KOLUMNA O TARIQU RAMADANU: Muslimani moraju preustrojiti svoj um!

11.02.2018. u 05:02

KOLUMNA

Ramadan želi da muslimani, naročito oni na Zapadu, misle o sebi kao o dijelu modernog društva koje će imati jednaka ljudska prava i jednake prilike.

Piše: David Shariatmadari, thebosniatimes.ba

Tariq Ramadan zna sve o zabranama putovanja. Naposljetku, nikada nije ni namjeravao završiti ovdje, u kući u sjeverozapadnom Londonu. 2004. planirao je putovanje je u SAD, u Indianu, gdje mu je ponuđena pozicija profesora islamskih studija na Univerzitetu Notre Dame. Iznenada, devet dana prije leta, s već unajmljenom kućom, djecom upisanom u školu, primio je odbijenicu za vizu.

Razlozi su isprva bili nejasni, ali na kraju se sve svelo na činjenicu da je podržavao humanitarnu organizaciju koju je Bushova administracija označila Hamasovim finansijerom. Tvrdili su da je Ramadan trebao znati za povezanost. Kako je mogao znati, pitao se, kada su donacije uručivane prije stavljanja na crnu listu – drugim riječima, prije nego što je sama američka vlada znala? On vjeruje da je diskriminiran zbog njegovog neslaganja s ratom u Iraku.

2010., Hillary Clinton, državna sekretarka, je poništila zabranu, ali su Ramadana već primili na St Antony koledž na Oxfordu. Ramadan ne žali. „Jako sam sretan što su me spriječili da odem. Mnogo mi je bolje ovdje,“ kaže, blago naglašenim engleskim jezikom (odrastao je u Ženevi, govori francuski i arapski). Vozeći se na Oxford, Metroland je postao njegov dom. U SAD-u, kaže: „Ne vjerujem da je tamo politička atmosfera takva da imate slobodu govora. Ljudi su preplašeni.“

Vjerovatno je upravo onako kako on osjeća: Trumpova administracija neće prostirati crveni tepih u znak dobrodošlice. Tu su i njegovi planovi za novu izvršnu naredbu koja je namijenjena sprečavanju miliona muslimana od ulaska u zemlju te razmatranje da se Muslimansko bratstvo proglasi terorističkom organizacijom. To predstavlja problem i za Ramadana budući da je njegov djed Hassan al-Banna osnivač pokreta.

Ova porodična veza godinama je bila povod brojnih nagađanja. Neki od njezinih kritičara vjeruju da je sam Ramadan hodajući front Bratstva: slatkorječiv, ali oštar na jeziku. Njegovi pozivi na mir i dijalog očito su paravan za tajni plan islamizacije Evrope. Ne mogu naći nijedan razlog da ne povjerujem Ramadanu kada kaže da nije član organizacije. U svojim knjigama i govorima ne skriva svoj pristup – ostati odan principa islama, ali odlučan biti dijelom zapadnog društva – i čini se sasvim nepotrebnim prizivati nekog imaginarnog gospodara.

„Ja sam unuk Hassana al-Banne i to je činjenica,“ kaže. „Prilično kritiziram organizaciju. U zadnjoj knjizi gdje sam pričao o arapskom buđenju, pa čak i nakon 2011., bio sam veoma kritičan prema njoj. Sada, biti kritičan... je [jedno]. Svesti je na nasilni ekstremizam, te priznati i prihvatiti retoriku [egipatskog predsjednika] Sisija, i prije njega Mubaraka: e to neće pomoći ni jednoj zemlji. Jer ovi ljudi, s njima se suočavate demokratijom i argumentima, a ne represijom i mučenjem.“

Ramadan vjeruje da bi proglašavanje Bratstva terorističkom organizacijom poslalo užasnu poruku i da bi to bilo jako loše za budućnost Bliskog istoka.

Da li je ovo najteži period za muslimane nakon 9/11? Ne samo da imamo Donalda Trumpa, u Francuskoj, gdje Ramadan provodi dobar dio vremena, tu je i Marine Le Pen koju podržava svaki četvrti glasač.

„Znate, na zadnjim izborima pobijedio je Hollande, ali samo fizički jer je u političkom smislu pobijedila stranka krajnje desnice, Nacionalni front. Jer njezina je retorika bila posvuda. Oni odnose pobjedu.“ Bude li to Le Pen, pojašnjava, „bit će gore, a već je jako loše. Naravno da se moramo oduprijeti njezinoj stranci, ali najvažnija stvar je normalizacija njezine retorike u Socijalističkoj stranci i među Republikancima.“

Ipak, Ramadan je optimističan jer kaže da je politika manje bitna od onog što se dešava u zajednicama. Tamo, pisao je, muslimani se mogu „izdići iz situacije“, odgovoriti na izazove koje postavlja klima straha tako što će se nepokolebljivo otisnuti da društvo, u cjelini, učine pravednijim.

