ZAŠTO SU DEMONSTRANTI LJUTI NA ROUHANIJA? Isprazna obećanja o reformama razočarala su milione

12.01.2018. u 08:48

ANALITIKA

Uprkos njegovom prikazivanju u nekim zapadnim medijima, Rouhani se nikad nije nazvao političkim reformatorom niti ga je iranska javnost ikada smatrala takvim


FOTO: Rouhani (EDUARDO MUNOZ/REUTERS)

Otkako je 28. decembra krenuo val protesta u Iranu, zapadni mediji su se nesrazmjerno fokusirali na socioekonomske uzroke kao glavne pokretače ljutnje građana. Ekonomski problemi nesumnjivo su uzrok, ali zanemariti one suštinske političke probleme znači zaboraviti na borbu za budućnost zemlje. Iako iranski predsjednik Hassan Rouhani možda nije ni primarni cilj niti neposredni uzrok demonstracija, njegovi rezultati od ponovnog izbora prošlog maja ogromno su razočarenje za gotovo 24 miliona Iranaca koji su glasali za njegov drugi mandat. Umjesto nastojanja da bude samostalan, Rouhani je više puta pao pod utjecaj vrhovnog vođe ajatolaha Alija Khameneija, produbivši već opasan jaz između običnih Iranaca i vladajuće šiitske islamističke elite koja ih želi predstavljati. Ništa manje od velikih reformi ne može dugoročno spasiti Islamsku Republiku.

Uprkos njegovom prikazivanju u nekim zapadnim medijima, Rouhani se nikad nije nazvao političkim reformatorom niti ga je iranska javnost ikada smatrala takvim. Njegova izborna pobjeda imala je više veze s nepopularnošću njegovog tvrdolinijaškog protivnika Ibrahima Raisija nego s njegovom vlastitom popularnošću. Tokom kampanje, međutim, Rouhani je dao ključno obećanje kojeg su se birači uhvatili: ukoliko on bude ponovo izabran, građani će dobiti veću političku slobodu. U drugom mandatu, kazao je, njegova će vlada pripadati "100 posto Irancima", a on će nastojati otvoriti put za političko učešće mladih, žena i etničkih i vjerskih manjina. I opet je dao riječ da će tražiti puštanje opozicijskih lidera od 2011., obećanje koje je prvi put dao prije njegovog prvog izbora 2013. Pretjerivanje tokom izborne godine nije svojstveno samo Iranu, ali je u Rouhanijevom slučaju jaz između slogana i stvarnost zapanjujući.

Razočarenje je počelo na njegovoj prvoj konferenciji za novinare nakon ponovnog izbora. Prekomjerno oprezan i dosadan, Rouhani je odlučio da čak ni ne spomene državne političke zatvorenike, čije je oslobađanje bilo okosnica njegove kampanje.

Dalje, Rouhani je imenovao vladu bez reformista. Još gore, svakog ministra kabineta prethodno je odobrio Khamenei. Tokom kampanje izrazio je suosjećanje prema nezadovoljnim iranskim aktivisticama i biračima, ali nikada nije imenovao ženu u svoj kabinet uprkos pritiscima s više strana. Na sličan je način zanemario iransku sunitsku manjinu, koja čini oko deset posto stanovništva i koja mu je pružila rekordnu podršku na izborima. (U Kurdistanu i Balučistanu, najvećim pokrajinama sa sunitskom većinom, uz njega je stalo sedam od deset birača.) Rouhani je umjesto toga odlučio smiriti tvrdolinijske šiitske imame koji su podržali njegovog suparnika Raisija te je sunite držao van svog kabineta. Rouhanijeva vlada čak nije imenovala niti jednog guvernera sunita u bilo koju od 31 provincije u zemlji.

Također nije reagirao kada je 12-člano tvrdolinijaško Vijeće čuvara – koje u biti odgovara samo Khameneiju i djeluje kao filter koji mora odobriti sve vladine zakone i kandidate koje žele ući u politiku – izglasalo parlamentarni zakon i onemogućilo nemuslimanima kandidaturu na općinskim izborima. Ovo je identično kategorizaciji iranskih drevnih zoroastrijanskih, židovskih i kršćanskih zajednica kao drugorazrednih građana u političkom procesu.

