CARILION – SRCE TAME Mason: Moje kolege nisu razumjele ideju modernog slobodnog tržišta

04.02.2018. u 01:16

KOLUMNA

Kada mi desno orijentirani ekonomisti sljedeći put budu rekli da neoliberalizam ne postoji i da je to samo plod mašte ljevice, besmislena uvreda ili prazan termin, odvratit ću im samo jednom rječju: Carillion

Piše: Paul Mason, thebosniatimes.ba

Kada mi desno orijentisani ekonomisti slijedeći put budu rekli da neoliberalizam ne postoji i da je to samo plod mašte ljevice, besmislena uvreda ili prazan termin, odvratit ću im samo jednom rječju: Carillion. Da je kraća, istetovirao bih je preko pesnice.

Ta firma za izgradnju i održavanje objekata danas je u stečaju. Desetine hiljada radnika još ne znaju šta će biti s njihovim radnim mjestima, ali već je izvjesno da će imati manje penzije.

Priča o Carillionu je priča o usponu i padu neoliberalizma. Građevinski gigant je poslužio kao mašina za pranje državnog poreza i njegovo pretakanje u profit akcionara i bonuse menadžera. U tom procesu obesmišljena je svaka demokratska kontrola.

Brend Carillion lansirala je 1999. firma Tarmac (asfalt), kada je shvatila da su privatne finansijske inicijative (PFI)1 i ugovori o privatizaciji koje je sklapala laburistička vlada Tonyja Blaira postali unosniji od asfaltiranja puteva.

U to vrijeme sam se bavio novinarstvom u oblasti građevinarstva. Sjećam se starijih kolega koji su bili zbunjeni novom inicijativom o industriji za održavanje objekata. Neće od toga biti ništa, govorili su, jer da bi to uspjelo, država treba da bude garant profita privatnog sektora i preuzme rizike, a da za to ne dobije nikakvu drugu opipljivu nagradu sem neprekidnog gomilanja dugova.

Moje kolege nisu razumjele ideju modernog slobodnog tržišta. U 19. vijeku, država je stajala po strani prepuštajući tržišnim silama da presude hoće li neko preduzeće preživjeti ili propasti. U neoliberalizmu, država je tu da neprekidno stvara prilike za profit privatnom sektoru tako što tržišnim silama dozvoljava ulaz u oblasti kojima ranije nisu imale pristup. U tom smislu, Carillion nije rezultat preduzetništva, već zvanične politike vlade.

Država je – ne samo pod konzervativcima već i pod laburistima – privatizovala mnoge javne usluge. U posljednjem godišnjem izvještaju o poslovanju Carilliona stoji da je polovina od njegovih 5 milijardi funti prihoda došla od ‘usluga podrške’ – privatizovanog upravljanja školama, zatvorima, mrežom široko propusnog interneta (broadband), ali i objektima poput vojnih baza u Britaniji i Kanadi – uz skromnih 6 odsto profita na godišnjem nivou.

Prvobitno obrazloženje za prepuštanje džinovskog djela državnog mehanizma firmama koje su bile uspješne u asfaltiranju bilo je da će one biti efikasnije.

Nema dokaza da je privatizacija dovela do sistematskog uvećanja efikasnosti javnih usluga i da se isti rezultat nije mogao postići primjenom režima zasnovanog na postizanju zacrtanih ciljeva, što bi podrazumijevalo da pružanje usluga ostane u javnom vlasništvu.

Međutim, do uvećane efikasnosti se stiglo na suroviji način. Carillion je postao ozloglašen kao anti-sindikalni poslodavac nakon što se saznalo da je imao nezakonite crne liste kako bi spriječio sindikalne aktiviste da rade na njegovim gradilištima. Epilog smo dobili 2015. pred vrhovnim sudom u vidu „bezrezervnog izvinjenja“ zbog takvih postupaka.

Aranžman po kome je Carillion poslovao poništava princip odgovornosti. Usluge koje je ranije pružala država, i koje su zakonski bile podložne kontroli centralnih i lokalnih vlasti, prekrio je neprozirni korporativni veo iza koga su njima upravljali menadžeri odgovorni jedino akcionarima, a ne zvaničnici odgovorni građanima.

Stabilan profit je bio zalog za dalje dobijanje kredita i višestruke špekulacije u finansijskom sektoru, što je donosilo dodatni profit bankama i hedge fondovima.

U posljednjem godišnjem izvještaju Carilliona piše da je firma godišnje plaćala 57 miliona funti u kamatama i drugim troškovima bankama koje su joj pozajmile novac – tu su naravno i ogromne sume za računovođe, advokate i ostale konsultante koji su neophodni za održavanje složenog sistema ugovora koje privatizacija zahtijeva.

Povrh toga, krajem 2015. hedge fondovi su počeli da se klade da će Carillion doživjeti krah. Oko jedne četvrtine firminih dionica su od tada date na pozajmicu špekulantima, što nas dovodi do očiglednog pitanja:

Ako su svi na tržištu znali da je Carillion u problemima, zašto je vlada nastavila da sa njim sklapa unosne ugovore?

