najbrutalnije kazne. Ako seljaci ne bi dostigli predviđenu kvotu u proizvodnji kaučuka, Belgijanci su ponekad odsijecali šake i stopala njihovoj djeci. U periodu od 70-ih godina 19. i 20-ih godina 20. vijeka populacija Konga se prepolovila – procjenjuje se da je 10 miliona ljudi izgubilo živote za vrijeme Leopoldovog brutalnog režima. Bio je to, primjećuje pisac i historičar Adam Hochschild u svojoj knjizi Duh kralja Leopolda / King Leopold’s Ghost, „broj žrtava ravan holokaustu.“

Pristalice britanske imperije navode da je njena vladavina bila mnogo blaža od terora belgijskog Konga – kao da je belgijski Kongo moralno prihvatljiva mjera stvari. Čak i tu prisustvujemo pozamašnoj historijskoj amneziji. Od Tasmanije, gdje je čitav jedan narod bio praktično istrijebljen u „Crnom ratu“ 20-ih i 30-ih godina 19. vijeka zato što se usprotivio vladavini Britanaca; do Jamajke, gdje je pobuna u zalivu Morant 1865. godine dovela do nasilne odmazde britanskih trupa koja je trajala 6 sedmica i u kojoj je ubijeno više od 400 ljudi i isto toliko obješeno po kratkom postupku; do Irske i historije krvavog terora: od surovog osvajačkog rata koji je u 17. vijeku vodio Oliver Cromwell do onoga što irski historičar Thomas Bartlett zove „univerzalnim silovanjem, otimačinom i ubijanjem“ koje su britanske trupe sprovele nakon irske pobune 1798. godine, do brutalnih činova osvete tokom Irskog rata za nezavisnost 20-ih godina 20. vijeka od strane Black and Tans, paramilitarnih dobrovoljačkih grupacija pod kontrolom Britanaca; do Indije, gdje je oko 3 miliona ljudi 1942. i 1943. godine umrlo od gladi u Bengalu zbog odluke Britanije da izveze rižu na ratišta i za potrošnju u Britaniji, iz države koja je uglavnom uvozila pirinač, pa još u vrijeme velikih lokalnih nestašica – iskustvo „reda“ britanske imperije bilo je svirepo. Čak i Niall Ferguson u svom hvalospjevu britanskoj imperiji priznaje da „kad god je autoritet imperije bio dovođen u pitanje… britanski odgovor je bio nemilosrdan.“

Vjerovatno najnečuvenija trvdnja koja dolazi od apologeta glasi da britansku imperiju treba slaviti jer je pomogla ukidanje ropstva; to je „jedna od neupitnih dobrih strana kolonijalizma“, kaže Gilley. Zamislite palikuću koji zapali zgradu i pritom ubije mnoge od njenih stanara. Kad preostali stanari pokušaju pobjeći, on ih natjera da se vrate unutra. Konačno, nakon nekoliko sati, palikuća odluči da pomogne zarobljenim stanarima i ljudima koji spolja pomažu da se vatra ugasi. Da li bismo za tog palikuću rekli – „da, on jeste zapalio zgradu i tako ubio desetine ljudi, ali najvažnije je ipak to što je na kraju dosuo malo vode na vatru“? Upravo tako zvuči argument apologeta imperije.

U Britaniji je 1807. donesen zakon kojim se zabranjuje trgovina robovima. Ali, Britanija je 300 godina predvodila tu trgovinu; bila su to 3 vijeka surovog porobljavanja, nemilosrdne brutalnosti i povremenih masovnih ubistava. Smatra se da je 12 miliona Afrikanaca transportirano iz Afrike do obje Amerike, pola od tog broja u vrijeme vrhunca atlantske trgovine robovima između 1690. i 1807. godine. U vrijeme tog vrhunca, polovina robova je bila prevezena britanskim brodovima. Historičari procjenjuju da je svaki deseti rob, a možda čak i svaki peti, umro u „srednjem prolazu“, dijelu trgovinskog trougla koji je podrazumijevao put od Afrike do Novog svijeta. Moguće je da je pola miliona Afrikanaca izgubilo živote dok su prevoženi britanskim brodovima.

„Bitno je upamtiti“, primjećuje historičar David Olusoga u svojoj nedavno objavljenoj knjizi Crn i Britanac: zaboravljena historija / Black and British: A Forgotten Hhistory, „da se do posljednje četvrtine 18. vijeka mogao čuti tek mali broj glasova protiv robovlasništva. Anglikanska crkva se uglavnom nije izjašnjavala o tom pitanju, kao ni britanski političari“. Takva situacija je bila neizbježna, dodaje on, jer je „suviše novca, suviše života i suviše političke moći bilo uloženo u robovlasničku ekonomiju; milioni Britanaca živjeli su živote koji su bili usko povezani s ekonomijom robovlasništva i šećernom industrijom.“

Borbu protiv ropstva nije započela britanska imperija, već sami robovi, kao i slobodoumni ljudi iz Evrope. Kada su se robovi pobunili, britanski odgovor bio je surov, i to ne samo u britanskim kolonijama. Nakon što su revolucionari porazili Francuze na Haitiju, Britanija je poslala više od 20.000 vojnika da pokušaju zauzeti Haiti i od njega naprave britansku koloniju. I njih je ponizila i porazila armija bivših robova.

