BORBA ZA AJATOLAHA Pantelić: Loša, gora i najgora rješenja

15.01.2018. u 12:30

KOLUMNA

Svi pretendenti na vlast u nekadašnjoj Perziji su loša rješenja za Irance. Ne postoji nijedna dovoljno jaka politička struja koja bi mogla od Irana napraviti bolje mjesto za život. Postoje samo loša, gora i najgora rješenja

Piše: Željko Pantelić, thebosniatimes.ba

U pustinjama Bliskog i Srednjeg istoka vladalo je vjekovima nepisano pravilo da nije uvijek snažan ko tako izgleda, kao i da nije uvijek slab onaj ko odaje takav utisak. Ta pustinjska mudrost mogla bi da pronađe svoju potvrdu u aktuelnom geopolitičkom odnosu snaga u regionu. Iran je izašao kao veliki pobjednik iz rata sa tzv. Islamskom državom. Teheran kontrolira čitav prostor od Bejruta, preko Damaska i Bagdada, do Afganistana, iranske vojne snage su na planini Hermon odakle se vidi golim okom Izrael, a iranskim saveznicima u građanskom ratu u Jemenu, Rijad je u dometu njihovih raketa.

Iran je bure baruta i u jednoj i u drugoj verziji - jakog i slabog izgleda. Kao i u svakoj zemlji u zagrljaju diktature, sa zebnjom iščekuje šta će se dogoditi kada ajatolah Ali Hamnei, iscrpljen godinama i dugotrajnim lošim zdravstvenim stanjem, ode Allahu na istinu. Gotovo da nijedna okolnost ne ide u korist nekadašnje Perzije. Čak i trijumf na bojnom i političkom polju u Iraku, Siriji i Libanu prijeti da se pretvori u veliki bumerang ili, u najmanju ruku, u Pirovu pobjedu. Sankcije, loše ekonomsko stanje, velika nezaposlenost, populacija mlađa od 30 godina, islamska diktatura koja svoje licemjerno lice pokazuje sve bahatije, Izrael i Saudijska Arabija koji su konačno u Donaldu Trumpu našli saveznika za sprovođenje plana rasparčavanja Irana, nisu nimalo dobri predznaci za budućnost Teherana.

Ekonomska situacija u Iranu nije tako katastrofalna kao što žele da je predstave neprijatelji Teherana, ali je pre na silaznoj nego na uzlaznoj putanji. Pre 15 godina Iran i Turska, koji imaju približno isti broj stanovnika, imali su gotovo podjednak bruto društveni proizvod, danas Ankara proizvodi dva puta više od Teherana. U Iranu je zaustavljen rast stanovništva, žene rađaju gotovo jednako malo djece kao i u Evropi, ali su stigle generacije rođene osamdesetih i devedesetih godina, kada su u prosjeku Iranke rađale šestoro djece. Iranska ekonomija ne uspijeva stvoriti toliko radnih mjesta da bi držala u granicama podnošljivost nezaposlenosti mladih. To se posebno odnosi na veliki broj visokoobrazovanih Iranaca, jer svake godine iranski univerziteti izbace milion i po diplomaca od kojih tek malo više od trećine nađe posao.

Korupcija, tzv. burazerska ekonomija, nepotizam i prije svega dominacija Iranske revolucionarne garde (pasdarani) u svim sferama ekonomije i privrede predstavljaju rak-ranu iranskog društva. Radi se o neizlječivoj bolesti jer su pasdarani od uloge nadzornika Islamske revolucije preuzeli kontrolu nad kompletnom državom kreirajući paralelni sistem koji predsjednika države i izvršnu vlast bukvalno pretvara u marionete.

Nijedan važniji posao u Iranu ne može da se završi bez blagoslova pasdarana. Oni upravljaju i najunosnijom industrijom u iranskoj privredi: milostinjom. Zahvaljujući prilozima vjernika i novcu koji se obrće oko religioznog turizma, pasdarani imaju totalnu kontrolu nad trećinom BDP-a Irana. Budući da su puni novca i da imaju neograničenu vlast, oni su organizirali i niz piramidalnih banaka u stilu Dafiment banke i Jugoskandika ili založnih banaka gdje za novčane zajmove uzimaju kao garancije nekretnine koje vrijede deset puta više. Jedan od motora protesta bio je i očaj građana koji su izgubili i ono malo ušteđevine što su imali jer su povjerovali u staru priču o šestomesečnoj kamati od 20 posto na njihove uloge ili su ostali bez kuće ili imanja pošto nisu mogli vratiti kredit.

Malo je poznato da je Iran izrazito multietnička zemlja. Procenat Perzijanaca u ukupnom broju stanovnika je u stalnom padu i sada je između 55 i 60 odsto. Ajatolah Ali Hamnei pripada najvećoj nacionalnoj manjini Azerima kojih, paradoksalno, ima više u Iranu, oko 13 miliona, nego u njihovoj matičnoj državi Azerbejdžanu. Kurda ima blizu deset miliona, Lura oko pet, Arapa nešto više od dva miliona dok Turkmena i Belučija ima oko milion i po. Ostale manje etničke grupe čine blizu deset posto stanovništva. I pored represivnih politika prema nacionalnim manjinama, kako tokom režima familije Pahlavi, tako i u Islamskoj Republici, proces persijanizacije nije dao željene rezultate. Sve te etničke manjine u planovima trojnog saveza Washington-Jeruzalem-Rijad su potencijalne "pete kolone", korisne za cijepanje Irana.

