BANNONOVA PAKLENA ČAROLIJA Kasapović: Bivši Trumpov strateg svoju zamisao je već usadio u praznu glavu američkog predsjednika?!

25.01.2018. u 01:33

ANALITIKA

Nije Bannon toliko mudar da izumi takvo “rješenje”. Jednostavno je posegnuo u povijest političkih ideja i iz nje izvukao “jordansku opciju”

Piše: Mirjana Kasapović, thebosniatimes.ba

Kada se nedavno pojavila knjiga “Fire and Fury. Inside the Trump White House” Michaela Wolffa, svjetska se javnost opet suočila s prirodom sadašnje američke administracije, krugova iz kojih je poniknula i koji je okružuju. Po svemu sudeći, to je intelektualno, politički i moralno najgora američka administracija od Drugoga svjetskog rata. U otrovnoj razmjeni vatre i bijesa pojedini pripadnici toga polusvijeta međusobno su se nazivali luđacima, bolesnicima, idiotima, kretenima, budalama, glupanima, neznalicama, manipulatorima, urotnicima, izdajnicima, nikogovićima, propalicama, smećem... Ni Donald Trump nije se suzdržavao ni kada je govorio o drugima ni o sebi počastivši se nazivom “stabilnog genija”. Nemjerljiv je to prilog vulgarizaciji i banalizaciji politike koje mogu uroditi novim nevoljama i nesrećema u svijetu. Neke se već naziru, premda su prikrivene valom primitivnosti koji je preplavio medije.

Stephen Bannon, radikalni desničar i strateg Trumpova izbornog uspjeha, koji je poslije sedam mjeseci ispao iz tima u Bijeloj kući, u tome toksičnom ozračju kazao je, među ostalim, da je on predložio Trumpu da prizna Jeruzalem glavnim gradom Izraela i premjesti američku ambasadu iz Tel Aviva. Dodao je i to da je Trumpu preporučio da palestinsko pitanje riješi tako da Zapadnu obalu dade Jordanu, a Pojas Gaze Egiptu. Tako bi nestali i Palestina i Palestinci, američka administracija otarasila bi se nevoljnog bremena, oduševila Izrael, a možda bi usrećila Jordan i Egipat kao svoje klijente i jedine arapske države koje su priznale Izrael.

Nije Bannon toliko mudar da izumi takvo “rješenje”. Jednostavno je posegnuo u povijest političkih ideja i iz nje izvukao “jordansku opciju”.

Jordanska opcija stari je model rješenja palestinskog pitanja. Oblikovana je u tajnim razgovorima predstavnice Židovske agencije Golde Meir i jordanskog kralja Abdulaha I. u novembru 1947., nekoliko dana prije usvajanja Rezolucije UN-a o podjeli Palestine na židovsku i arapsku državu. Podlogu je činilo višegodišnje “hašemitsko-cionističko prijateljstvo” izraslo iz spoznaje da palestinski nacionalizam ugrožava interese obiju strana: Židovi su bili zainteresirani da kralj ne ometa osnutak njihove države, a kralj je želio zagospodariti cijelom arapskom Palestinom istočno i zapadno od rijeke Jordan. Ni njegov ulazak u rat s Izraelom 1948. nije bio, kako tvrdi ugledni izraelski povjesničar i najbolji poznavatelj izraelsko-jordanskih odnosa Avi Shlaim, motiviran željom da spriječi uspostavu židovske države, nego da postane gospodarom arapskog dijela Palestine. Nakon što je u ratu 1948-1949. zavladao Zapadnom obalom, uključujući Jeruzalem, Abdulah I. donio je 1950. zakon o aneksiji tog dijela Palestine, koji je nazvao Zapadnim Jordanom, Hašemitskoj Kraljevini. Izrael je obećao da će kralju osigurati međunarodnu potporu za taj plan.

