STRAH OD IRANA JE PRENAPUHAN Ben Ami: Iran može biti "kvariša", ali ne i hegemon na Bliskom istoku

31.01.2018. u 02:55

KOLUMNA

Izraelski i arapski lideri godinama upozoravaju na uspon šiitske imperije pod rukovodstvom Irana koja pokriva veći dio Bliskog istoka.

Piše: Shlomo Ben-Ami, thebosniatimes.ba

Budući da je Iran sada povezan sa Sredozemljem preko kopnenog koridora koji se proteže preko Iraka, Sirije i Libana, mnoge su tvrdnje opravdane. Ali strah od Irana kao regionalnog hegemona je prilično prenapuhan.

Ne može se poreći da je Bliski istok pun lokalnih konflikata, koji su često podstaknuti rivalstvom među ratnim profiterima. Ali ogromno razaranje nije u interesu nijednog regionalnog aktera. To naročito važi za Iran, koji ne može da projektuje konvencionalnu vojnu moć van okvira svojih granica.

Zapravo, nuklearni program Irana je trebalo da bude kompenzacija za njegovu slabu konvencionalnu vojsku u susjedstvu gdje on ima više neprijatelja nego prijatelja. Ipak, podsticanjem međunarodne zajednice da uvodi štetne sankcije, nuklearni napori Irana su završili tako što osujećuju dalji napredak zemlje, tako što otežavaju tehnološki napredak i vojne investicije. U međuvremenu, njegovi neprijatelji, naročito Izrael i Saudijska Arabija koji imaju mnogo veće vojne budžete, dolaze do najnaprednijih zapadnih vojnih tehnologija.

S obzirom na ovu slabost, kopneni koridor Irana, koji pobuđuje toliko straha kod njegovih regionalnih susjeda, zavisi od nepouzdanih lokalnih zastupnika, što ga čini neodrživim. A time se čak ni ne objašnjava njegova osjetljivost na vazdušne napade američkih snaga.

Irak, jedna od karika od vitalnog značaja u koridoru, trebalo je da bude bezuslovni šiitski atar Irana. Ali, okončanje dominacije Snaga narodne mobilizacije (Hašd al-Šaabi), skupa šiitskih milicija koji sponzorira Iran, u područjima koja je napustila Islamska država predstavlja glavni prioritet iračkog premijera Hajdera al Abadija, koji ima podršku vrhovnog šiitskog lidera Iraka Alija al-Sistanija.

Situacija u Siriji je kompliciranija, ali ne mnogo poželjnija za Iran, koji nakon višegodišnjeg podržavanja režima predsjednika Bašara al Asada shvata da je Rusija pravi hegemon u zemlji. Predsjednik Vladimir Putin zna da će ubeđivanje sunitskih pobunjeničkih grupa da polože oružje u okviru efikasnog mirovnog sporazuma biti mnogo teže ako Iran zadrži ogromno prisustvo u zemlji. Slično tome, Asad zna da ne može da se nada da će izgraditi mostove sa sunitskom većinom u Siriji ako njegov režim upravlja iranskim protektoratom.

Ipak, najveći problemi Irana u Siriji su SAD i Izrael. SAD su zadržale svoje vojno prisustvo u zemlji čak i nakon što su porazile ID da bi spriječile Iran da učvrsti kontrolu. A jake vazdušne snage Izraela nikada ne bi dozvolile značajno vojno prisustvo Irana u Siriji. Iranski lideri znaju da bi riskiranjem tamošnjim ratom nuklearnu infrastrukturu svoje zemlje učinili ranjivom.

Utjecaj Irana takođe slabi u Libanu. Nakon višegodišnje uslužnosti dinastiji Asad, Hezbolah sada radi na obnavljanju svog legitimiteta na domaćem terenu, čak ulažući napore da se Saad Hariri, sunitski lider Alijanse 14. mart, koja je protiv Irana, vrati na funkciju premijera. To odražava jaku želju da se održi neki privid institucionalnog poretka u Libanu i ukazuje da rat sa Izraelom nije više u interesu Hezbolaha nego što je u interesu Irana.

Iran je, doduše, u velikoj mjeri kao što je i Sovjetski Savez, dugo smatrao širenje u inozemstvu najboljim načinom da zaštiti rezultate revolucije kod kuće. Ali, kao što je pokazalo iskustvo i Sovjetskog Saveza i Irana, neuspevanje da se izađe na kraj sa izazovima na domaćem terenu predstavlja veću opasnost po legitimitet režima. Iako budućnost kopnenog koridora Irana zavisi od njegovih stranih izaslanika, budućnost Islamske Republike zavisi od kapaciteta njegovih lidera kod kuće.

Ipak, stiče se utisak da iranski lideri svoje izaslanike stavljaju iznad svojih građana. Uprkos tome što nuklearnim sporazumom iz 2015. nisu ispunjena visoka ekonomska očekivanja Iranaca, vlasti i dalje troše milijarde dolara na brendove poput Hezbolaha, Hamasa u Palestini i Huta u Jemenu. Iran je potrošio gotovo deset milijardi dolara samo u Siriji da bi podržao Asada.

Rezultirajući fiskalni pritisak prisilio je Iran da znatno smanji izdašne subvencije koje su dugo podupirale narodnu podršku za režim. Protesti koje su organizirali pretežno mladi muškarci iz redova srednje klase protiv znatnih smanjenja subvencija za cijene hrane i goriva brzo su prerasli u demonstracije protiv teokratije Irana, što se odražavalo u skandiranjima "Smrt Aliju Hamneiju", vrhovnom vođi Islamske Republike.

Tri generacije predstavljaju veoma dug vremenski period da bi mogla preživjeti bilo koja revolucionarna utopija, bilo Islamske Republike Irana ili Sovjetskog Saveza, pošto građani postaju sve distanciraniji ili čak skeptični prema izvornom cilju. To još više važi danas kada digitalna tehnologija produbljuje generacijske podjele.

Osamdesetih godina prošlog vijeka, usred brutalnog napada Iraka Sadama Huseina, Iranci su podržali režim da bi obezbijedili opstanak svoje zemlje. Oni danas neće podleći sličnim nevoljama u ime zadržavanja ispostava u Siriji i Jemenu ili kopnenog koridora ka Sredozemlju. Budući da je polovina stanovnika Irana mlađa od 30 godina i da je stopa nezaposlenosti među mladima oko 25 odsto, ne bi trebalo da iznenađuje da su neki demonstranti nedavno uzvikivali: "Dignite ruke od Sirije! Mislite na nas!"

Interes Irana od izbjegavanja rata uz angažiranje cjelokupnih snaga trebalo bi da bude dobra vijest za njegove neprijatelje, koji nisu u naročito snažnoj poziciji da se nose s dodatnim stranim vojnim komplikacijama. Saudijska Arabija se naročito suočava s teškim reformama na domaćem terenu, uključujući napore da diverzifikuje ekonomiju dok je istovremeno zaglavljena u sopstvenim vojnim intervencijama u Siriji i Jemenu.

Iran može biti "kvariša" na Bliskom istoku, ali ne i hegemon. Drugačijim tvrdnjama, koje su svojstvene izraelskim i arapskim liderima, samo se povećava vjerovatnoća za užasavajuće krvavi, destruktivni i destibilišući konflikt, čije je izbjegavanje od suštinskog interesa svih strana.

/Autor je bivši ministar vanjskih poslova Izraela. Sada je potpredsjednik Međunarodnog centra za mir Toledo. Napisao je knjigu "Ožiljci rata, rane mira: Izraelsko-arapska tragedija"./

 

(TBT, Project Syndicate)