Razlozi koji su naveli Britaniju da konačno zabrani trgovinu robovima 1807. godine i dalje su tema rasprava među historičarima. Tome je doprinijelo više faktora: rastući utjecaj radničke klase i kršćanskog moralnog evanđelizma; opadanje političke moći karipskih plantažera; utvrđenje prosvjetiteljskih ideala jednakosti; izmijenjena ekonomija proizvodnje na plantažama; strateška prednost koju je Britanija dobila takvom politikom – prednost nad imperijalnim rivalima koji su i dalje bili uključeni u trgovinu robovima, poput Francuske i Španije, i u odnosu na koje je mogla da igra ulogu policajca.

Šta god da su bili razlozi za zabranu, primjećuje historičar ropstva James Walvin, „rasprava o britanskom moralu i senzibilitetu 1807. godine zamagljuje ono što se dogodilo prije toga. A to je bilo do te mjere surovo da danas izaziva nevjericu.“

Kao što Marika Sherwood pokazuje u svojoj knjizi Nakon abolicije / After Abolition, Britanija je nastavila profitirati od trgovine robovima i poslije 1807. godine. Britanija je, piše ona, „ne samo nastavila graditi brodove koji su služili za prevoz robova, nego je finansirala trgovinu, osiguravala je, obezbjeđivala posadu za brodove, a čak je moguće i da je plovila pod zastavama drugih zemalja da bi izbjegla osudu“. Ropstvo je neometano cvjetalo. Prošle su 3 decenije prije nego što ga je Britanija 1833. ukinula zakonom o aboliciji ropstva; pa čak ni tada zakon nije bio primijenjen u svim dijelovima imperije. Ropstvo nije bilo pravno ukinuto u kolonijama poput Burme, Nigerije i Sijera Leonea sve do 20. vijeka.

Čak i tamo gdje je zakonom o aboliciji ropstva ono ukinuto, nastavljeni su ropski uslovi života. Robovlasnici su dobili izdašnu kompenzaciju zbog gubitka „imovine“. Britanske vlasti su odvojile oko 20 miliona funti (oko 16 milijardi funti, to jest 22 milijarde dolara u današnjem novcu) za kompenzaciju 46.000 robovlasnika. Sami robovi ne samo što nisu dobili nikakvu reparaciju već su, po istom tom zakonu, bili prinuđeni da svojim bivšim gospodarima pruže 45 sati besplatnog rada sedmično, u trajanju od 4-6 godina nakon navodnog oslobođenja. „Porobljeni su“, piše David Olusoga, „u suštini plaćali dio troška sopstvenog oslobađanja od ropstva.“

Tvrdnja da je britanska imperija bila dobra jer je ukinula ropstvo odslikava historijsku amneziju najgore vrste. Pa ipak, kako to kaže historičarka Katie Donington, „taj ’moralni kapital’ abolicionizma nastavlja služiti kao sredstvo za iskupljenje Britanije od njene problematične kolonijalne prošlosti.“

Argumenti u korist moralne dobrobiti kolonijalizma su, dakle, izlizani. Međutim, mnogi akademski radnici su zabrinuti zbog zahtjeva da se Gilleyjev rad povuče iz časopisa ili poziva da Univerzitet u Oxfordu preispita odluku da podrži projekat „Etika i imperija“ Nigela Biggara. Pismo koje je potpisao veliki broj vodećih naučnika, od kojih se većina politički i intelektualno ne slaže s Gilleyjem ili Biggarom, izrazilo je zabrinutost zbog „cenzorskih stavova i kampanja usmjerenih protiv časopisa Third World Quarterly“. Potpisnici su te postupke videli kao dio šireg problema – „rastuće plime netolerancije u univerzitetskim kampusima i u akademskoj profesiji, u kojoj pojedini profesori i studenti žele ugušiti stavove s kojima se ne slažu umjesto da o njima otvoreno raspravljaju.“

Kritičari Gilleyja i Biggara negoduju i tvrde da ne traže „ograničenje slobode pisanja i govora“ već žele održati akademske „standarde“. Pitanje akademske strogosti je važno; pa ipak, tanka je linija između održavanja standarda i zahtjeva za zabranom onoga što se smatra moralno ili politički neprihvatljivim stavovima. „Naša prva reakcija na slučajeve poput ovog“, tvrdi Justin Weinberg, vanredni profesor filozofije na Univerzitetu Južne Karoline i urednik popularnog filozofskog bloga Daily Nous, „ne bi trebalo da bude ‘povući!’ već ‘opovrgnuti!’“. Ako je Gilleyjev članak pun grešaka, primjećuje Weinberg, „onda je posao stručnjaka da ukaže na te greške i pomogne nam da iz njih nešto naučimo; samo tako se mogu umanjiti šanse da se one ponove.“

