TURSKA OFANZIVA NA AFRIN Washington mora tražiti izlaz zbog svoje budućnosti u Siriji

28.01.2018. u 14:52

GEOPOLITIKA

Kratkoročno stvari će se zakomplicirati. Dugoročno, ishod je jasan: režim će pobijediti u ovom ratu protiv većeg dijela opozicije. Za SAD sada je izazov priznati tu pobjedu i otići pod prihvatljivim uvjetima


FOTO: (OSMAN ORSAL / REUTERS)

Prošle je sedmice Turska pokrenula ofanzivu na Afrin, malu i izoliranu enklavu u sjeverozapadnoj Siriji koju kontroliraju kurdske Jedinice za zaštitu naroda (YPG), sirijska podružnica Radničke stranke Kurdistana koja se nešto više od tri decenije bori protiv ustanka u jugoistočnoj Turskoj. Turska ofanziva potaknula je razgovor o američkoj strategiji u Siriji, a naročito oko pitanja može li Washington uravnotežiti svoje odnose s Turskom – NATO-ovim saveznikom i sirijskim Kurdima, koji su najpouzdaniji partneri SAD-a u borbi protiv ISIL-a u Siriji.

Ova je rasprava, međutim, suviše ograničena i prikriva mnogo šire i još neodgovoreno pitanje o prisutnosti SAD-a u Siriji. Sada kada pobjeda sirijskog predsjednika Bashara al-Assada nad preostalim elementima proturežimske opozicije izgleda neizbježna, kako će se Washington nositi s tom pobjedom? I, što je još važnije, kako će SAD izvući iz Sirije?

NEMIRNI U SIRIJI

Kako se rat s ISIL-om bliži kraju, specijalna operativna jedinica SAD-a u Siriji sada je fokusirana na lov i ubijanje ISIL-ovog vodstva i zadržavanje teritorija preuzetog od ostataka grupe u sirijskoj pustinji. Pomak u fokusu potaknuo je suptilnu promjenu u američkoj obuci Sirijskih demokratskih snaga (SDF) – zajedničke arapsko-kurdske milicije predvođene YPG-om – od osnovne pješadijske taktike do onih više fokusiranih na opremanje defanzivnih pozicija. Ovo se dešava paralelno s implementacijom dorađene sirijske politike američkog predsjednika Donalda Trumpa, koja obavezuje američke snage na zadržavanje na sjeveroistoku pod kontrolom SDF-a kako bi nastavile borbu protiv ISIL-a i zaštitU od bilo kakvog pokušaja širenja u regiju koju drži Assadov režim. Moglo bi se pokazati da je SDF fokus američko-ruskog sporazuma o Siriji.

Sjedinjene Države i Turska ne djeluju u vakuumu u Siriji, a drugi glavni vanjski akteri, Iran i Rusija, i dalje podržavaju Assada u njegovim nastojanjima da preuzme kontrolu nad zapadnom i istočnom Sirijom. Na istočnoj fronti, režim je, uz podršku iranskih savjetnika i ruske avijacije, preuzeo kontrolu nad velikim dijelom područja zapadno od Eufrata. Na zapadnoj fronti, režim i njegovi saveznici bore se protiv opozicijskih grupa koje podržava Turska i vojskom povezanom s al-Qaedom, Hayat Tahrir al-Shamom, kako bi povezali pokrajinu Aleppa, trenutno pod kontrolom Damaska, s Idlibom koji je pod kontrolom pobunjenika.

Washington je u velikoj mjeri odustao od rata na zapadu, no jasno je da neodređeno vrijeme namjerava ostati na sjeveroistoku, gdje je njegovo partnerstvo s SDF-om sada fokus dvosmjernog nastojanja. Što se tiče vojske, grupa, s malom, specijaliziranom antiterorističkom jedinicom i bliskim specijalnim snagama SAD-a, ključna je za planove lova i smaknuća ISIL-ovih lidera. Na političkoj strani, američki vojni garnizoni namjeravaju povećati utjecaj Washingtona u mirovnim pregovorima pod pokroviteljstvom UN-a u Ženevi, gdje se nastoji postići sporazum koji će ukloniti Assada s vlasti na budućim izborima.

Zapravo, SDF se može pokazati kao fokus američko-ruskog sporazuma o Siriji. Rusija se izričito usprotivila trajnoj prisutnosti SAD-a u zemlji. Ipak, Moskva mora uravnotežiti svoje određene, antiameričke instinkte sa ciljem šire politike: ostaviti za sobom prijateljski režim, po mogućnosti s Assadom još uvijek na vlasti. SDF, za razliku od većine opozicije, nikad se nije posvetio promjeni režima. Umjesto toga, održava relativno stabilan pakt u miru s režimom, a dvije strane uspijevaju spriječiti nenamjernu vojnu eskalaciju tokom vremena napetosti.

