IMPERIJALNE FANTAZIJE I BREXIT Younge: Britanija ponovo nastupa s pretjeranom samouvjerenošću

11.02.2018. u 05:02

KOLUMNA

Većina je glasala za izlazak iz EU posmatrajući svijet kroz tako iskrivljeno sočivo („Vratimo riječ ‘velika’ u Veliku Britaniju“)


Piše: Gary Younge, thebosniatimes.ba

Patrick Wright, bivši direktor britanske diplomatske službe, u svojoj novoj knjizi Iza diplomatskih linija / Behind Diplomatic Lines daje poučan uvid u pogled na svijet Margaret Thatcher. Bivša britanska premijerka je željela da Južnoafrička Republika postane „zemlja bijelaca“ i smatrala je da izbjeglice koje su iz ratom ugroženog Vijetnama bježale na brodovima treba baciti u more prije nego što stignu do Hong Konga. Osim toga, pokojna premijerka je naročito bila obuzeta „germanofobijom“.

„Bila je opsjednuta idejom njemačke dominacije u evropskoj zajednici“, piše Wright. „Samo pominjanje ujedinjenja Njemačke za nju je bilo noćna mora“. U jednom trenutku situacija je postala tako loša da je bivši ministar inostranih poslova Douglas Hurd izjavio: „Kabinet premijerke čine tri djela: skupštinska zasjedanja, unutrašnji poslovi i ksenofobija.“

Njemački ambasador u Britaniji je bio na dobrom tragu kada je ove nedjelje izjavio da su pristalice brexita opsjednute Drugim svjetskim ratom. Ukazujući na popularnost filmova kao što su Najmračniji čas / Darkest Hour i Dankerk / Dunkirk, ambasador Peter Ammon je rekao: „Historija je puna dvosmislenosti i uspona i padova, ali ako se fokusirate jedino na to kako je Britanija sama stajala na braniku slobode u Drugom svjetskom ratu, kako se hrabro suprotstavila njemačkoj dominaciji, pa, to je lijepa priča, ali ona ne rješava nijedan od problema današnjice“. (Ako nas je Drugi svjetski rat ičemu naučio, to je da ništa ne možemo sami. Zato se naime i kaže da smo bili jedna od zemalja saveznica.)

Bilo je nekoliko dobrih razloga da se glasa za izlazak iz Evropske unije – iako ih je kampanja za izlazak rijetko pominjala i izvjesno nije zbog njih pobijedila. Nostalgija za specifičnom i osobenom verzijom naše historije znatno je starija od brexita. Podsjećajući na riječi pjesme koju Britanci skandiraju kad god Engleska i Njemačka igraju fudbal – „Dva svjetska rata i jedan svjetski kup“ – akademik Paul Gilroy u svojoj knjizi Nakon imperije / After Empire kaže: „Hvalisanje koje ovo skandiranje odražava sastavni je dio šireg stanja poricanja. Ono nam pokazuje da silazna putanja britanske 20-ovjekovne historije nije bitno uticala na naš doživljaj sebe samih. Mi vjerujemo da su generacije koje su trijumfovale u svjetskim ratovima 1918. i 1945. godine i dalje među nama – nevidljive, ali opipljive.“

Ammon je samo donekle u pravu. Iako se u pozadini brexita svakako naslućuje melanholična čežnja za slavnom prošlošću, period koji brexit priziva nije Drugi svjetski rat već jedan duži, manje cijenjeni i manje otvoreno slavljeni period – doba imperije. Podsjećanja na svjetske ratove su u nekim ljudima pojačala već prisutno osećanje prkosa, ali sjećanja na imperiju su bila presudna. Naša kolonijalna prošlost i nesposobnost da se izborimo sa njenim ishodima kod mnogih ljudi stvaraju utisak da smo mi daleko veći, snažniji i uticajniji nego što zaista jesmo. U jednom trenutku smo ubijedili sebe da je razlog zbog kojeg se nalazimo u centru većine mapa svijeta to što se svijet vrti oko nas, a ne to što smo ih mi crtali.

Većina je glasala za izlazak iz EU posmatrajući svijet kroz tako iskrivljeno sočivo („Vratimo riječ ‘velika’ u Veliku Britaniju“). Ammon objašnjava te fantazije ratnim pričama koje su pobornici brexita slušali u djetinjstvu. „Naravno, svaku državu definiše njena historija, a neke sebe posebno definišu kroz iskustvo ratova prethodnih generacija – mnogi se neizmjerno ponose onim što su njihovi očevi radili u ratu“. Ali imperija je u imaginaciji ljudi nadživjela rat i dio je identiteta mnogih pobornika brexita.

