IRANSKE ELITE SU MNOGO KRHKIJE NEGO ŠTO DJELUJU: Razjedinjena Islamska Republika ne može opstati

19.01.2018. u 10:05

ANALITIKA

Odgovor iranskog vodstva na proteste bio je u najboljem slučaju blag i odražava duboke političke tenzije i konkurenciju u vrhu vlade

 

FOTO: Khamenei, Homeini (Atta Kenare/AFP/Getty Images)

Val nedavnih protesta širom Irana najnoviji je znak krize vodstva u Teheranu. To je kriza koja inkriminira sve državne nivoe i sve frakcije koje se bore za vlast u njoj.

Liberalizacija islamske vlade

Više od sedam dana, iranski demonstranti, uzvikujući slogane protiv iranskog vrhovnog vođe Alija Khameneija, predsjednika Hassana Rouhanija i predsjednika vrhovnog suda Sadeqa Larijanija, uspjeli su objelodaniti podjele među elitama Islamske Republike – reformističke, pragmatične i tvrdolinijaške frakcije koje se drže od 1979. godine. Protesti su također istaknuli kako su sve te skupine sada na jednoj strani dubokog jaza između iranske države i društva.

Ova kriza nije jedinstvena za Iran. Protesti Arapskog proljeća, izbor američkog predsjednika Donalda Trump i referendum o Brexitu iz 2016. samo su neki primjeri koji odražavaju globalni trend narodnih protesta protiv politike statusa quo i sve udaljenije političke elite. Tokom proteklih dviju decenija Iranci na sličan način izražavaju svoje nezadovoljstvo političkim statusom quo preko glasačkih kutija i demonstracija. Napetosti među frakcijama i politička konkurencija također su postale karakteristično obilježje iranske politike. Različite frakcije tako su postale predmetom narodne osude u različitim situacijama – nisu bile pošteđene ni centristička i reformistička skupina koje kontroliraju izabranu vladu, niti tvrdolinijaši koji dominiraju centrima moći Islamske Republike.

Izbor predsjednika Mohammada Khatamija 1997., koji je uveo reformiste u vladu, predvidio je ubrzani okret prema frakcionizmu među političkim elitama islamske republike.

U potrazi za političkom, kulturnom i ekonomskom liberalizacijom islamske vlade, reformisti su uveli ideju promjene iznutra, na štetu konzervativnih elita. Njihovi napori, uprkos velikoj izbornoj podršci, uglavnom su bili neuspješni zbog koordiniranog konzervativnog djelovanja protiv reformi.

Izbor predsjednika Mahmouda Ahmadinejada 2005. donio je sa sobom populistički vjetar promjene. Kao revolucionar mlađe generacije, Ahmadinedžad je nastojao ispraviti disbalans revolucije koja je zalutala. Njegova redistributivna i konfrontacijska politika uznemirila je domaću ravnotežu moći – koja se najjasnije vidi u post-izbornim protestima u 2009. i kasnijoj vladinoj represiji, koja je također sadržavala snažnu kritiku Vrhovnog vođe Khameneija.

Izbor centriste Hassana Rouhanija 2013, čija se kampanja zasnivala na platformi pragmatičnih ekonomskih i socijalnih reformi, trebao je vratiti ravnotežu u sistem. Bilo je nade iz redova elite da će Rouhani, ključni insider, moći izgraditi mostove između desnog i lijevog krila političke elite u isto vrijeme obnavljajući izgubljeni narodni legitimitet Islamske Republike. Tokom nuklearnih pregovora sa SAD-om i drugim svjetskim silama, po Khameneijevoj naredbi su frakcijske napetosti bile relativno zauzdane zarad predstavljanja jedinstvenog fronta.

Međutim, nakon što je sporazum zapečaćen u julu 2015., te su podjele agresivno izbile na površinu budući da su tvrdolinijaši pokušali diskreditirati Rouhanija i njegove predložene reforme. Kao i njegovi bliži prethodnici, Rouhani se podigao obećanjem promjena i sada je u procesu pada, jer nije uspio premostiti razjedinjenost frakcionizma koju je koristio za svoj uspon. On je žrtva istog ciklusa izbornih promjena, neispunjenih političkih obećanja, razočaranja i nemira koji karakteriziraju krizu iranskog vodstva u proteklih 20 godina.

