KADA PRIČE IZBJEGLICA NISU TAČNE: Lažne ispovijesti skreću pažnju sa istinskih užasa izbjeglica

09.02.2018. u 03:51

MIGRANTI

Te priče samo pomažu mjanmarskim vlastima da ono što se dešava u Rakinu predstave ne kao etničko čišćenje, kao što tvrde međunarodni posmatrači, već laž stranih osvajača


FOTO: (Tomas Munita for The New York Times)

Četiri mlade sestre sjede zbijene zajedno i pričaju dramatičnu priču: Majka im je umrla kada su njihov dom zapalili vojnici u Rakinu na zapadu Mjanmara. Otac je jedan od hiljada Rohindža muslimana koji su nestali i strahuje se mrtvi.

Nekako su sestre starosti 12, 8, 5 i 2 godine uspjele da stignu do Bangladeša. Stric koji živi u Rohindža izbjegličkom kampu ih je pridodao svojoj kolekciji gladne djece. "Roditelji su mi ubijeni u Mjanmaru", kaže najstarija Januka Begum. "Strašno mi nedostaju".

Izvještavao sam o deci koja su stigla u kampove bez porodica. Međunarodna humanitarna organizacija koja daje finansijsku podršku stricu, dovela me je da upoznam djevojčice. U roku od sat vremena imao sam bilježnicu prepunu srceparajućih citata. Malo koji je bio istinit.

Poslije tri dana izvještavanja, istina je počela da se pomalja. Sojud Hosain, navodni stric koji je uzeo djevojčice je zapravo njihov otac. Priznao je da ima tri žene, dvije u Bangladešu i jednu u Mjanmaru. Djeca su od njegove najmlađe žene, one iz Mjanmara.

U svakom izbegličkom kampu, tragedija je valuta. Humanitarne organizacije žele da pomognu najugroženijim slučajevima i ljudi brzo shvate da je priča o sestrama siročićima vrijednija od priče o netaknutoj porodici koja je samo izgubila materijalna dobra.

Da bi dobili zalihe koje dijele humanitarne grupe, izbjeglice im šalju žene sa bebama u rukama. Uplakane bebe znače kartu u prvom redu.

Te strategije su prirodna taktika preživljavanja. Ko ne bi uradio isto da prehrani porodicu?

Ali lažne priče skreću pažnju sa istinskih užasa - ubistava i silovanja - koje mjanmarska vojska sprovodi nad Rohindžmama. A te priče samo pomažu mjanmarskim vlastima da ono što se dešava u Rakinu predstave ne kao etničko čišćenje, kao što tvrde međunarodni posmatrači, već laž stranih osvajača.

Zvanična priča u Mjanmaru je sljedeća: Rohindža muslimani su ilegalni imigranti iz  prenaseljenog Bangladeša. Kako muslimani imaju više žena, Rohindže se razmnožavaju brže od mjanmarske većine - budista.

Postoji dosta dokaza protiv ove teorije.

Muslimanski korijeni u regionu sežu generacijama unazad. Odnos muslimana i budista u sjevernom Rakinu nije se promijenio više od pola vijeka.

Ali sa mjanmarskim vlastima koje sprječavaju ulazak u oblasti gdje su Rohindže nekada živjele, čak i zvaninicima UN, istražitelji i novinari ne mogu da prikupe dokaze zločina. Lokalni Reutersovi novinari koji su pokušali da istraže priče o masovnoj grobnici sada su u zatvoru.

Zbog toga su izbjeglički kampovi u Bangladešu i žrtve sa fizičkim dokazima trauma jednostavniji za rad. Rana od metka na tijelu djeteta je dokaz da se nešto užasno dogodilo.

Za svaku osobu koju sam citirao, procjenjujem da je bar desetak drugih ostalo nepomenuto. Ali neophodan skepticizam reportera samo doprinosi invaziji privatnosti. Kako li je ženi koja je strancu priznala da je silovana kada shvati da se u njenu priču sumnja?

Pa ipak viđao sam u medijima Rohindže koji pričaju priče za koje znam da nisu tačne.

Ovo nije odbacivanje kolektivne traume oko 700.00 Rohindža koji su morali da pobjegnu u Bangladeš u posljednjih pet mjeseci. Ljekari bez granica procjenjuju da je tokom jednog mjeseca prošle godine oko 6.700 Rohindža ubijeno.

Postoji i benigni izgovor za djecu koja govore neistine. Mladi umovi procesuiraju doživljene uspomene i priče koje su čuli na izvanredno slične načine.

"Čak i da je dijete samo čulo za zločine, strah koji su mu ulili učinit će da mu bude veoma teško da razluči istinu od onoga što je čulo", kaže Benjamin Sernechler, portparol Dječjeg fonda Ujedinjenih Nacija. "Kao da gledate horor film. Djeca ga doživljavaju drugačije od odraslih".


(TBT, NYT)