David Lidington, koji je praktično zamjenik premijera, pokušao je da odgovori na to pitanje i rekao da postoje određena „pravila o vrsti informacija koje mogu biti uzete u obzir“ kada se razmatraju ponude za ugovore s privatnim firmama. Čitaj: uveli smo pravila koja su nam dozvolila da ugovor dodijelimo najjeftinijem ponuđaču, čak i ako će taj ponuđač zbog toga otići u stečaj.

Ovdje se postavljaju ozbiljna pitanja nekim pojedincima: zašto je ministar saobraćaja Chris Grayling dodijelio ugovor za projekat brze pruge (HS2) Carillionu kad je već bilo jasno da će firma bankrotirati; zašto je upravni odbor – uključujući njegovog predsjednika Philipa Greena, koji je izazivao podsmijeh kao savjetnik Davida Camerona i Therese May za pitanja korporativne odgovornosti – nastavio da uvjerava investitore da ima rješenje?

Pored toga što postavlja pitanje odgovornosti pojedinaca, afera Carillion otkriva i sistemsku grešku: privatizacija je od samog početka bila zasnovana na implicitnoj garanciji države. Devedesete godine prošlog vijeka su nam stigle na naplatu.

Iako je vlada odlučila da Carillionu ne pruži pojas za spasavanje, dejstvo implicitne garancije države nije oslabilo: poreski obveznici trenutno plaćaju plate radnicima i pumpaju novac u poslove, bez obzira što je firma sada pod upravom likvidatora PricewaterhouseCoopers.

U svojoj knjizi Granice neoliberalizma, Will Davies definiše neoliberalizam kao „uzdizanje tržišno zasnovanih principa i tehnika evaluacije na nivo državnih normi“.

Velike kompanije postaju potpuno zavisne od države, dok je javni sektor primoran da podražava mehanizme tržišne konkurencije; ti mehanizmi postaju izgovor za smanjenje nadnica i nivoa usluga na goli minimum i, uopšte, za dehumanizaciju društva.

Kapitalizam se u tom procesu pokazuje ne kao ekonomski sistem već kao performans: firme „daju ponude“ za poslove; vlada „dodjeljuje“ ugovore; računovođe daju zeleno svjetlo firmama koje ubrzo propadaju; banke učestvuju u zavjeri kojom se dugovi u ključnom trenutku finansijske godine uklanjaju iz bilansa i u kojoj se svi pretvaraju da tako treba da izgleda efikasno tržište.

Čitav performans je tu da bi se novac poreskih obveznika prebacio u ruke elita: ritual je sličan pozorištu kabuki po svemu osim po tome ko igra glavne uloge – ćelavi muškarci u sivim odjelima.

Radnički pokret pod hitno treba da se izbori za prava penzionera i radnika. Ohrabruje brzina kojom su sindikati to već počeli da čine u medijima, za razliku od uprave kojoj nema ni traga ni glasa.

Međutim, pozivi za ‘nacionalizaciju’ Carilliona promašuju suštinu: država je već subvencionisala to preduzeće za pravljenje privatnog novca.

Neke od njegovih ugovora za održavanje treba trajno prebaciti pod okrilje države. Na duži rok, ako dođu na vlast, laburisti čitavom javno-privatnom sektoru treba da daju ultimatum: ukoliko obavljate strateške poslove za vladu, vi preuzimate cjelokupan rizik (i s njim povezane ogromne troškove pozajmica). U suprotnom, treba da usvojite novu strukturu poslovanja u kojoj država preuzima dionice i djelimičnu kontrolu na vašim poslovanjem.

U isto vrijeme, projekti poput brzih pruga (High Speed 2 – HS2) i mreže široko propusnog interneta treba da se finansiraju pod pokroviteljstvom državne investicione banke, koja bi stajala između pojedinačnih firmi i velikih investitora i tako smanjivala rizik od katastrofa poput ove.

U ekonomiji kojom dominira tržište laburisti ne treba da daju prioritet ogromnom ministarstvu za javne radove koje bi bilo zaduženo za izgradnju puteva i željeznica. Umjesto toga, treba izvršiti: racionalizaciju pogodnosti koje se daju privatnom sektoru, podjelu profita u skladu sa rizikom i promjenu korporativne strukture velikih firmi za održavanje objekata u skladu sa njihovim društvenim obavezama.

Jedan od neodložnih poslova u formulisanju buduće politike na koji laburistička vlada u sjenci treba da se usredsredi je novi zakon o privrednim društvima, koji bi omogućio stvaranje preduzeća u kojima je uloga države transparentna, socijalna pravda i održivost životne sredine obavezni u svim domenima poslovanja, a dionice imune na manipulacije finansijskih špekulanata.


(TBT, @paulmasonnews, Novara Media)