Uloga Ahmedinejada

Tvrdolinijaši i reformisti su u sukobu ne samo s njihovim mjestom u političkom sistemu već i njegovom budućnošću. U teoriji, sve frakcije su ujedinjene u zaštiti i očuvanju političkog sistema Islamske Republike - čak i ako se ne slažu oko načina na koji to učiniti. Međutim, podrška pragmatista i reformista politici ekonomske liberalizacije obećava da će stvoriti otvoreniji privatni sektor za koji tvrdolinijaši vjeruju da će urušiti vrijednosti revolucije i njihovo mjesto u njemu. Rouhanijevi pokušaji da riješi problem korupcije i suprotstavi se poslovnim interesima IRGC-a također predstavljaju prijetnju ekonomskim interesima tvrdolinijaša. Upravo su protiv ovog scenarija pokrenuti protesti u Mashhadu i proširili su se na više od 70 gradova i sela širom zemlje. Neki izvještaji navode da su konzervativci u Mashhadu bliski Ebrahimu Raisiju, tvrdolinijaškom kandidatu koji je poražen na predsjedničkim izborima 2017. godine, organizirali prvobitne demonstracije u znak protesta Rouhanija ekonomskoj politici. Iz tog mjesta, demonstracije su izmakle kontroli i proširile se dalje.

Rouhanijev nedavno otkriveni budžet privukao je veliku pažnju javnosti zbog smanjene potrošnje i kritiziranja institucionalizirane korupcije. Da bi privukao strana ulaganja, Rouhani je predložio smanjenje subvencija i povećanje cijena goriva – poteze koji bi mogli izazvati daljnje nezadovoljstvo. Uvijek frustrirani Rouhani također je skrenuo pažnju na veliki procenat državnih sredstava dodijeljenih vjerskim i kulturnim institucijama bez ikakvog nadzora, te je istaknuo 8 milijardi dolara dodijeljenih IRGC-u.

Uloga Ahmadinejada u raspirivanju nezadovoljstva među narodom također je važna.

Još nije poznato da li je li i on bio uključen, iako su to spomenuli zvaničnici IRGC-a. Mohammad Ali Jafari, šef IRGC-a, upozorio je da je "ovaj [protest] povezan s osobom koja je pričala u suprotnosti s vrijednostima i principima sistema... Sigurnosni dužnosnici istražuju tu stvar kako bi provjerili hoće li uočiti uplitanje ovog bivšeg dužnosnika, a sigurno će biti suočen sa zakonom." Od kraja svog predsjedničkog mandata, Ahmadinejad je i dalje trn u oku režima, koji je uložio sve napore da ga stjera na margine.

Odgovor iranskog vodstva na proteste bio je u najboljem slučaju blag i odražava duboke političke tenzije i konkurenciju u vrhu vlade. Predsjednik Rouhani se obraćao dvaput od početka protesta, koristeći priliku da se izvoji od svojih stranačkih protivnika. On je priznao da je glavni uzrok nemira "udaljenost od mlađe generacije" i pozvao na redovan pristup internetu, transparentnost vlade i puštanje zatvorenih studenata. To su iste reforme na koje Rouhani poziva od 2013. Ostaje vidjeti ima li potrebnu političku snagu i hrabrost da zahtijeva daljnje promjene od svojih tvrdolinijaških protivnika. Ako mu ne uspije, završit će preostali mandat kao predsjednik slabić.

No, važno je napomenuti da se reformisti također trude formirati koherentan odgovor. Kao partneri Rouhanijeve vlade s brojnim zastupnicima u parlamentu, oni su u neugodnoj poziciji da istovremeno podupiru vladu i prava demonstranata.

U međuvremenu, Khameneijevi komentari ograničeni su na njegovu uobičajenu igru optuživanja stranaca zbog njihovog uplitanja. Vrhovni vođa i dalje odbija vjerovati u viziju Islamske Republike koja propada i koja nema značaja ili vrijednosti mnogim njenim državljanima; krivica za neuspjeh u održavanju ravnoteže u sistemu na kraju pada na njega. Ako je iko izravno podržavao pravo na proteste i bio efikasan u priznavanju frustracija javnosti, to su imami koji predvode džuma-namaze koji su ideološki blizu vrhovnom vođi i žele promovirati vlastite tvrdolinijaške populističke veze s narodom.

Ako ništa, različiti odgovori na proteste otkrivaju iluziju o političkom jedinstvu unutar Islamske Republike. Uprkos tvrdnjama o kolektivnoj podršci Islamskoj Republici, iranske frakcije više su posvećene očuvanju svoje moći i mjesta u sistemu nego efikasnom vođenju.

1858. na republikanskoj konvenciji u Illinoisu, tadašnji kandidat za senatora Abraham Lincoln je slavno kazao: "Kuća podijeljena unutar sebe ne može izdržati". Isto se može reći i za Islamsku Republiku Iran. Bez značajnijeg pomirenja među elitom i iranskim društvom u cjelini, pred iranskom vladom se nalazi opasan i nestabilan put.

/Sanam Vakil je gostujući profesor bliskoistočnih studija na univerzitetu Johns Hopkins SAIS Europe i suradnik u programu za Bliski istok i Sjevernu Afriku u Chatham Houseu./

 

(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)