NEVIĐENA „GLOBALNA ČISTKA“ Strah se proteže i izvan Gulenovog pokreta

05.02.2018. u 07:29

ANALITIKA

Ono što je toliko zabrinjavajuće oko turske globalne čistke jest da je transnacionalna represija sve više utkana u tkivo međunarodnog poretka

 

FOTO: (AMMAR AWAD / REUTERS)

U oktobru prošle godine, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan govorio je na skupu svoje AK partije o koracima koji su do sada poduzeti kako bi se eliminirao islamski pokret imama Fethullaha Gulena kojeg smatra krivim za organizaciju pokušaja puča 15. jula 2016. Nakon što je opisao neke od mjera poduzetih na domaćem terenu kojima želi iskorijeniti organizaciju službeno poznatu kao teroristička organizacija (FETO), Erdogan je istaknuo želju i da rasturi inozemnu mrežu organizacije.

"Ni na Istoku niti na zapadu ni jedan član ove organizacije ne osjeća se bezbrižno kao prije, niti će se osjećati", rekao je. "Ako ne danas, onda sutra, jednog dana će svaki član izdajničkog FETO-a platiti za izdaju svoje zemlje i nacije."

To nisu bile isprazne riječi. Još od prije pokušaja puča, ali luđačkim intenzitetom, turska država lovi svoje protivnike u inozemstvu, posebno one koji pripadaju Gulenovom pokretu. U najmanje 46 zemalja na četiri kontinenta, Turska provodi agresivnu politiku ušutkivanja svojih navodnih neprijatelja i navodno koristi Interpol kao politički alat za ciljanje svojih protivnika. Ankara je poništila hiljade pasoša i uhapsila, deportirala ili izručila stotine turskih državljana iz najmanje 16 zemalja, uključujući i mnoge koji su bili pod zaštitom UN-a kao tražitelji azila. Uspješno je izvršila pritisak na najmanje 20 zemalja da zatvore ili prenesu na nove vlasnike desetine, možda stotine škola Gulenovog pokreta.

Turska nije jedina koja svoje protivnike progoni u inozemstvu, niti je prvi put da to čini. Ali ova "globalna čistka", odnosno težnja nakon pokušaja puča da se riješi turskih domaćih institucija i svakoga ko je povezan s Gulenom, izvanredna je u svojoj brzini, veličini i agresivnosti. To pokazuje kako je postalo normalno ono što političarka Dana M. Moss naziva "transnacionalnom represijom" i kako njezina rasprostranjena primjena razara nadu da će globalizacija liberalnog poretka dovesti do demokratske konsolidacije.

OKOSNICA TURSKE MEHKE MOĆI

Globalna čistka Turske ne može se razumjeti bez razmatranja Gulenovog pokreta, koji je dio turske dijaspore i donedavno dio mehke moći države. Pokret se razvio u Turskoj oko njegovog harizmatičnog vođe, Fetullaha Gulena, tokom sedamdesetih godina prošloga vijeka, a preživio je vojni puč iz 1980. tako što je stao uz vojne hunte i sekularne vlade. Njegova domaća promocija modernog, nacionalističkog islama uklopila se dobro u doktrinu "tursko-islamske sinteze" koja je cvjetala nakon puča iz 1980. godine. Koristile su je hunta i uzastopne turske vlade da promoviraju ideju islamskog identiteta kao ključnog dijela turskog nacionalizma i da pobijede primijećenu prijetnju ljevičarske revolucije.

Tako je Gulenov pokret stao uz državu po završetku Hladnog rata i tokom turskog perioda ekonomske liberalizacije, a zemlja je tako dobila novu priliku za projektiranje mehke moći u inozemstvu. Prvo na Balkanu i u centralnoj Aziji, regijama tek otvorenim prema vanjskom utjecaju i gdje je Turska imala povijesne prednosti, država je nastavila i olakšavala razvoj i ulaganje istovremeno izgradivši kulturne i obrazovne veze kao sredstvo za proširenje turskog utjecaja i pristupa novim potrošačkim tržištima. Međutim, Turskoj je nedostajalo finansijskih i ljudskih resursa za vođenje istinski globalne vanjske politike, pa su Gulenove škole služile kao odskočne daske.

