TUNIS, USPJEŠNA PRIČA? Problemi koji muče njegovu, još uvijek krhku, demokratiju

17.01.2018. u 00:05

ANALITIKA

Od rušenja diktature prije 6 godina, Tunis je ostvario izuzetan napredak. Ipak, zbog rasprostranjene korupcije od 2011. godine Tunižane zamara priča o njima kao uspjehu Arapskog proljeća

 

FOTO: (ZOUBEIR SOUISSI / REUTERS)

23. maja, kada je američki predsjednik Donald Trump započeo svoju prvu bliskoistočnu turneju, u Tunisu se odvijala manje senzacionalna situacija, ali s potencijalno većim posljedicama. Nakon višemjesečnih društvenih nemira, političkog zastoja i šuškanja o drugom ustanku u rodnom mjestu Arapskog proljeća, vlada tuniskog premijera Youssefa Chaheda objavila je "sveobuhvatni rat protiv korupcije". Chahedova izjava, koja je uslijedila nakon hapšenja trojice uspješnih biznismena i jednog carinskog službenika, označila je početak mnogo šire kampanje protiv korupcije koja se u Tunisu sve više smatra vodećom prijetnjom demokratizaciji zemlje. Od 23. maja država je privela desetak pojedinaca uključenih u korupciju, krijumčarenje i povezane zločine i oduzela im imovinu.

Od rušenja diktature prije 6 godina, Tunis je ostvario izuzetan napredak. Ipak, zbog rasprostranjene korupcije od 2011. godine Tunižane zamara priča o njima kao uspjehu Arapskog proljeća. Anketa koju je u aprilu sprovela NVO Međunarodni republikanski institut je ustanovila da, iako većina Tunižana još uvijek vjeruje da je demokratija poželjnija od ostalih oblika vlasti, dvije trećine stanovništva još uvijek Tunis ne smatraju potpunom demokratijom. Doista, tranzicija je daleko od toga, i malena zemlja suočava se s nizom izazova koji plijene međunarodnu pažnju.

NEPLANIRANE POSLJEDICE

Nakon zbacivanja Zine el-Abidina Ben Alija 2011., zakonodavci su se odlučili na pomirenje amnestirajući hiljade političkih zatvorenika koji su se borili protiv Ben Alijevog režima. Vlada nakon ustanka je također odlučila ne isključiti članove vladajuće stranke Ben Alija iz novog političkog sistema. To je bila politički rizična i psihološki teška odluka, ali je poštedila zemlju vrste osvetničkog nasilja kao u Libiji i drugim mjestima.

Kako su se ostaci policijske države povukli, džamije su postale mjesta otvorenog obožavanja, a Tunižani su pozdravili mogućnost javnog isticanja vjerskog identiteta prvi put u decenijama. Tokom najopasnijih trenutaka tranzicije – uključujući i 2013. godinu, kada su se dominantna islamistička stranka Ennahda i njezini protivnici u nacionalnom zakonodavstvu sukobili oko pitanja kako rješavati terorističku prijetnju, pronaći pravu ravnotežu između religije i države i birati između predsjedničkog ili parlamentarnog sistema – ključne grupe civilnog društva pokrenule su nacionalni dijalog kako bi pomogli pregovaranje. Skoro tri mjeseca su vodeći radnički sindikati i oni iz privatnog sektora, advokatsko udruženje Tunisa i Tuniska liga ljudskih prava organizirali su rasprave između predstavnika vodećih stranaka kako bi ih potaknuli na kompromis. Iako se proces umalo urušio nekoliko puta, dijalog je na kraju pomogao strankama da postignu dogovor: vlada s Ennahdom na čelu je pristala odstupiti s vlasti, parlamentarne frakcije su se dogovorile o novom ustavu i tehnokratska vlada je uspostavljena u januaru 2014. kako bi postavila temelje za nacionalne izbore krajem godine. Kada su ti izbori rezultirali snažnom pobjedom antiislamističke stranke Nidaa Tounes, čiji je predsjednik Beji Caid Essebsi, Nidaa Tounes i Ennahda su prihvatile rezultate i odlučile vladati u koaliciji, navodeći potrebu za konsenzusom tokom osjetljive tranzicije zemlje.

Ali čak ni ove dobronamjerne i pohvalne odluke nisu rezultirale sasvim pozitivnim ishodima. Puštanje hiljada političkih zatvorenika, na primjer, donijelo je koristi ne samo Ben Alijevim nenasilnim protivnicima, već i nekolicini okorjelih džihadista koji su nastavili poticati nasilje kod kuće i slati oko 6.000 radikaliziranih Tunižana u Irak, Libiju i Siriju u borbu za tzv. Islamsku državu (ISIL) i druge terorističke organizacije. Isto tako, dobrodošlo popuštanje državne kontrole nad vjerskim ustanovama Tunisa napravilo je mjesta islamističkim ekstremistima da propovijedaju svoje primitivne ideologije.