Ova je epizoda istaknula veliki demografski jaz između iranskih vladara i onih kojima vladaju. Predsjednik Vijeća čuvara Ahmad Jannati je 90-godišnji režimski ideolog, a 90 % demonstranata koji su zadnjih dana uhapšeni mlađi su od 25 godina.

Od svog ponovnog izbora, Rouhani je iznevjerio ključne demografske zajednice koje su glasale za njega, a umjesto toga nastojao je stvoriti platformu za trajni suživot s tvrdolinijašima. Kao čovjek koji nastoji naslijediti Khameneija kao sljedeći vrhovni vođa, on smatra ovu frakciju u Islamskoj Republici ključnom za njegove izglede da se nastavi uspinjati na ljestvici moći. Obećanja koja je dao tokom kampanje prije samo nekoliko mjeseci sada su samo daleko sjećanje.

Najznačajnije, Rouhani se sklonio s puta Revolucionarnoj gardi, elitnoj političko-vojnoj organizaciji koja predvodi iranske vojne operacije u regiji na mjestima kao što su Irak i Sirija, a kod kuće guši proteste. U decembru 2017. najavio je povećanje njihovog budžeta i odupro se međunarodnim pritiscima da obuzda kontroverzne, ako ne i problematične, aktivnosti garde. Više novca za njihov program kontrole balističkih raketa ili Quds Force – specijalnu jedinicu Revolucionarne garde – nije bilo na dnevnom redu kada je Rouhani u maju vodio svoju kampanju. Moglo se čuti sve veće ogorčenje javnosti protiv garde u povicima tokom demonstracija "Ništa Gaza, ništa Liban, moj je život samo za Iran". Posljednjih mjeseci, kako je Iran pogođen velikim brojem smrtonosnih potresa a državnog odgovora nema, strani prioriteti Islamske Republike postali su pitanje mnogih analiza i preziranja.

Čak i kada se Revolucionarna garda otvoreno suprotstavila Rouhaniju – kao i kada je njezina obavještajna služba uhapsila više građana s dvojnim državljanstvom i riskirala da će otjerati strane ulagače kojima se Rouhani tako očajnički dodvorava i koji su mu potrebni da stvori radna mjesta – izabrani je predsjednik odlučio i dalje pratiti najžešće tvrdolinijaške komponente u režimu. U predsjedničkim debatama u maju koje su uživo prenošene na televiziji, Rouhani je oduševio mnoge kada je optužio tvrdolinijaše – uključujući i one u Revolucionarnoj gardi – za gangstersku taktiku koja podriva globalni imidž Irana. Ipak, otada nije učinio mnogo da se suoči s istim elementima. Na taj način ne samo da nije uspio stvoriti više ravnoteže u raspodjeli moći između izabranih i neizabranih organa u Islamskoj Republici, već je postavio i pitanje je li ovaj sistem uopće moguće reformirati preko glasačke kutije.

2009. godine, kada su u Iranu održani zadnji veliki protesti, ključni zahtjev naroda bio je ponavljanje izbora koje su mnogi smatrali evidentno lažnim. Ovoga puta, demonstranti su bili daleko više bijesni te su tražili da se cjelokupan politički sistem smijeni. Uzvici demonstranata "smrt Khameneiju" i "imami moraju ići" najradikalniji su zahtjevi za promjenama od nastanka Islamske Republike 1979. Nepopustljivost političkog modela naizgled je uvjerio mlađu generaciju Iranaca da reforma sistema nije moguća. Naravno, za to se ne može okrivljavati samo Rouhani. Od protesta 2009. Khamenei i njegovi sljedbenici, poput Revolucionarne garde, najviše su učinili kako bi zaustavili proces političke reforme u Iranu.

Pa ipak, najnovije proteste Rouhani može posmatrati kao priliku da ispliva kao neovisan pojedinac. Od prošlog maja se priklonio tvrdolinijašima kako bi sebi pružio priliku da postane sljedeći vrhovni vođa. Nakon šoka količinom narodnog gnjeva koji će neko vrijeme odzvanjati redovima režima, Rouhani bi trebao razmotriti ostvarivanje prednosti nad svojim rivalima. Ima samo jedan izbor za poruku koju mora prenijeti: jedini mogući način da se Islamska Republika sačuva je pokretanje temeljite i smislene političke reforme. Moglo bi biti prekasno, ali barem to Rouhani duguje broju od skoro 24 miliona ljudi koji su ga nanovo izabrali.

(TBT, FA, Prevela Jasmina Drlejvić)