Škole pokreta u inozemstvu također su postale okosnica njegove međunarodne mreže. Fokusirajući se na podizanje elita i formiranje "zlatne generacije", škole su se prilagodile lokalnim okolnostima, pružajući visokokvalitetno obrazovanje u matematici i znanosti i na lokalnim ili međunarodnim jezicima, uz tek  spomen opojnog turskog nacionalizma i uz malo ili nimalo vjerske potke. Za tursku državu, prednosti su bile jasne. Gulenove škole prikazivale su Tursku kao mističnu, ali prilagodljivu i otvorenu zemlju i postale su mjesto za izgradnju bliskih veza s elitama i njihovom djecom u desetinama zemalja.

Od početka 2000-ih, uloga tih škola dramatično se proširila pod sukcesivnim vladama AKP-a. 1999. Gulen je sam pobjegao iz Turske u SAD, bojeći se da će biti uhvaćen u vojnoj represiji protiv onih povezanih s prijašnjom vlašću na čelu s islamističkom Strankom blagostanja. Ostao je u progonstvu čak i nakon što je AKP osvojio većinu na parlamentarnim izborima 2002., pa i kad je savez između pokreta i vladajuće stranke ojačao. AKP je u toj fazi bio šarolika stranka s različitim aspektima islamizma i konzervativnim poduzetnicima, kao i liberalima i manjinama umornim od nacionalističkih vojnih intervencija. Pokret je činio samo mali dio baze stranke, ali je igrao ključnu ulogu u pružanju dobro obrazovanog kadra za državnu službu i vojsku, te u promoviranju vlade kako u zemlji tako i u inozemstvu kroz svoje medije i organizacije civilnog društva.

Savez je u najmanju ruku stvorio "zlatnu generaciju" za turski međunarodni profil. S pokretom kao posrednikom, AKP je prihvatio viziju mehke moći za Tursku koji je oblikovao zemlju kao modernu, kapitalističku i islamsku - "model" za Bliski istok u vrijeme kada su SAD i zapadna Evropa očajnički tražile dobre vijesti iz regije. Proširio je svoje diplomatske napore kroz nove inicijative u subsaharskoj Africi i južnoj Aziji. Mediji pokreta, posebno dnevni list Zaman, na engleskom jeziku, bili su glavni dio turskog imidža u tom razdoblju. I gdje god je turska država bila, osnivane su Gulenove škole.

AGRESIVAN RAZLAZ

Međutim, krajem 2013. godine, pokret i AKP razišli su se oko suprotnih stavova u vezi s Radničkom strankom Kurdistana (PKK), Izraela i korupcijom u vladi. Napetosti su kulminirale između 17. i 25. decembra 2013. godine, kada je policija uhapsila 52 osobe, uključujući i sinove trojice ministara, šefa HalkBank-a u državnom vlasništvu i trgovca zlatom Rezu Zarraba, zbog optužbi za veliku korupciju. Vlada je osudila hapšenja, tvrdeći kako su pokušaj ilegalnog uzurpiranja moći, te je spriječila skandal tokom sljedećih nekoliko mjeseci kroz niz čistki u policiji i pravosuđu. U službenoj priči turske vlade, hapšenja od 17. do 25. decembra bila su dio niza "mehkih" pokušaja za svrgavanjem vlasti koje su organizirali njezini neprijatelji, što je kulminiralo pokušajem žestokog puča 15. jula 2016.

Od neuspjelog pokušaja puča, Turska vrši diplomatske pritiske na različite vlade kako bi uhapsila ili deportirala stotine pojedinaca iz cijelog svijeta. Po mojoj računici, 15 zemalja je uhapsilo ili deportiralo različite predstavnike pokreta, od navodnih finansijera do učitelja. Te zemlje uključuju Angolu, Azerbejdžan, Bahrein, Bugarsku, Gruziju, Indoneziju, Kazahstan, Maleziju, Maroko, Mijanmar, Pakistan, Katar, Saudijsku Arabiju, Sudan i Turkmenistan. Njihova raznolikost daje uvid u rasprostranjenost Gulenovog pokreta i kako agresivno djeluje turska vlada. U barem tri slučaja - čini se da su pojedinci iz Kazahstana, Myanmara i Sudana izručeni Turskoj bez sudskih procesa, možda djelovanjem posebne jedinice za nacionalnu obavještajnu službu za koju je turska državna medijska agencija kazala da je osnovana kako bi pronašla guleniste "velike vrijednosti''.