No u Izraelu je bilo mnogo moćnih protivnika takva aranžmana koji nisu željeli prepustiti svete židovske zemlje Judeju i Samariju, današnju Zapadnu obalu, Jordanu. Štoviše, protivili su se i njegovu postojanju, ali su ga s vremenom prihvatili kao nužnu povijesnu činjenicu, pogotovo zato što im je Jordan bio dokaz da su Arapi dobili svoj dio Palestine. Bili su to ideološki i politički baštinici desnoga revizionističkog krila cionističkog pokreta i njegova utemeljitelja Vladimira Žabotinskoga. Organizacijski su bili okupljeni u ultranacionalističkom Herutu, jezgri današnjeg Likuda. U njih se ubrajaju svi Likudovi premijeri – Menahem Begin, Jichak Šamir, Ariel Šaron i Benjamin Netanjahu – za koje je jordanska opcija značila da je palestinsko pitanje, u osnovi, riješeno osnutkom Jordana kao arapske države u istočnom dijelu Palestine.

Jordanska je opcija bila stalno živa u različitim oblicima. Primjerice, prema planu izraelskog generala i potpredsjednika Vlade 1967. Jigala Alona, dvije trećine Zapadne obale Izrael bi ustupio Jordanu, dok bi zadržao područja sa židovskim naseljima uz rijeku Jordan i u blizini izraelske granice. Vlada Levija Eškola odbacila je Alonov plan, među ostalim i zato što su ultraortodoksni židovski naseljenici ustrajali na tome da Izrael anektira cijelu Zapadnu obalu i arapsko stanovništvo transferira nekamo drugo. Jordan je istodobno razmatrao mogućnosti pripojenja Zapadne obale. Kralj Husejin, koji je naslijedio svoga oca Abdulaha, iznio je 1972. plan o stvaranju Ujedinjenoga Arapskog Kraljevstva – federacije koju bi činili Jordan (istočna obala) i Palestina (Zapadna obala i Pojas Gaze). Plan je odbila Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO).

Osamdesetih godina dva najutjecajnija laburistička političara, Šimon Peres i Jichak Rabin, vraćaju se jordanskoj opciji. Ideju Likuda da Izrael anketira cijelu Zapadnu obalu doživljavali su kao katastrofu koja će ugroziti židovsku i demokratsku prirodu Izraela. Kako ni trajnu izraelsku vojnu okupaciju nisu smatrali održivim rješenjem, predložili su teritorijalni kompromis s kraljem Husejinom koji bi proširio svoje kraljevstvo na gusto naseljena područja Zapadne obale i Gaze, a strateški važna mjesta ostavio u izraelskim rukama. Tu je opciju Laburistička stranka preferirala od 1967., pa su njezini premijeri Rabin, a kasnije Ehud Barak, zagovarali jordansko-palestinsku konfederaciju. No kralj Husejin nije mogao pregovarati s Izraelom bez dopuštenja PLO-a kao jedinoga legitimnog predstavnika palestinskog naroda.

Nakon prve intifade, “palestinskog rata za neovisnost”, i Izraelu je postalo jasno da je došao kraj staroj politici i da će kao partnera za pregovore morati prihvatiti PLO, što je i učinio u pregovorima u Oslu. I kralj Husejin bio je prisiljen promijeniti svoju politiku te je 1988. donio odluku o prestanku administrativnog upravljanja Jordana Zapadnom obalom.

No jordanska opcija opet je oživjela nakon propasti mirovnih pregovora u Camp Davidu 2000. i druge palestinske intifade. Ako se uzmu u obzir teritorijalna fragmentiranost Palestinske samouprave iz koje bi trebala izrasti palestinska država i posve izvjesna izraelska aneksija dijela Zapadne obale, rješenje se traži u nekom regionalnom aranžmanu. Smatra se, naime, da teritorijalno podijeljena i fragmentirana palestinska država, koja bi se prostirala na samo 21 posto mandatne Palestine, nije demografski, ekonomski i politički održiva. A budući da više od polovice stanovništva Jordana čine Palestinci – mahom palestinske izbjeglice iz 1948. i 1967. i njihovi potomci – jordanska se opcija nameće kao “prirodno” rješenje palestinskog pitanja.

