POSLIJE DAVOSA – DEPRESIJA Stiglitz: Poruka se nije promijenila: „Pohlepa je dobra“

08.02.2018. u 11:23

KOLUMNA

Prisustvovao sam godišnjoj konferenciji Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu u Švicarskoj – gdje se takozvane globalne elite sastaju da raspravljaju o svjetskim problemima još od 1995.

Piše: Joseph E. Stiglitz, thebosniatimes.ba

Svijet muče gotovo nerješivi problemi. Nejednakost je u porastu, naročito u zemljama sa naprednom ekonomijom. Digitalna revolucija, uprkos svom potencijalu, sobom nosi i ozbiljne rizike po ugrožavanje privatnosti, bezbjednosti, poslova i demokratije – što su izazovi koji su ujedinjeni sa rastućim monopolom moći nekoliko američkih i kineskih giganata, uključujući Facebook i Google. Klimatske promjene su prerasle u egzistencijalnu prijetnju cijeloj globalnoj ekonomiji kakvu poznajemo.

Možda su od ovih problema, međutim, još depresivniji odgovori na njih. Sigurno je da, u Davosu, direktori iz cijelog svijeta većinu svojih govora započinju ističući važnost vrijednosti. Njihove aktivnosti su, kako tvrde, usmjerene ne samo na povećanje profita za vlasnike dionica, nego i na kreiranje bolje budućnosti za njihove radnike, zajednice u kojima oni rade i svijet u cjelini. Čak su verbalno spremni i da odgovore na rizike koje nose klimatske promjene i nejednakost.

Ali, nakon njihovih govora ove godine, svaka preostala iluzija da su vrijednosti ono što motiviše direktore u Davosu je raspršena. Rizik koji njih izgleda najviše zabrinjava je populistička reakcija protiv takve vrste globalizacije kakvu su oni oblikovali – i od koje su imali neizmjernu korist. Ne iznenađuje to što ove ekonomske elite jedva da poimaju do koje mjere je taj sistem iznevjerio velike dijelove populacije u Evropi i Sjedinjenim Državama, učinivši da stvarni prihodi domaćinstava stagniraju i prihodi radnika znatno opadaju. U SAD, očekivani životni vijek je manji već drugu godinu za redom; među onima koji imaju samo srednjoškolsko obrazovanje, njegovo smanjenje traje mnogo duže.

Ni jedan od američkih direktora čiji sam govor slušao (ili o kojem sam nešto čuo) nije spomenuo netrpeljivost, mizoginiju ili rasizam predsjednika Donalda Trumpa, koji je prisustvovao događaju. Ni jedan nije spomenuo nemilosrdni tok neukih izjava, otvorenih laži i naglih postupaka koji su podrili ugled američkog predsjednika – a samim tim i SAD – u svijetu. Niko nije spomenuo napuštanje sistema za utvrđivanje istine, i istine same po sebi.

Zaista, niko od američkih korporativnih titana nije spomenuo redukcije koje je administracija uvela na finansiranje nauke, koja je tako važna za jačanje komparativne prednosti američke ekonomije i podršku porastu životnog standarda Amerikanaca. Ni jedan nije spomenuo to što Trumpova administracija odbacuje međunarodne institucije, niti napade na domaće medije i pravosuđe – što se može smatrati za napad na sistem kočnica i ravnoteža koji podupire američku demokratiju.

Ne, direktori u Davosu su oblizivali usne zbog zakona o poreskim olakšicama koji su Trump i republikanci u Kongresu nedavno odobrili, a koji će donijeti stotine milijardi dolara velikim korporacijama i bogatim ljudima koji ih poseduju i vode – ljudima kao što je sam Trump. Oni nisu zabrinuti zbog činjenice da će isti taj zakon, kada bude u potpunosti primijenjivan, dovesti do povećanja poreza za najveći dio srednje klase – grupe čija se bogatstva smanjuju posljednjih tridesetak godina.

Čak i u njihovom suženom materijalističkom svijetu, u kojem je rast važniji od svega, Trumpov poreski zakon nije vrijedan proslave. Na kraju krajeva, on će umanjiti poreze na spekulacije nekretninama – što je aktivnost koja nigdje nije dovela do održivog razvoja, ali je svuda doprinijela povećanju nejednakosti. Zakon također nameće poreze za univerzitete kao što su Harvard i Princeton – koji su izvori mnogobrojnih važnih ideja i inovacija – i ovest će do niže javne potrošnje na lokalnom nivou u dijelovima zemlje koji su napredovali, upravo zato što je investicije u obrazovanje i infrastrukturu učinio javnim. Trumpova administracija je očito voljna da ignoriše očiglednu činjenicu da su, u 21. vijeku, za uspjeh neophodne veće investicije u obrazovanje.

Čini se da su za direktore u Davosu poreske olakšice za bogataše i njihove korporacije, zajedno sa deregulacijom, odgovor na probleme svake zemlje. Oni tvrde da će takozvana „ekonomija kapanja“, na kraju, dovesti do toga da cijela populacija ekonomski prosperira. A dobrodušnost direktora je izgleda sve što je potrebno da se osigura zaštita životne sredine, čak i bez odgovarajućih propisa.

Pa ipak, pouke koje nam je donela historija su sasvim jasne. „Ekonomija kapanja“ na funkcioniše. A jedan od ključnih razloga što je naša životna sredina u tako neizvjesnoj situaciji je to što se korporacije, same za sebe, nisu pridržavale svoje društvene odgovornosti. Bez nametanja efikasnih propisa i prave cijene koju treba platiti za zagađivanje, ne postoji ni jedan razlog da vjerujemo da će se oni ponašati drugačije nego do sada.

Direktori u Davosu su bili euforični zbog rasta i povećanja njihovih profita i kompenzacije. Ekonomisti su ih podsjetili da taj rast nije održiv i da nikada nije bio inkluzivan. Ali takvi argumenti imaju malo uticaja u svijetu u kojem caruje materijalizam.

Zato zaboravite na izlizanu priču o vrijednostima koju su direktori recitovali u uvodnom djelu svojih govora. Možda im nedostaje iskrenost koju je imao Michael Douglas u filmu Wall Street iz 1987, ali poruka se nije promijenila: „pohlepa je dobra“. Deprimira me to što, iako je poruka očigledno lažna, mnogi koji imaju moć vjeruju da je istinita.


/Autor je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju/

(TBT, Project Syndicate)