Također su zabilježeni višestruki slučajevi u kojima su deportirani očito tražili azil i na taj način imali zaštićen status u vrijeme kada su izručeni Turskoj: mediji navode tvrde da je to bio slučaj sa Azerbejdžanom, Bahreinom, Bugarskom, Malezijom i Pakistanom. Bugarski premijer Boyko Borissov priznao je da je deportacija u augustu 2016. softverskog inženjera koji je podnio zahtjev za azil prije pokušaja puča bila "na rubu zakona". U drugim slučajevima, kao u Angoli, Pakistanu i Kataru, masovne deportacije su uslijedile nakon zatvaranja Gulenovih škola.
Globalna čistka nije zaobišla ni Interpol. U decembru je AP izvijestio da predstavnici Interpola razmatraju do 40.000 zahtjeva za izručenje, neke možda iz Turske, zbog moguće političke zloupotrebe. Izvještaj  je uslijedio nakon nekoliko slučajeva visokog profila koji uključuju Turke u inozemstvu, uključujući Dogana Akhanlija, ljevičarskog pisca s dvojnim njemačkim i turskim državljanstvom koji je uhapšen i prisiljen ostati u Španiji dva mjeseca dok su španske vlasti procijenile zahtjev Turske za izručenje.

Škole pokreta su pod ogromnim pritiskom u globalnoj čistki. Od razlaza s pokretom gulenista 2013. vlada vrši pritisak na druge zemlje da zatvore škole. Gambija je zatvorila svoje škole u aprilu 2014. Blizak saveznik Turske Azerbejdžan uskoro je učinio isto, a Tadžikistan je zatvorio svoje 2015. Ali u drugim dijelovima svijeta, te su škole uglavnom ostale otvorene sve do pokušaja puča u julu 2016. nakon čega je Turska povećala pritisak. Rezultati su bili brzi. Škole su gotovo odmah zatvorene u Jordanu, Libiji i Somaliji. Angola, Etiopija, Madagaskar, Maroko i Tanzanija to su učinile početkom 2017. Prije kraja godine isto su postupili Afganistan, Čad, Gruzija, Mali, Nigerija, Ruanda, Sudan i Tunis – škole su ili zatvorene ili prenesene na druge vlasnike. Ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu izjavio je u oktobru 2017. kako je vlada prisilila na zatvaranje škola u 15 zemalja, no medijski navodi ukazuju na to da on iznosi netačne podatke.

„IZDAJNIČKI FRONT“

Hapšenja i deportacije sijali su strah među turskom dijasporom, koja razumije šta je obavještajna služba Ankare sposobna onda kad se organizacija označi kao neprijatelj. U najdramatičnijem primjeru prije pokušaja puča, ubistvo trojice aktivista povezanih s PKK-om u Parizu 2013. godine uveliko se pripisuje Nacionalnoj obavještajnoj organizaciji (MIT). (Obavještajna agencija je porekla odgovornost.) Njemački zvaničnici razgovarali su o problemu prijetnje MIT-a turskoj dijaspori u njihovoj zemlji, a nizozemski su zvaničnici izrazili zabrinutost zbog turskog državnog tijela za vjerska pitanja, Uprave za vjerske poslove, koja prati Turke u inozemstvu. Komentatori naklonjeni vladi, poput Cema Kucuka, neopterećeno pričaju o tome kako MIT treba ubiti članove Gulenovog pokreta u inozemstvu.