Protiv Irana se formirala i veoma snažna koalicija arapskih država pojačana Izraelom i aktuelnom administracijom Donalda Trumpa u Washingtonu. Saudijska Arabija novcem i Izrael logistikom već podrivaju stabilnost u Iranu slijedeći maksimu - što veći haos u Iranu, to bolje po nas. The Donald će najvjerovatnije, tokom slijedećih dana ili sedmica, ponovo pokušati da jednostrano poništi dugo pregovarani sporazum o nuklearnom programu iz 2015. godine. Trumpova trapavost, izraženo odsustvo elementarnog poznavanja diplomatskog riječnika, kao i smisla za geopolitičku strategiju, pokazali su se i u njegovoj kontraproduktivnoj i karikaturalnoj podršci demonstrantima na ulicama iranskih gradova.

Istovremeno, ultrakonzervativne i populističke snage koriste Trumpovu nepromišljenu i pogubnu politiku da se obračunaju sa predsjednikom Rouhanijem. Da se razumijemo, Rouhani nije reformator, nije ni liberal, ni demokrata, ni prosvjetitelj -- on je samo pragmatičan konzervativni političar, odnosno lijepo lice rigidnog političkog islama. I pod njegovom ograničenom vlašću kamenuju se žene, vješaju maloljetne djevojčice i dječaci, bičuju ljudi, odnosno primjenjuju se tjelesne kazne kao da smo u srednjem vijeku, omogućava se pedofilima da se zakonski žene djevojčicama od 13 godina. Suštinska razlika je da Rouhani shvata da Teheran ne može sebi dozvoliti luksuz da bude izoliran od EU, SAD, Turske i svog arapskog okruženja. Rusija i Kina su dovoljne Teheranu da preživljava ali ne i da napreduje.

Vlast se još uvijek ne kotrlja ulicama iranskih gradova, ali je već spreman pozamašan broj onih koji bi da se "sagnu i uzmu je". Jedni igraju na kartu završetka "priče" u klasičnoj dvorskoj igri i mirnoj primopredaji vlasti, kako prilikuje dobro ukorijenjenim diktaturama, dok drugi traže svoju šansu kladeći se na pometnju poslije smrti ajatolaha Alija Hamneija koji vlada gotovo 30 godina Iranom.

Svi pretendenti na vlast u nekadašnjoj Persiji su loša rješenja za Irance. Ne postoji nijedna dovoljno jaka politička struja koja bi mogla od Irana napraviti bolje mjesto za život. Postoje samo loša, gora i najgora rješenja. Loše rješenje je aktuelni predsjednik Rouhani. Gore rješenje je pobjeda konzervativne struje. Za primat najgore solucije konkuriraju ultrakonzervativno militarno krilo - oličeno u komandantu pasdarana Muhamedu Ali Džaferiju i šefu Kudsa (specijalne snage pasdarana) generalu Kasemu Sulejmaniju - i ultrakonzervativno populističko krilo koje koristi nekadašnjeg predsjednika Ahmadinedžada kao "korisnog idiota" u borbi za vlast.

Posljednja instrumentalizirana kriza iz više centara moći krenula je iz Mešheda, grada koji je Ahmadinedžad nazvao duhovnom prijestolnicom Irana i koji predstavlja najtvrđe uporište ultrakonzervativaca, kako onih pod kontrolom pasdarana, tako i populista čija je perjanica bivši predsjednik Irana. Pasdarani žele spriječiti po svaku cijenu Rouhanija da postane novi ajatolah, Ali Hamnei je zamenio Homeinija upravo seleći se iz fotelje predsjednika države na ajatolahovski tron. Ahmadinedžad i njegova ekipa po svaku cijenu pokušavaju diskreditirati Rouhanija i njegovu administraciju, prije svih ministra pravde Laridžanija. Naime, istraga o pronevjeri blizu tri milijarde eura stigla je do Ahmadinežada. Gotovo svi učesnici prevare u kojoj je tri milijarde državnog novca završilo u privatnim džepovima uhapšeni su ili su pobjegli iz zemlje.

U decembru je prvo predsjednik Rouhani stavio do znanja da je hapšenje Ahmadinedžada sve izvjesnije, a onda je i ajatolah Ali Hamnei u Teheranu, samo dan prije protesta u Mešhedu, eksplicitno apostrofirao bivšeg predsjednika rekavši da "oni koji su imali pod svojom kontrolom institucije i ekonomski potencijal zemlje nemaju pravo da igraju ulogu opozicionara, već treba da odgovaraju pred nadležnim organima".

(TBT, Nedeljnik)