GORDIJEV ČVOR ZA AMERIKU Erdoganove ratne vratolomije protiv Kurda mogle bi značiti KATASTROFU ZA WASINGTON

25.01.2018. u 01:34

GEOPOLITIKA

SAD, Velika Britanija i Francuska su zajedničkim saopćenjem snažno kritizirale tursku invaziju na provincij Afrim u sjevernoj Siriji. Međutim, činjenica je da su tri NATO sile malo toga učinile da zaista obuzdaju svog parntera iz Alijanse

 

FOTO: (AA)

Poprilično labav stav prema zvaničnoj Ankari i ratobornom Regepu Tayipu Erdoganu, oličen u poruci da "svede broj žrtava na minimum" maltene su značile da Turska može slobodno nastaviti da udara po sirijskim Kurdima sve dok i posljednjeg ne istjera iz Afrima.

Problem za zapadnu trijadu je u tome što, kako se kraj krvave sirijske drame naponon priveo kraju, ne sme sebi da dozvoli da potpuno izgubi Tursku kao saveznika, kako vojnog tako i diplomatskog. Razlog za to je što su Turci "tampon zona" od vitalnog značaja, koja sprječava da Sirijom u potpunosti zagospodare Rusija i Iran.

Britanski "Guardian" smatra da će Erdoganova preokupacija sirijskim Kurdima, koje želi istrebiti sa turske granice, možda potpuno gurnuti ratobornog predsjednika u naručje Vladimira Putina.

Malo je reći da bi takav epilog predstavljao katastrodu za SAD, i to samo nedjelju dana nakon što se šef američke diplomatije Rex Tillerson zvanično obavezao da će administracija Donalda Trumpa težiti isključivo političkom rješenju poslijeratnog perioda u Siriji, sa uklanjanjem predsjednika Bashara al-Asada i iranskih milicija kao primarnim ciljem.

"New York Times" je u uredničkom komentaru svoje spoljnopolitičke redakcije kritizirao Tillersonov govor, istakavši da je u njemu "falilo mesa", tačnije detaljnijeg pojašnjenja strategije SAD i alata kojima će primorati Moskvu i Teheran da ukinu podršku kojom Bashara al-Asada čuvaju na vlasti.

Zapadne diplomate su branile američkog državnog sekretara, rekavši da ipak imaju čime pregovarati i uslovljavaju: prijetnjom da će stopirati fondove EU i SAD za rekonstrukciju razorene infrastrukture u Siriji, kao i navodima da će "na neodređeno" u toj zemlji ostaviti najmanje 2.000 američkih trupa.

Međutim, fakat je da su ove prijetnje minorne bez podrške Turske, druge najveće NATO vojske i ključnog saveznika u tom dijelu svijeta, i uz to jedne od najvećih kritičara Bashara al-Asada.

Ukoli Erdogan povede Tursku ka dogovoru sa Moskvom, Rusija će biti ta koja će nametnuti svoju verziju političkog rješenja za Siriju, o kojoj će se raspravljati 29-30. januara u crnomorskoj dači u Sočiju.

Ono čega se Zapad najviše pribojava je to da će Vladimir Putin, sa svojim mirovnim pregovorima u Sočiju koje je postavio kao pandan (kako kaže) neefikasnim pregovorima pod pokroviteljstvom UN, zacjementirati rusku dominaciju na Bliskom istoku. Uz to, takav ishod bi gotovo stoprocentno značio i ostanak Asada na čelu Sirije, što bi upotpunilo noćnu moru SAD.

Jedina nada SAD je to što je Erdogan zatražio odlaganje sastanka u Sočiju, i to jer ne želi da istom prisustvuje kurdska frakcija PYD - Kurdska demokratska unionistička partija - kao i njeno oružano krilo YPG, poznatije kao Narodne zaštitne jedinice.

 

Međutim, imajući u vidu da Amerikanci direktno finansiraju i podržavaju Kurde, i time dodatno izaivaju Erdogana, sva je prilika da će turski predsjednik ipak postići dogovor sa Putinom. Ukoliko žele to spriječiti, SAD će morati odabrati: ili da potpuno ostave Kurde na cjedilu i pokušaju povratiti povjerenje Turaka, ili da gledaju Putinovu i Erdoganovu dominaciju Bliskim istokom u narednim godinama.

 

(TBT, Blic)