Da li je ovo „reformacija muslimana“ za koju svi od Billa Mahera do sličnih Michaelu Flynnu vjeruju da je potrebna? „Ne bismo trebali izvoziti terminologiju. Islamu ne treba reformacija, ali muslimani moraju preustrojiti svoj um, interpretacije islama, a što nije isto ono kroz šta ste vi prošli jer mi nemamo crkvu.“

Ramadanova posljednja knjiga Islam: Osnove, pokušaj je izlaganja načina ove promjene mentalnog sklopa. Oni koji očekuju stil „vodiča za početnike“ bit će razočarani jer je knjiga pisana u karakteristično Ramadanovoj prozi i seže duboko u problematiku šta znači biti musliman u vremenu globalizacije. U Deset stvari koje ste mislili da znate o islamu možete naći upečatljiv podsjetnik o ključnim pitanjima uključujući šerijat, džihad i odijevanje. Ramadan objašanjava da je šerijat vodič u moral, ne prosto pravni kodeks. Fizička i smrtna kažnjavanja su rezultat „brutalnog i bukvalnog“ primjenjivanja šerijata i trebala bi biti prekinuta. Njegov pristup homoseksualnoj populaciji čini se da je „voli grešnika, mrzi grijeh“ – konzervativan u kontekstu najnovijeg napretka na Zapadu, ali praktički nespojiv  s ovdašnjim životom budući da milioni kršćana protestiraju. Islam smatra skromno odijevanje muškaraca i žena obavezom, iako ne nužnom.

Ramadan želi da muslimani, naročito oni na Zapadu, misle o sebi kao o dijelu modernog društva koje će imati jednaka ljudska prava i jednake prilike. Vidljivo je frustriran činjenicom da su nemuslimani njegovu vjeru sveli na pitanja hidžaba ili homoseksualnosti. (Ističe da je uloga islama kao puritanca za liberalni zapad relativno nova. Tek poslije prosvjetiteljstva, muslimanske kulture počele su se smatrati prijetnjom svog svog libertinizma i senzualnosti.)

Ramadanov recept za muslimane sa Zapada – i jasan je u tvrdnji da je islam sada religija i zapada – su četiri L: „Poznavanje jezika (language, eng.) zemlje, poštivanje njezinih zakona (laws), odanost (loyalty ) njezinom društvu i sloboda (liberty) građanima.“ Van konteksta, ove bi fraze mnoge desničarske stranke voljele uvrstiti u svoje izborne agende, a mnogi među ljevičarima bi željeli, ali se ne bi usudili. A opet, Ramadan ima kredibilitet među većinom muslimana: visoko je cijenjen kao govornik, posebno među omladinom, i ne samo onom liberalnom. Kako mu to uspijeva?

On odašilje svijest o tome da nije ničija marioneta. Istinu govori moćnicima, bilo da se radi o korumpiranom i konzervativnom Bliskom istoku ili svadljivom Zapadu. Nisu mu samo SAD i, u jednom trenutku Francuska, onemogućili ulazak u zemlju – ne može ući ni u Saudijsku Arabiju, Egipat i nekoliko drugih zemalja s muslimanskom većinom. Kaže da su ga u videima IS-a nedavno nazvali „opasnijim po islam od nemuslimana“. Prijetnja se smatrala toliko ozbiljnom da mu je britanska vlada ponudila zaštitu, ali je odbio vjerujući da bi podigla previše prašine.

Zašto ga onda i dalje napadaju i smatraju prijetnjom liberalnim vrijednostima, čak i našoj sigurnosti? Suludih tvrdnji o njemu zaista ne nedostaje, a jedan od nabizarnijih primjera je priča objavljena u The Sunu 12. jula 2005., manje od sedam dana nakon bombardiranja koje je ubilo 52 ljudi u Londonu. Prozvan je islamskim militantom koji je došao propovijedati vjeru (on nije imam). Jedan od lidera ga je u istim novinama nazvao esktremistom koji podržava „bombaše samoubice“. Nadalje ga je opisao kao „slatkorječivog profesora čiji umjereni tonovi predstavljaju prihvatljivo, 'razumno' lice terora zadivljenim mladim muslimanima.“ Članci iz The Suna nemaju nikakvog dodira sa stvarnošću i Ramadan je nesretan kada ih spomenem – ne krivim ga – ali oni su dio sheme reakcija o njemu koja se čini važnom.

