MALA INDIJA Jack: Oni će obilježiti naše doba na način koji ne možemo zamisliti

22.01.2018. u 09:08

KOLUMNA

Ovog mjeseca iz štampe izlazi informativna i pomalo uznemirujuća knjiga pod naslovom Sanjari: kako mladi Indijci mijenjaju svijet.

Piše: Ian jack, thebosniatimes.ba

Ovog mjeseca iz štampe izlazi informativna i pomalo uznemirujuća knjiga pod naslovom Sanjari: kako mladi Indijci mijenjaju svijet. Više od polovine stanovništva u Indiji – oko 600 miliona ljudi – mlađe je od 25 godina; nijedna druga zemlja nema toliko mladih ljudi.

„Bez obzira na nezavidan položaj u kome se sada nalaze“, piše autorica knjige Snigda Punam, novinarka iz Delhija, „oni su najveća grupa mladih istomišljenika na svijetu i ne vide nijedan razlog zašto svijet ne bi funkcionirao po njihovim pravilima“. Autorica tvrdi da će oni „obilježiti naše doba na način koji ne možemo ni zamisliti“.

Jednog jutra prije nekoliko mjeseci osjetio sam to na svojoj koži. Zazvonio mi je telefon i muškarac dječačkog glasa predstavio se kao zaposleni u britanskom telekomu. Saopćio mi je svoje ime, adresu firmine kancelarije u zapadnom Londonu i nešto što je nazvao svojim identifikacionim brojem. „Izgleda da imate problem sa serverom“, rekao mi je Filip (identifikacioni broj 45562). „Želimo da pošaljemo nekog da pogleda o čemu se radi. Da li ćete biti kod kuće danas popodne oko četiri sata?“

Sve u njegovom nastupu je bilo pogrešno. Odgovorio sam potvrdno, gotovo zabave radi. „Prije nego što pošaljemo inženjera“, nastavio je Filip, „ima nekoliko stvari koje možemo uraditi da mu olakšamo posao. Prebacit ću vas na mog supervizora Roberta“. Onda se oglasio Robert i dao mi svoj identifikacioni broj. Primijetio sam da govori engleski s indijskim naglaskom. Pitao sam ga da li zove iz Indije. „Ne, zovem iz Londona“. Možda je rođen u Indiji? „Moja majka je iz Indije“. A, odakle? „Iz Bombaja“. Iz kog dijela Bombaja? Pauza; djelovalo je kao da se konsultira s nekim. „Anderi“, konačno je izgovorio ime zapadnog predgrađa, „ali ja sam ovdje da vam pomognem, a ne da odgovaram na pitanja lične prirode.“

Osjećajući se blago ukoreno dozvolio sam mu daljinski pristup svom računaru. Sada se kajem zbog toga. Krivim za to svoju radoznalost: zanimalo me je kako me namjerava prevariti.

Započeo je paradom vježbi „čišćenja“ mog računara, a onda stigao do suštine. Mnogi korisnici usluga britanskog telekoma suočili su se sa istim problemom kao i ja, rekao mi je, pa je firma odlučila da svakoga od njih kompenzira sumom od 200 funti. Novac će biti uplaćen čim Robertov tim dobije pristup mom bankovnom računu. Login stranica moje banke se volšebno pojavila na ekranu, nevino iščekujući lozinku.

„Ja ne želim 200 funti“, odgovorio sam i ponovio to nekoliko puta. „Ali kompenzacija je politika kuće“, rekao je Robert. „Kao zaposleni, ne mogu da vas ne kompenziram“. Počeo je vikati: „Morate uzeti kompenzaciju, morate je uzeti… ako je ne uzmete, pokvarit ću vam kompjuter tako ga da više nikad nećete moći popraviti. Morate uzeti kompenzaciju!“ Nestali su njegov smireni autoritet i strpljenje ribolovca, a zamenio ih je ljutiti očaj.

Na prvom putovanju u Indiju, V. S. Najpol je sa broda koji je pristao u Aleksandriji primijetio povorku staromodnih konjskih kočija koje su čekale na obali. Bez obzira na to koliko su ih kočijaši salijetali i molili, turisti s broda su uvijek birali taksi ili autobus. Prizor nezainteresiranih turista i očajnih kočijaša je u Najpolu izazvao sažaljenje i komentar da „moć ne ispunjava ponosom“. Sjetio sam se njegovih riječi dok sam spuštao slušalicu.