Douglas Carswell, jedini poslanik Stranke za nezavisnost Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP) u vrijeme referenduma, odrastao je u Ugandi; Arron Banks, koji je finansirao UKIP i ksenofobnu Leave.EU (Napustimo EU) kampanju, proveo je djetinjstvo u Južnoafričkoj Republici, gdje je njegov otac bio upravnik na plantažama šećera, kao i u Keniji, Gani i Somaliji; Henry Bolton, aktuelni vođa UKIP-a, rođen je i dijelom odrastao u Keniji; Robert Oxley, šef medija u organizaciji Vote Leave (Glasaj za izlazak) ima čvrste porodične veze sa Zimbabveom. Možemo samo da pretpostavimo kakav su uticaj te formativne godine izvršile na njihove političke svjetonazore (Carswell svoj libertarijanizam pripisuje „despotskoj vladavini“ Idija Amina).

Imperija nije bila prisutna samo u kampanji za izlazak iz EU. Ona sada uobličava našu pregovaračku strategiju. Tako smo u proteklih 18 mjeseci prešli put od oholosti do poniženja. Već nekoliko generacija unazad mi posmatramo svoje prednosti i slabosti drugih kroz pogrešnu stranu uveličavajućeg stakla. Iako je naš oslabljeni položaj u svijetu sasvim očigledan mi, baš kao naš ministar spoljnih poslova Boris Johnson koji u Mjanmaru recituje Kiplingovu pjesmu natopljenu imperijalnom nostalgijom – nismo u stanju da se prilagodimo.

Naše buđenje iz imperijalnog sna bi bilo smiješno (mada nam se mnogi smiju) kada njegove posljedice ne bi bile tako teške. Boris Johnson je u donjem domu parlamenta izjavio da će 27 zemalja članica EU „malo sutra“ dobiti ogromnu odštetu zbog izlaska Britanije iz EU. To malo sutra je stiglo i sad ćemo morati da platimo 35-40 milijardi funti.

Po ugledu na Margaret Thatcher, Theresa May se u toku izborne kampanje prošle godine hvalila da je „jako teška žena“. „Sljedeća osoba koja će to iskusiti bit će Jean-Claude Juncker“, tvrdila je ona. Onda su predsjednik Evropske komisije i njegov tim gledali zbunjenu Theresu May u čijem ponašanju nije bilo ni traga nadmoći i ratobornosti. Nakon jedne večere u Dauning stritu, evropski pregovarači su zaključili da ona „ne živi na Marsu, nego u nekoj veoma udaljenoj galaksiji.“

U toku nedavnog sastanka iza zatvorenih vrata između Therese May i njemačke kancelarke Angele Merkel, dvije liderke su navodno vodile tragikomičan razgovor nalik pokvarenoj ploči. Theresa May je pitala Angelu Merkel: „Koja je vaša ponuda?“ Angela Merkel je odgovarala: „Ali vi odlazite – ne treba mi da dajemo ponudu. Kažite šta želite“. Na to je Theresa May uzvraćala: „Koja je vaša ponuda?“ I tako u beskraj.

Promjena lidera ne bi donijela ništa novo. Theresa May, kojoj nedostaju ne samo autoritet i koherentnost, već i relevantnost i kredibilitet, u ovom trenutku je slika i prilika ne samo sopstvene vlade nego i cele zemlje. Zagovornici brexita su na prvi pogled dobili ono što su htjeli: brexit. Oni su mislili da ćemo moći da diktiramo uslove. Ne možemo. Mislili su da ćemo moći tek tako da odemo. Ne možemo. Njihov plan je kao plan psa da vozi kola za kojima trči. Sada im postaje jasno koliko malo suverenitet znači za zemlju veličine Britanije u neoliberalnoj, globalizovanoj ekonomiji – osim ako ne računamo to što ćemo imati plave, a ne crvene pasoše (koje smo mogli imati i bez brexita). Nije nam potrebna promjena lidera već promjena pravca kretanja.

Theresa May je lično odgovorna za krizu u kojoj se nalazimo u onoj meri u kojoj je Anthony Eden bio lično odgovoran za Suecku krizu 1956. Kad smo već kod toga, ta kriza nam pruža bolju paralelu za razumijevanje situacije nego ona sa Drugim svjetskim ratom. Bilo je potrebno da Britanija i Francuska nastupe sa pretjeranom samouvjerenošću – kaznivši Egipat zbog preuzimanja Sueckog kanala od kolonijalnih sila i njegove nacionalizacije – da bi uvidjele koliko je njihov uticaj opao poslije ulaska SAD na svesku scenu.

„Francuska i Engleska nikada neće biti sile na nivou SAD-a“, rekao je tadašnji kancelar Zapadne Njemačke, Konrad Adenauer, francuskom ministru spoljnih poslova. „A neće ni Njemačka. Preostaje nam samo jedan način da zaigramo odlučujuću ulogu u svijetu: da ujedinimo Evropu… Nemamo vremena za bacanje. Ujedinjena Evropa će biti vaša osveta.“

Britanija ponovo nastupa s pretjeranom samouvjerenošću. Radije živimo u prošlosti nego da od nje nešto naučimo. Zato je naš sadašnji položaj oslabljen, a budući neizvjestan.


(TBT, The Guardian)