ZAŠTO RUSIJA POMAŽE TURSKOJ U AFRINU Issaev: Putin u kampanju ide kao pobjednik rata u Siriji i mirotvorac

31.01.2018. u 23:34

KOLUMNA

Niz vanjskopolitičkih i domaćih razloga tjeraju Rusiju na saradnju sa turskom operacijom u Afrinu.

Piše: Leonid Issaev, thebosniatimes.ba

Turska je 20. januara pokrenula zračnu i kopnenu ofanzivu, koju je nazvala "Maslinova grančica", na enklavu Afrin, koju u sjevernoj Siriji kontroliraju Kurdi.

Kako je ofanziva napredovala brzo, postalo je očito da takva ambiciozna operacija ne bi bila moguća bez eksplicitnog odobrenja Rusije.

Prije svega, operacija je zahtijevala da turske zračne snage uđu u sirijski zračni prostor – što Ankara ne bi mogla učiniti bez konsultacija s Rusijom. Dalje, prije prebacivanja u Afrin snaga Slobodne sirijske vojske (FSA), koje Turska podržava, Ankara je trebala uvjerenje Rusije da Bashar al-Assad neće iskoristi situaciju i pokušati zauzeti pozicije pod turskom kontrolom u pokrajini Idlib.

Sirijske demokratske snage (SDF), alijansa kurdskih i arapskih boraca u Siriji, koje podržavaju Sjedinjene Američke Države, također su znale da bi bilo nemoguće da Turska započne operaciju "Maslinova grančica" bez koordinacije s Moskvom. Posljedica toga je da su predstavnici SDF-a brzo iskazali svoje nezadovoljstvo ruskim stavom u vezi ovog pitanja.

'Izdani Kurdi'

General Sipan Hemo, zapovjednik kurdskih Jedinica narodne zaštite (YPG), vodećih kurdskih snaga u okviru SDF-a, rekao je da je Rusija "izdala Kurde". On je dodao da će "doći dan kad će se Rusija izviniti Kurdima zbog ovog nedostatka principa".

Sa početkom operacije, Rusija je očito postala turski suučesnik u očima Kurda. Teško je ne složiti se sa kurdskom procjenom, ali bliži uvid u prošlogodišnji razvoj događaja pokazuje da saradnja između Moskve i Ankare u vezi budućnosti Afrina, nauštrb Kurda, počela mnogo prije nego što je Turska pokrenula operaciju na ovu enklavu.

Sjeme operacije "Maslinova grančica" posijano je prošlog ljeta, tokom razgovara između ruskog ministra odbrane Sergeja Šojgua i zapovjednika turskog Generalštaba Hulusija Akara u Istanbulu. Kao rezultat tih razgovora, Moskva je dala dozvolu turskim zračnim snagama za djelomično korištenje sirijskog zračnog prostora, što je utrlo put turskoj ofanzivi na Afrin.

Ankara je počela povećavati svoje vojno prisustvo u blizini kurdske enklave prije mjesec dana, nakon što je postigla sporazum sa Moskvom u vezi granica zona deeskalacije u Idlibu.

Zeleno svjetlo

Moskvino odobrenje operacije "Maslinova grančica" postalo je još jasnije na dan kad su borbe počele, kada je rusko ministarstvo odbrane objavilo povlačenje ruskih snaga iz Afrina.

Također, u kratkom saopćenju objavljenom 20. januara u vezi operacije, rusko ministarstvo vanjskih poslova ograničilo se samo na dužno iskazivanje "zabrinutosti", koje je protumačeno kao "zeleno svjetlo" za turske akcije.

Unatoč ogorčenju sirijskih Kurda, saradnja sa Turcima u vezi Afrina je mnogo korisnija za Rusiju od sukoba.

Odnosi Rusije sa Kurdima nisu nikad bili zasnovani na dugotrajnoj, strateškoj saradnji. Naprotiv, historijski je Moskva koristila "kurdsku kartu" samo onda kada je trebala postići kompromis sa zemljama na Bliskom istoku, prije svega sa Turskom.

A u slučaju Afrina, Moskva ne duguje YPG-u mnogo. Tokom sirijske krize, grupa se pridružila SAD-u i, de facto govoreći, stavila se na suprotnu stranu sukoba. Kurdi su odbili ponudu Rusije da sirijskim snagama predaju teritorije koje kontroliraju u Afrinu u zamjenu za sigurnosne garancije. Washington nije bio u stanju da pomogne svojim saveznicima iz YPG-a, a to je pružilo Moskovi dodatnu priliku da još jednom demonstrira iluzornu prirodu američkih sigurnosnih garancija.

Dodatno, saradnja sa Ankarom je u ovom trenutku od primarne važnosti za Moskvu. Turska je jedan od koorganizatora Kongresa sirijskog naroda, koji se održava 29. i 30. januara u Sočiju.

Izborna kampanja

Forum ima domaće političko značenje za Kremlj, jer osim što je lična inicijativa Vladimira Putina, poklapa se sa početkom njegove izborne kampanje. Ruski predsjednik želi da pristupi predsjedničkim izborima u martu 2018. kao mirotvorac i pobjednik. On svom biračkom tijelu želi ponuditi pobjednički zaključak vojnog sukoba u Siriji, a zatim pozicionirati svoju vladu kao ključnog igrača koji će donijeti mir ratom zahvaćenoj zemlji.

Također, saradnjom sa Ankarom u vezi Afrina, Moskva je stvorila priliku koja će joj omogućiti da riješi situaciju u Idlibu bez vojne eskalacije. Rusija zna da bi vojni sukob u Idlibu bio skup za Damask i njegove saveznike, jer bi doveo do nove humanitarne katastrofe slične one koja se dogodila prije godinu dana u Halepu. Da ne spominjemo da bi takav sukob iscrpio već slabu sirijsku vojsku, što bi prisililo Rusiju da se vrati na sirijski ratni front.

Rusko prešutno odobrenje operacije Maslinova grančica je, naprotiv, dovelo do međusobnih koncesija s Ankarom u Idlibu. Na dan kad je Turska pokrenula svoju operaciju, sirijski režim je objavio da je bez smetnji zauzeo aerodrom Abu Duhur, koji je kontrolirala opozicija u Idlibu.

I u konačnici, Turska ima dodatnu, važnu kartu za pregovaranje sa Rusijom: plinovod Turski tok.

Moskva ima velike planove u vezi projekta i ne želi da išta zaustavi njegovu izgradnju.

Moskvin pristanak na tursku operaciju u Afrinu se podudario sa izjavom direktora Gazproma, Alekseja Millera, koji je potvrdio dugo očekivani sporazum u vezi izgradnje drugog plinovoda koji će prolaziti kroz teritorijalne vode Turske.

Zbog toga je malo vjerovatno da će Ankara suspendirati projekt u skoroj budućnosti, kao što je uradila 2015. Ako se izgradnja nastavi bez zastoja, Turski tok može biti po planu završen 2019. godine.

(TBT, Al Jazeera)