U kasnijem razgovoru s britanskim telekomom rečeno mi je da moj slučaj nije jedini. Da li je osoba na telefonu možda zvučala kao da zove iz Indije? Britanski telekom je zatvorio jednu od branši u Indiji i sasvim je moguće da se neki bivši zaposleni iz call centra bavi prevarom koristeći ukradene spiskove korisnika, što mu uz novčanu naknadu pruža i priliku za osvetu.

Ponuđeno objašnjenje zvučalo je prihvatljivo. Nedavno je u odlomku iz knjige Snigde Punam objavljenom u Guardianu dato još jedno tumačenje: spiskova se domogla firma koja se bavi prevarama, poput one u Bombaju gde je stotine mladih uhapšeno nakon što su se lažno predstavljali kao zvaničnici poreske uprave SAD-a. Oni su od američkih poreskih obveznika na prevaru uzeli milione dolara čitajući iz unaprijed pripremljenog teksta: „Moje ime je Paul Edward [imena su se mijenjala]. Zovem iz pravnog odjeljenja Ministarstva finansija Sjedinjenih Američkih Država. Moj identifikacioni broj je IRD7613…“

Snigda Punam tvrdi da se cijeli kvartovi u jednom ili dva grada u Indiji bave call centar prevarama. Posao ima i privlačne strane – kao na primjer to da možete nasamariti strance koji povrh toga što su bogatiji misle i da su pametniji od vas – ali nužda igra mnogo veću ulogu u regrutiranju zaposlenih.

U Indiji je teško naći siguran posao. U 2016. više od 1,5 miliona ljudi se prijavilo za 1.500 radnih mjesta u jednoj državnoj banci; više od 9 miliona polagalo je stručni ispit za manje od 100.000 mjesta na željeznici; više od 19.000 ljudi se prijavilo za 114 radnih mjesta okružnog čistača ulica. Sav taj kvantitet tek treba da preraste u kvalitet: svega 2,3 posto radne snage je stručno osposobljeno (u poređenju sa 96 posto u Južnoj Koreji), a manje od jedne petine svršenih studenata je odmah po završetku studija kvalificirano za obavljanje posla za koji su se školovali.

Snigda Punam procjenjuje da, ukoliko želi da otvori milione produktivnih radnih mjesta i da upravlja svjetskom ekonomijom, Indija u narednih 10 godina mora izgraditi barem 1.000 univerziteta i skoro 50.000 fakulteta tehničkih nauka. (To je glavni razlog zbog koga su, barem za indijske vlasti, univerzitetska mjesta i studentske vize najcjenjeniji dio izvoza Velike Britanije.)

Krilatica „u se i u svoje kljuse“ je u međuvremenu postala popularna među „provincijskim masama“, kako ih autorica opisuje. U slabo zapaženim mjestima i gradovima drugog reda – ima tu odjeka nedavnih političkih iznenađenja u Britaniji i Americi – stasava generacija koja kombinira vrijednosti tradicionalne indijske porodice sa životnim ciljevima američkih tinejdžera, „novcem i slavom“.

Indor je takav grad. U njemu je autorica posjetila kancelarije WittyFeed-a, websitea koji se uspješno bavi kreiranjem viralnih sadržaja. Nijedan od urednika WittyFeed-a nema više od 23 godine, a za nove regrute je „samo jedna sedmica dovoljna da pređu put od toga da ništa ne znaju o svijetu do toga da odlučuju o tome šta svijet treba da zna“.

Ljudi koji nikada nisu kročili van Indije rade do kasno u noć pokušavajući zagolicati prezasićenu maštu stanovnika engleskog govornog područja mamcima poput: „14 tajnih ispovijesti uspaljenih šiparica“; „Ono što se događa vašem izmetu u WC-u aviona će vas šokirati“ i tako dalje.

Posjetio sam Indor prije 35 godina, prije nego što je u njega stigao prvi tržni centar, prije nego što su u njemu čuli za „listikl“1 ili znali za ključne viralne riječi kao što su „zastrašujuće“, „šokantno“ i „inspirativno“. Moj voz je stizao u sumrak. Prije nego što će ući u stanicu, stao je na crvenom signalu. Na šinama do nas čekao je još jedan voz. Ispuštao je zvižduke i paru. Muškarci obučeni u laganu platnenu odeću ležali su pored otvorenih prozora vagona i pušili jeftine filter cigarete indijske marke Wills.

Lokomotiva i cigareta: transfer tehnologije i zadovoljstva bio je očit tada kao i sada, pa ipak niko nije mogao ni zamisliti šta nas tek čeka.

(TBT, The Guardian)