Savjet da se „opovrgne, a ne povuče“ je naročito važan jer je pitanje kolonijalizma ne samo akademsko već i pitanje šire političke kulture. Prema jednom istraživanju javnog mnijenja, oko 43 posto Britanaca misli da je britanska imperija bila „dobra“, a 44 posto misli da je britanski kolonijalizam „nešto čime treba da se ponosimo“ (u poređenju s 19 posto koji misle da je imperija bila loša i 21 posto koji misle da je kolonijalizam bio „žalosna pojava“). Druga istraživanja javnog mnijenja su pokazala još veću podršku britanskom kolonijalizmu. Podrška javnosti kolonijalizmu odraz je, makar dijelom, nedostatka sveobuhvatne i odgovarajuće debate o toj temi. U tom kontekstu, stavove koje zastupaju Gilley i Biggar je možda najbolje videti kao priliku za takvu debatu i za promjenu stavova javnog mnijenja, a ne kao priliku da se njihove tvrdnje odbace kao „bezvrijedne“ i „iskrivljene“, iako one to jesu.

Zašto je ova debata izbila na površinu baš sada? Za mnoge, očigledan odgovor leži u Brexitu. Želja da se napusti Evropska unija, insistiraju kritičari, nije ništa drugo do vid nostalgije za Britanijom i imperijom kojih više nema. Međutim, argument o „potrebi za nostalgijom“ je tema koja se ponavlja kroz cijelu postkolonijalnu historiju Britanije. „Nezaustavljiv pad… i niskost duha“ Britanije u vrijeme vladavine Margaret Thatcher, napisao je Salman Rushdie 1984. godine, naveli su mnoge da „nostalgično“ čeznu za danima imperije i doveli su do „ponovnog izbijanja imperijalističke ideologije i populariziranja izmišljenih podviga iz perioda britanske vladavine nad Indijom“, poput TV adaptacija romana Dragulj u kruni / The Jewel in the Crown Paula Scotta i Daleki paviljoni / The Far Pavilions Mary Margaret Kay. Skoro 40 godina docnije, indijski novinski website Wire, u recenziji Bengalskih sjenki / Bengal Shadows, novog dokumentarca o periodu gladi u Bengalu, slično piše o „Britaniji prekrivenoj ožiljcima od Brexita… koja sve više pokazuje znake rastuće nostalgije za svojom kolonijalnom prošlošću.“

U raspravi svakako postoje tragovi imperijalne nostalgije koja nikada nije sasvim nestala iz nacionalne svijesti i koja s vremena na vrijeme izlazi na površinu, pogotovo u periodima poput ovog sada, u kome Britanija traži smisao sopstvenog identiteta. Međutim, to je tek jedna nit rasprave o Brexitu koja teško može dominirati debatom.

Današnje apologete kolonijalizma pokreću ne samo prošla slava već i trenutne potrebe. U svom članku u Timesu, Nigel Biggar se nije pozvao na imperijalnu nostalgiju nego na lekcije kojima nas je imperija naučila i koje možemo iskoristiti za današnje zapadne spoljne intervencije. „Ukoliko povjerujemo u ono što nam govore najglasniji protivnici kolonijalizma“, kaže on, „povjerovaćemo i u to da svijetu najbolje služimo kad ga potpuno ostavimo na miru“. S druge strane, „izbalansiraniji pogled na imperiju“ bi nam omogućio da „pažljivo razmotrimo kako da uspješno interveniramo spolja“ i spriječio nas da „ostavimo svijet da se sam snalazi“. Iskustvo britanske imperije nam, dakle, ne kaže da su zapadne intervencije u Iraku i Afganistanu bile načelno pogrešne, već da „uspješne intervencije zahtijevaju da se intervenira još više i još ranije.“

Slično tome, Gilley koristi svoje tvrdnje o kolonijalizmu da se založi za „napuštanje mita o kapacitetu većine zemalja svijeta za samoupravu“. On poziva zapadne institucije, međunarodna tijela i multinacionalne korporacije da pomognu stvaranje „dobrog modela vladanja“. Drugim riječima, to je poziv za ukidanje demokratije i uspostavljanje tehnokratskih oblika vladavine.

Spoljne intervencije i tehnokratska vladavina: to su savremene teme s kojima se liberali hrvu koliko i reakcionari. Liberali možda preziru imperijalnu nostalgiju, ali mnogi od njih iznose argumente u prilog intervenciji i vladavini koji su ukorijenjeni u imperijalističkom pogledu na svijet. Apologete imperije nisu samo ljudi koji žive u prošlosti. Naprotiv, oni pokušavaju falsificirati historiju kako bi oblikovali aktuelne debate. Zato je još važnije da se na njihove ideje i argumente odgovori javno – i jasno.

 

(TBT, The New York Review of Books)