Trajni dogovor između SDF-a i režima neće se lahko postići. SDF je ideološki posvećen konceptu ekstremne decentralizacije i lokalne, autonomne vlasti, koja je sušta suprotnost Assadovog režima. SDF je također proširio svoju kontrolu nad teritorijem daleko iznad uporišta s kurdskom većinom duž sirijsko-turske granice. Širenje kurdske kontrole na gradove s arapskom većinom duž Eufrata zahtijevalo je kompromis s lokalnim arapskim stanovništvom i integraciju arapskih regruta i milicija u SDF superstrukturu. To je omogućilo grupi suradnju s lokalnim Arapima, često izdvojenim iz sela u blizini urbanih središta, kako bi upravljali lokalnim upravnim vijećima zaduženim za gradove nekada pod kontrolom ISIL-a. Da bi pridobio arapsku podršku u određenim područjima, SDF je obećao da će spriječiti povratak režima – obećanje koje se lahko može održati sve dok američka vojska ostane na mjestu.

UMJETNOST DOGOVORA

Dugoročniji problem je, naravno, činjenica da američka vojska neće zauvijek ostati u Siriji. Putanja sukoba jasno ukazuje na pobjedu režima na zapadu. To bi ostavilo malu enklavu, pod turskom upravom, koja povezuje Afrin sa sjevernim Alepom, kojeg je okupirala Turska, okruženu režimom, uz iransku i rusku vojsku duž zapadne obale i u područjima pod kontrolom vlade u istočnoj Siriji. Granice Turska-SDF ostat će napete, ali Ankara se može suočiti s ograničenjima ukoliko odluči koristiti teritorij koji kontrolira kao bazu za ofanzivne vojne operacije. I turske opozicijske skupine, kao što su Sultan Murad, Faylaq al-Sham i Ahrar al-Sham, i dalje su posvećene zbacivanju Assada.

S druge strane, SDF će morati kontrolirati vlastitu unutrašnju dinamiku. YPG je spretno održavao odnose s režimom i, u zamjenu za nešto autonomne vlasti, mogao bi pokušati postići mirovni dogovor s Assadom, vjerovatno na temelju decentralizirane vlasti lokalnih vijeća koja upravljaju sirijskim gradovima. Izazov takvim sporazumima mogao bi doći od arapskih elemenata unutar SDF-a, koji će se protiviti čak i blažem povratku režima na području pod kontrolom SDF-a i koji bi se mogli boriti za zadržavanje kontrole u gradovima. Ipak, ove arapske milicije su slabe i YPG bi ih mogao primorati na prihvatanje dogovorenog mira, sve dok režim čini neke ustupke.

Rusija može dijeliti interes YPG-a za postizanje dogovora. Moskva bi stoga mogla biti važan činilac u posredovanju dogovora sa sirijskim Kurdima na sjeverozapadu, gdje je ruska vojska dominantan vanjski igrač. Dogovoreni mir između režima i SDF-a jedini je način da Sjedinjene Države napuste stabilnu sjeveroistočnu Siriju, a ovdje se njezini interesi mogu usko preklapati s onima iz Moskve. Takav je ishod potpuna suprotnost turskoj poziciji, ali Ankara je slabija od Rusije i SAD-a. Turska se također suočava s dugoročnim izazovom: skupine koje podržava oduvijek su neprijateljski nastrojene prema režimu i tako će se uvijek smatrati prijetnjom. To bi moglo turske položaje u Siriji učiniti neodrživim i na kraju bi moglo rezultirati provođenjem napada s režimom na čelu kako bi se očistila teritorija na kojem dominiraju skupine uz pomoć Turske.

Sjedinjene Države imaju jasan put za povlačenje: dogovor između SDF-a i režima. Moskva dijeli taj interes. Dvije strane se ne slažu po pitanju da li će Assad ostati na vlasti. Trumpova administracija je predana prijenosu moći, tako da bi kompromis u Washingtonu teško bio prihvatljiv. U međuvremenu, Turska je sasvim usmjerena na slabljenje kurdske prijetnje, ali režim u konačnici može uništiti njezine sirijske saveznike.

Sirijski rat još uvijek traje. Za Sjedinjene Države, povlačenje će zahtijevati teške odluke o režimu koji Washington i dalje želi ukloniti. Kratkoročno stvari će se zakomplicirati. Dugoročno, ishod je jasan: režim će pobijediti u ovom ratu protiv većeg dijela opozicije. Za SAD sada je izazov priznati tu pobjedu i otići pod prihvatljivim uvjetima.

 

(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)