Od 2011. Tunis se morao nositi sa napadom na američku ambasadu, dva politička atentata, desetinama napada, s kojima je povezana al Qaida, na vojne jedinice raspoređene duž granice s Alžirom, dva teroristička napada na turiste koja su počinili ISIL-ovi militanti i jednim pokušajem pobune. Kao i na Zapadu, zemlja se bori uspostaviti ravnotežu između predanosti vjerskoj slobodi i imperativa da se održi sigurnost, ali za razliku od zapadnih naroda, demokratija je prisutna u Tunisu tek šest godina. Samim tim, mnoge institucije koje bi mogle pomoći i koje su definirane u novom ustavu tek treba uspostaviti. Uvjeti života u unutrašnjosti zemlje su od Arapskog proljeća ili isti ili gori. U različitim trenucima, i danas, štrajkovi su zaustavili značajnu državnu proizvodnju u zemlji i manje značajnu industriju nafte i plina. Lokalni izbori, koje novi ustav zahtijeva, iznova se odgađaju. A Chafik Sarsar, ugledni zvaničnik nezavisne izborne komisije, nedavno je podnio ostavku u znak protesta, kao razlog navodeći pritisak i uplitanje predsjedništva.

Dopuštanje bivšim režimskim figurama da prođu nekažnjeno – osim nekim od najgorih prijestupnika u Ben Alijevom bližem okruženju – također je stvorilo neočekivane poteškoće. U mjesecima nakon ustanka 2011., tuniski su sudovi preplavljeni s oko 1.500 slučajeva korupcije protiv otprilike 5.000 državnih službenika koji su radili za Ben Alija i kojima je dozvoljeno zadržati svoje poslove nakon ustanka. Kazneni zakon zemlje nalaže zatvor u trajanju od tri do šest godina i vraćanje ukradenih sredstava za državne službenike i trećim licima (kao što su poslovni ljudi) koja se proglase krivima za zloupotrebu svoje moći. No, u mnogim od ovih slučajeva, tužitelji nisu mogli izračunati preciznu štetu niti dokazati štetnu namjeru optuženih, od kojih su mnogi jednostavno slijedili upute svojih nadređenih. Slučajevi su paralizirali vladu, budući da su se birokrati počeli plašiti potpisivanja dokumenata i donošenja odluka kako nesvjesno ne bi postali krivično odgovorni. Privreda je također stagnirala jer su firme odbile ulagati u slabo uređeno tržište.

Ta je situacija dovela do ideje za zakon "ekonomskog poravnanja", koji bi omogućio involviranim pojedincima da vrate barem neke od njihovih nezakonito stečenih dobiti u zamjenu za odricanje od odgovornosti i izuzeće iz paralelnog procesa tranzicijske pravde koji je usmjeren na počinitelje zločina u bivšem režimu. Postojala je nada da će ovaj zakon opet pokrenuti klimavu birokratiju i potaknuti nesigurne poslovne ljude da investiraju u krhku ekonomiju. Ali civilno društvo, i neke političke stranke, žestoko su se protivile čak i najprostijim tačkama plana jer su ga vidjeli kao amnestiju za korumpirane pojedince. Loša vladina komunikacija i sve brojniji dokazi o korupciji ne olakšavaju ove probleme. Mondher Ben Ayed, uspješan (i častan) biznismen u Tunisu koji je savjetovao nekoliko kasnijih političara oko ekonomske politike  i koji je bio uključen u početne rasprave oko procesa ekonomskog poravnanja, ovako mi je kazao kada sam ga posjetio sredinom maja, "Ako je Daesh [ISIL] u početku nanio veliku štetu [privredi], korupcija sada dovršava posao." Objasnio je da bi privreda trebala injekciju od milijardu dolara godišnje da bi bilježila rast i proizvodila dovoljno radnih mjesta.

Druga neželjena posljedica tiče se fokusa na konsenzus. Politički naučnici koji proučavaju demokratizaciju odavno tvrde da će tranzicije od autoritarizma imati veću vjerovatnost za uspjeh kada ih obilježavaju dobrovoljni pregovori između bivših režimskih elita i novog prodemokratskog čuvara. No, što se tiče iskustva u Tunisu, inzistiranje na konsenzusu izazvalo je paralizu i u nekim je slučajevima potkopalo mehanizme namijenjene rješavanju političkih nesuglasica. Na primjer, nacionalni dijalog 2013. svakako je riješio kratkoročnu političku krizu, ali je također oslobodio odgovornosti demokratski izabrano zakonodavstvo da otvoreno raspravlja i nađe izlaz iz ćorsokaka glasanjem, što je rezultiralo imenovanom vladom koja je preuzela vlast u januaru 2014.

Zbog fokusa na konsenzusu trenutna vlada je onemogućila demokratske procese. Parlamentarci, na oprezu zbog ljute javnosti, šalju prijedloge zakona na zatvorene sastanke "komiteta za konsenzus", gdje predstavnici stranaka odlučuju o izmjenama i dopunama bez ikakvog nadzora ili transparentnosti. U biti, strah od promjena je spriječio da do njih i dođe.

