ŠTA ĆEMO SAD?! Latić: Ćelo nije ubio svata, a Radončić nije ubio Ćelu!

19.01.2018. u 10:05

KOLUMNA

Ramiz Delalić je negirao ubistvo svata Nikole Gardovića, i nije nikad prijetio Radončiću da će mu „dići toranj u zrak“, kao što je prijetio, a najvjerovatnije da je to on i učinio (!), da će raznijeti Alijino turbe!

Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba

Portal "Slobodna Bosna" prije nekoliko dana objavio je dijelove iskaza Fahrudina Radončića, lidera Saveza za bolju budućnost, kojeg je krajem 1993. godine dao načelniku Sektora državne sigurnosti Sarajeva Enveru Mujezinoviću kada je, pored ostalog, govorio o svome odnosu sa Ramizom Delalićem Ćelom, ratnim komandantom 9. brigade Armije BiH.

Seferovo ratno jato

Radončić je tada saslušan kao šef kabineta načelnika Štaba Armije BiH Sefera Halilovića, a nakon što je u akciji "Trebević" i obračunu sa odmetnutim komandantima Mušanom Topalovićem Cacom, koji je tada likvidiran, i Delalićem, koji je nakon predaje uhapšen i zatvoren, vršena istraga o ulozi i utjecaju Halilovića na njih dvojicu.

Podsjećamo, Radončić je tada rekao Mujezinoviću kako je prema Delaliću imao "animozitet" zbog "podle ucjene" kojom je prisilio njegovu svastiku, "a možda i ženu sa kojom živim" da sa njim "legnu" u zamjenu za oslobađanje brata kojio se nalazio "u četničkom zarobljeništvu".

U sklopu iste istrage u SDB-u Sarajevo ispitan je i Ramiz Delalić-Ćelo, a dijelove njegovog iskaza u kojem govori o svojim (čestim) kontaktima sa Fahrudinom Radončićem i Seferom Halilovićem "SB" ekskluzivno objavljuje.

"Sefer mi je u razgovoru kod njega u Štabu rekao da se moram paziti jer će MUP RBiH pokušati sve nas da likvidira, posebno mene, što im ovaj put nije uspjelo. Dodao je da "su dobili dobar šamar i da to neće preboljeti". Insistirao je na uvezivanju i zajedništvu "Delti", 9.mtbr. i 10.bbr, rekavši da nas ne smiju razdvojiti. Narednih dana Sefer mi je u više navrata rekao da se neki ljudi moraju "odraditi"...

Delalić je inspektorima SDB-a prepričao i sadržaje koje je vodio u Štabu Armije BiH sa Seferom Halilolovićem i šefom njegovog kabineta Fahrudinom Radončićem.

"U razgovorima sa mnom Sefer i Radončić su omalovažavali predsjednika Predsjedništva RBiH, govoreći da je on krivac za velika stradanja muslimanskkg naroda.

Ramiz Delalić je tada, prije 26 godina kazao da su mu "Sefer i Radončić rekli da sam ja jedini komandant od Sandžaklija koji nešto vrijedi u ovom gradu i da se nastoji i mene skinuti obrazlažući to atakom na narod Sandžaka u Sarajevu. Govorili su da jačaju tenzije protiv Sandžaklija, da se oni maltretiraju, te da treba privući što veći broj Sandžaklija. A jednom prilikom mi je Sefer pomenuo da on namjerava osnovati Sandžačku brigadu od boraca iz Sandžaka"...

Ramiz Delalić je ubrzo nakon predaje i hapšenja u akciji Trebević, oktobra 1993.godine pušten iz pritvora. Jedno vrijeme je proveo u inozemstvu, u Italiji i Njemačkoj. U proljeće 1995. godine, tokom pokušaja deblokade Sarajeva, vraćen je u Armiju BiH i imenovan za komandanta jednog bataljona.

Ubijen je u julu 2007.godine ispred svoga stana u Sarajevu. Za njegovu likvidaciju sumnjiči se Naser Kelmendi kome se sudi na Kosovu, te nekoliko osoba iz sarajevskog poslovnog i kriminalnog miljea, pored ostalih Fahrudin Radončić, Senad Šahinpašić Šaja, Naser Orić, Ekrem Lekić.“

Parapolitička grupacija

Ovo su najbitniji citati iz dva teksta koje je objavio portal Slobodna Bosna i potpisao Senad Avdić, a koji ukazuju na vezu između Radončića i Delalića. S jedne strane ovim iskazima koje je najvjerovatnije iz sopstvene arhive Avdiću doturio Mujezinović, želi se dokazati animozitet Radončića prema Delaliću, a s druge strane i animozitet Radončića prema Aliji Izetbegoviću. Ovo su monstruozne konstrkucije iz kojih se treba dokazati da je Radončić izdajnik i ubica na čemu ustrajavaju režimski mediji predvođeni Slobodnom Bosnom.