Hašemitska je dinastija i prije 1948. i nakon nje gledala na arapski dio Palestine kao na dio jordanske države, a na palestinske Arape kao na pleme ili skupinu koja bi se mogla uklopiti u projekt stvaranja jordanske nacije. Stapanje Palestinaca s beduinskim plemenima u novu jordansku naciju ojačalo bi Hašemitsku dinastiju i državu te donekle uravnotežilo odnose moći na Bliskom istoku. Stoga su jordanske vlasti dugo suzbijale sve oblike iskazivanja palestinskog identiteta, uključujući zabranu uporabe riječi “Palestinci” i “palestinski”, te ukinule sve palestinske obrazovne i kulturne institucije i organizacije. Jordanskoj se vlasti pripisuje i nametanje naziva Zapadna obala, umjesto Zapadna Palestina, kako bi se to zemljopisno područje “denacionaliziralo”.

Palestinci su tijekom povijesti imali podvojena gledišta o jordanskoj opciji. Prvih godina nakon izraelske okupacije 1967. palestinska politička elita bila je predominantno projordanska, a i većina stanovnika Zapadne obale identificirala se s Jordanom. To je bio izraz nemoći Palestinaca pod izraelskom okupacijom i traženja spasa u nekome tko im je bio prostorno najbliži i etnički najsrodniji. Stajališta se počinju mijenjati nakon što su arapske zemlje na konferenciji u Fezu 1982. postigle suglasnost o mirovnom planu koji se zasnivao na potpunom povlačenju Izraela s palestinskih područja okupiranih 1967., osnutku neovisne palestinske države, pravu palestinskih izbjeglica da se vrate u zavičaj te PLO-u kao jedinome legitimnom predstavniku Palestinaca. Drugim riječima, izrijekom je priznato pravo Izraela na opstanak i pravo Palestinaca da osnuju državu na Zapadnoj obali, u Pojasu Gaze i Istočnom Jeruzalemu. Nakon što je i PLO prihvatio te ključne premise, mijenjaju se i obzori buduće palestinske države. Govori se i o mogućnosti sklapanja palestinsko-jordanske konfederacije, ali tek nakon što se osnuje palestinska država.

No Jordanci su u međuvremenu postali mnogo neskloniji toj zamisli jer se boje da će se Jordan pretvoriti u palestinsku državu. Kraljevska kuća i većina pučanstva sada pretpostavljaju jordanske državne interese svemu drugome. Pripojenje Zapadne obale znatno je neprivlačnije nego prije zbog manjeg teritorija koji bi Jordan dobio, uništene privrede i radikalizirane palestinske politike. Neki autori proširuju potencijalni regionalni aranžman te u njega uključuju i Egipat kojemu bi se pripojio Pojas Gaze koji gravitira Egiptu i ovisi o njemu. Usput rečeno, izraelske su novine proteklih dana pisale o tome kako je premijer Benjamin Netanjahu tražio od bivšega američkog predsjednika Baracka Obame da “pritisne” Egipat kako bi ustupio Sinajski poluotok za naseljavanje Palestinaca i, valj­da, stvaranje palestinske države na njemu. Ukratko, Izraelci vide Egipat i Jordan kao buduće partnere u podjeli Palestine. Vidi ih tako i strateg Trumpove izborne pobjede Steve Bannon. Je li već tu zamisao usadio u politički praznu Trumpovu glavu, pokazat će se ubrzo.

Trump je već uskratio trećinu godišnje financijske pomoći Sjedinjenih Država Palestinskoj samoupravi zato što se Palestinci nisu oduševili njegovom odlukom da im oduzme svako pravo na Istočni Jeruzalem i što ne žele više sudjelovati u mirovnim pregovorima pod njegovim diktatom i diktatom njegova neukoga, etnički i politički pristranog zeta. Kazna bi mogla biti mnogo drastičnija odbiju li Palestinci preseljenje na Sinajski poluotok, pripojenje Gaze Egiptu i podjelu Zapadne obale između Jordana i Izraela. Nezahvalnike koji odbijaju da njihov narod i domovina nestanu s lica zemlje “stabilni genij” mogao bi opako kazniti.


(TBT, Globus)