Strah se proteže i van Gulenovog pokreta. Erdoganova referenca na "izdajnički front" u njegovom govoru na skupu AKP-a u oktobru nije puka priča. U službenoj verziji događaja turske vlade, Gulenov pokret ušao je u savez s PKK-om, kojeg Ankara smatra terorističkom grupom, i njegovim sirijskim ogrankom PYD-om. Zajedno s ostalim ljevičarskim skupinama, ovaj savez navodno je organizirao niz pokušaja državnih udara koji je počeo demonstracijama u Gezi Parku sredinom 2013. Ove su demonstracije predvodili turski liberali, pa je i turska čistka usmjerena i na ljevičarske i prokurdske stavove. U stvari, 31 posto svih uhapšenih u vladinim operacijama tokom vanrednog stanja, koje je na snazi od oktobra 2016., bili su povezani s kurdskim ili ljevičarskim skupinama, prema službenim podacima koje je sastavio iHop, turska organizacija za praćenje poštivanja ljudskih prava. Gotovo 400 akademskih radnika koji su potpisali peticiju prije pokušaja puča a kojom se poziva na mir između države i PKK-a u januaru 2016. također su otpušteni, a neki su napustili Tursku ili ostali u inozemstvu. Ostali koji su osuđeni ili optuženi dok se nalaze van zemlje sada strahuju od putovanja zbog upozorenja Interpola na prijetnje pritvaranja.

GLOBALNA PRIJETNJA

Ono što je toliko zabrinjavajuće oko turske globalne čistke jest da je transnacionalna represija sve više utkana u tkivo međunarodnog poretka. Pokreti civilnog društva i nedržavni akteri nisu jedini koji su profitirali globalizacijom finansija, putovanja i instant komunikacije. Nacionalne države također. Naša globalizirana era nacionalnim državama omogućava nove i jeftinije mogućnosti da progone izgnanike, disidente i obične građane gdje god oni bili, kroz praćenje i nadzor, međunarodne mehanizme za provođenje zakona kao što je Interpol i suradnju između sigurnosnih službi. Mogućnosti Turske u ovom dijelu možda se ne podudaraju s onima Kine, Rusije ili SAD-a, ali kao što pokazuje globalna čistka, oni mogu dobiti rezultate kad djeluju izravno.

Globalne čistke su važne za razumijevanje pravca Turske u vanjskoj politici i njene unutrašnje putanje. Turska mehka moć, kojom se toliko hvali, u razdoblju od 2002. do 2013. godine bila je u velikoj mjeri ovisna o tome da Gulenov pokret služi kao posrednik vlade u sferama obrazovanja, medija i kulture. Postoje neke sličnosti između više državn usmjerenog pristupa nakon pokušaja puča i onoga što su učenjaci Christopher Walker i Jessica Ludwig opisali kao "oštru moć". Međutim, postizanje stvarne "oštre moći" - a ne samo represije - zahtijevat će sofisticiraniji okvir i onaj koji je manje orijentiran samo na sebe a kojeg Turska trenutno koristi.

Što se tiče turske domaće politike, utjecaj globalne čistke na političko organiziranje zajednica turskih izbjeglica može odrediti stabilnost personaliziranog autoritarnog sistema koji Erdogan stvara u onome što on i AKP nazivaju "novom Turskom". S obzirom na veličinu turske dijaspore i klimavog stanja domaćih demokratskih institucija, sposobnost Turske da svom narodu ograniči slobodu govora i povezanih prava van njenih granica mogla bi odrediti da li se pojavljuju održive demokratske alternative autoritarnoj vlasti.

Konačno, globalna čistka još više ubija nadu da će kraj Hladnog rata i širenje liberalnog poretka dovesti do demokratske konsolidacije. Umjesto da autoritarne države stjera u mrežu obaveza koje bi je na kraju "socijalizirali" s demokratijom, autoritarne države koriste međunarodni sistem kako bi ostvarile vlastitu socijalizaciju, pretvarajući međunarodni poredak u sistem nacionalnih država međusobno posvećenih praćenju svog stanovništva u inozemstvu, dok nameću domaća ograničenja na prava i slobode izvan njihovih granica. Globalna čistka predstavlja prijetnju ne samo turskoj dijaspori, nego vladavini prava bilo gdje u svijetu.

 

(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)