Međutim, u vrijeme kad je Delalić davao iskaz na koji se poziva Avdić, on je bio optužen kao saučesnik u pokušaju državnog udara kojeg je predvodio Sefer Halilović. Pod tim optužbama bio je uhapšen i sam Halilović. Tako da je razumljivo da je Delalić svoju odanost Haliloviću obrazlagao na način da je bio izmanipuliran od ljudi koji nisu voljeli Aliju Izetbegovića.

U svakoj priči koju citira Slobodna Bosna Radončić je marginalan lik, a u cjelokupnom dojmu čitalac treba zaključiti da je glavni akter. Nigdje čak ni Delalić eksplicite ne citira Radončića, itd.

A u to vrijeme sam Senad Avdić je pripadao grupaciji vojno-obavještajnih struktura i iskazivao mnogo veći personalni animozitet prema Aliji Izetbegoviću. Nukleus te grupacije sačinjavali su Sefer Halilović, Rusmir Mahmutćehajić, Munir Alibabić Munja, Senad Avdić, te Midhat Čelebić, imam sa Vratnika koji je slovio kao disident u Islamkoj zajednici.

Oni su djelovali kao parapolitička vojno-obavještajna grupacija koja nije priznavala autoritet vrhovnog komandanta Alije Izetbegovića, niti legitimitet reisu-l-uleme dr Mustafe Cerića.

Također su kontrolirali nekoliko „odmetnutih“ sarajevskih komandanata poput Cace i Ćele.

Kasnije će se usljed raznih okolnosti i drugi distancirati od Halilovića, a nisu promijenili svoje mišljenje o Aliji Izetbegoviću, na primjer. Halilović će se posvađati sa Alibabićem nakon što je otkrio da ga je ovaj prisluškivao i da mu je ugradio prislušne uređaje u kancelariju, a Mahmutćehajić i Čelebić su podržali njegovu stranku BPS, odnosno kandidaturu za člana Predsjedništva BiH.

Nedavni istup Mahmutćehajića na FACE TV to zorno pokazuje. Mahmutćehajić je bio žestoki oponent Aliji Izetbegoviću iako je obnašao ministarsku, odnosno potpredsjedničku funkciju u vladi. Za Izetbegovića je (us)tvrdio da je „crni um“. Na kocnu, to je njihovo legalno i legitimno pravo da kritički govore i o samom Aliji Izetbegoviću.

I nikad niko nije Haliloviću, iako je sam priznao da je radio za KOS pod pseudonimom Boris, osporio pravo da se može kandidirati za člana Predsjedništva BiH, zato što nije rođen u Bosni i Hercegovini, kao što je to učinio Bakir Izetbegović osporavajući to pravo Radončiću.

Vrlo je prozirno zašto se to čini i čemu služi. Halilović, pa i Mahmutćehajić su politički marginalci, dok je Radončić najozbiljniji, a po njih i najopasniji opozicioni lider.

Ovakva gebelovština koju već nekoliko godina emitira režimsko obavještajno podzemlje frustrira naciju. Ali, gore od gole borbe za vlast jest prikrivanje ubist(a)va i zločina koji su se desili u tom periodu u Sarajevu.

Delalić je negirao ubistvo svata Nikole Gardovića, na primjer, i nije nikad prijetio Radončiću da će mu „dići toranj u zrak“, kao što je prijetio, a najvjerovatnije i učinio (!), da će raznijeti Alijino turbe i to upravo stoga što ga, kako je tvrdio, režim želi osuditi za ubistvo koje nije počinio i poslati na robiju gdje je strahovao da će biti likvidiran! Bar tako je meni rekao mjesec dana prije nego su ga ubili.

Avdić prezire Radončića još od kad mu je ovaj, odmah poslije rata negdje u restoranu zaprijetio da će mu odrezati uho zbog laži koje je o njemu iznosio. Ali, teško je povjerovati da mu je to motiv da ovako mazohistički ustrajava u imputiranju zločina. Posrijedi je sigurno nešto treće i veće, mnogo umobolnije i opasnije od pukog personalnog animoziteta!

 

(TBT)