Nema nikakvih naznaka da će se taj stav uskoro promijeniti. U govorima na obilježavanju godišnjice ustanka, Essebsi rutinski ističe konsenzus kao neophodan sastojak tranzicije. Predsjednik Ennahdinog politbiroa, Noureddine Arbaoui, koji je 17 godina proveo u jednom od Ben Alijevih zatvora zbog povezanosti s islamističkim pokretom zemlje, prošlog mjeseca mi je kazao da će njegova stranka, u interesu stabilnosti, nastaviti zagovarati konsenzus na lokalnim izborima (kad god se održe). "Tunižani su općenito suglasni da demokratska tranzicija zahtijeva vremena", izjavio je Arbaoui. "Šest godina je relativno kratko vrijeme da se iz diktature pređe u demokratiju. [Konsenzus] je vjerovatno potreban za deset do petnaest godina." Takva strategija može privući neke iz Arbaouijeve generacije koji imaju ozbiljan strah od povratka u zatvor ili one u sekularističkom taboru koji "konsenzus" vide kao sredstvo zadržavanja političke moći. Ali, ona je počela podrivati legitimitet političkih stranaka i sve više narušava povjerenje javnosti u svoju novonastalu demokratiju.

Dan nakon mog susreta s Arbaouijem u Ennahdinom sjedištu, ručao sam sa skupinom zaposlenika u Al-Bawsaliju ("Granica"), vodećem vladinom supervizoru. Naša rasprava bila je fokusirana na pitanje konsenzusa, a nekoliko ljudi koji su sjedili za stolom duboko su uzdahnuli kad sam prenio Arbaouijevo uvjerenje da će zemlja narednu deceniju i dalje isticati konsenzus kao prioritet. To je zato što bi u demokratiji, stranke koje danas gube sutra trebale imati priliku pobijediti na izborima, ali još deset godina "konsenzusa" spriječilo bi ovo zdravo kretanje političke moći. Amira Yahyaoui, osnivačica al-Bawsale, kazala je to ovako: "Mi u Tunisu moramo iskusiti kako je to imati pobjednike i gubitnike". Ostaje da se vidi hoće li Chahedovo hapšenje korumpiranih biznismena i dužnosnika, koje se desilo nekoliko dana nakon što sam razgovarao s Yahyaoui, donijeti promjenu.

POVRAT ULAGANJA

U Washingtonu, 23. maj bio je obilježen još jednim razvojem događaja koji je u velikoj mjeri ostao nezapažen u medijima koji su mahom pratili Trumpovo prekomorsko putovanje: američki State Department objavljuje svoj zahtjev za budžet za 2018. Ukoliko bude odobren, značajno bi smanjio sredstva za američke programe pomoći na Bliskom Istoku i sjevernoj Africi i preusmjerio pomoć iz relativno funkcionalnih zemalja u one koje se nalaze u najtežim situacijama. Tunisu, koji spada u prvu grupu, pomoć bi se smanjila za 67 posto, sa 165 na 54 miliona dolara.

Činjenica da od početka 2016. Tunis nije doživio veću sigurnosnu opasnost, čini se da je uvjerila neke u trenutnoj administraciji da se zemlja sama dobro snalazi. No, dokazi pokazuju da je ova pretpostavka pogrešna. Pomoć SAD-a igra značajnu ulogu u pomoći Tunisu da prevaziđe svoje mračne trenutke i pomaže održati kompleksnu tranziciju. U 2013. godini, Jacob Walles, tadašnji američki ambasador u Tunisu, navodno je u tajnosti odigrao ključnu ulogu u posredovanju između suprotstavljenih političkih frakcija. Američka obuka tuniske policije naredne godine smatra se direktno odgovornom za pomoć u smirivanju nestabilne situacije početkom 2015. kada su na jugu izbili nemiri. Američko finansiranje pilot programa stažiranja u parlamentu Tunisa ne samo da je pomoglo izabranim dužnosnicima da unaprijede zakonodavstvo, nego je također zaslužno za uvođenje koncepta nezavisnog istraživanja u službi javne politike. Pomoć u izgradnji kapaciteta tuniskih ministarstva unutrašnjih poslova, pravde i odbrane omogućila je tim agencijama modernizaciju i pojednostavljivanje njihovog djelovanja, te sprečavanje odlaska radikalnih boraca u Irak i Siriju.

Nekima je Tunis možda premalen da bi se opravdalo mnogo pažnje. No, ako je izbor s kojim se suočavaju kreatori vanjske politike često između ulaganja oskudnih resursa u ozbiljne probleme koji nose upitne povrate ili podrške naizgled manje kritičnih okruženja koja dugoročno daju veća obećanja, Tunis je i više nego vrijedan ulaganja. U trenutku kada je ostatak regije uznemiren, Tunis je svijetla tačka na Bliskom istoku. Da bi tako i ostalo, bit će potrebna podrška međunarodne zajednice i njezino razumijevanje da se ono demokratsko u Tunisu nije lahko postiglo niti je približno sigurno.

 

(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)