2003. u TV debati sa Nicolasom Sarkozyem, tadašnjim francuskim ministrom vanjskih poslova, Ramadanov poziv na moratorij na smrtne kazne i druge oblike fizičkog kažnjavanja širom muslimanskog svijeta pogrešno je protumačen kao podrška kamenovanju žena. Gradsko vijeće Rotterdama, gdje je Ramadan radio kao savjetnik u zajednici, ima 54 snimke njegovih govora na arapskom jeziku koje su prevedene nakon što su se pojavili navodi o homofobiji i mizoginiji. Kasnije su izjavili da su izvještaji bili netačni, ali su ga otpustili jer je bio domaćin o Press TV, mediju kojeg finansira iranski režim. U knjizi Frère Tariq, Brat Tariq, u nizu optužbi francuske novinarke Caroline Fourest našla se i ona za nasljednu odanost Muslimanskom bratstvu i upotrebu dvostrukog diskursa kako bi se prevarila nemuslimanska publika. Prošle godine mu je i gradonačelnik Bordeauxa Alain Juppé poručio da nije dobrodošao u grad uz objašnjenje da je njegov stav oko pitanja sekularizma te jednakosti muškaraca i žena dvosmislen.

Teško je ne donijeti zaključak da je ovakva kontroverza sudbina svakog poznatog muslimanskog intelektualca koji se pokušava suočiti sa svijetom kakav jeste. Ramadan, međutim, ne sjedi skrštenih ruku. SAD je odveo na sud zbog vize, a isto je učinio i s Rotterdamom. Dao je i intervju za The Sun kako bi „ispravio“ njihovu percepciju o njemu, a tužio je drugog novinara koji ga je optužio za obmanjivanje javnosti.

Ovaj instikt za uzvraćanjem ne ide mu uvijek u prilog. Uprkos vrlo jasnim i ponavljanim kritikama antisemitizma kao neislamskog, to je optužba koja mu se nameće. Razlog? Tekst u kojem je 2003. optužio određene židovske javne ličnosti (i nežidovske, kaže on sada, napominjući da njegov cilj prvobitno nije bio jasan) za „komunitarijanizam“ jer nisu uspjele kritikovati izraelska kršenja ljudskih prava.

U njemu je napisao da ako se od muslimanskih intelektualaca očekuje da osude poteze saudijskog režima i terorizam ili nasilje u Pakistanu, židovi bi trebali učiniti isto kad je riječ o Izraelu. Kaže mi da ne žali što je napisao tekst, čak ni nakojn nevolja koje je prouzrokovao (Sarkozy je to spomenuo tokom rasprave). Spomenem mu da je nepošteno očekivati da iko snosi odgovornost za politiku vlade koju nisu birali, počevši od muslimana. „Ne slažem se s vama,“ kazao mi je. „Ja vjerujem u moralnu obavezu. Zaista mislim da kao musliman, kada vidim stvari koje se rade u moje ime, kao u Saudijskoj Arabiji, moram javno progovoriti. Nisam odgovoran, ali moram govoriti o tome. I mislim da... neki židovi u Francuskoj govore: ne u moje ime. Mislim da je to moralna dužnost.“

Ramadan ima četvero djece u dobi između 15 i 30 godina, dvije djevojčice i dva dječaka. Jesu li i oni ozbiljni oko svoje vjere poput njega? „Koliko znam, jesu,“ smije se. „Da, vjerujem da oni prakticiraju islam.“ Da li bi mu rekli da je drugačije?

„Ne, nisam siguran da bi mi rekli sve oko toga. I mislim da ne moraju. To je njihov život.“

Zapanjuje me da je Ramadanova suštinska osobina dosljednost. Svoje stavove iznosi veoma često i jasno, i rijetko se mijenjaju. Možda je zato razjario toliko ljudi, u zemljama s muslimanskom većinom, u Evropi i SAD-u. „Ima onih muslimana“, kaže „, koje slušamo samo kada govore ono što mi želimo da kažu. Ja nisam od tih. Neću ponavljati ono što ti želiš da govorim. Kur'an shvatam ozbiljno, hadise također, želim biti vjeran svojoj tradiciji i suočiti se s izazovima mog vremena. To je teško.“

(TBT, Guardian, prevela Jasmina Drljević)