MOGU LI POKRETI INOVIRATI DEMOKRATIJU? Mueller: Sami pokreti neće učiniti evropsku politiku demokratskijom

11.01.2018. u 01:43

KOLUMNA

Mnogi ljudi su očekivali da će velika politička priča 2017. godine biti ona o trijumfu populizma u Evropi. Ali ispostavilo se da nije tako

Piše: Jan-Werner Mueller, thebosnitimes.ba

Mnogi ljudi su očekivali da će velika politička priča 2017. godine biti ona o trijumfu populizma u Evropi. Ali ispostavilo se da nije tako.

Umjesto toga, najveća priča je bila o samozvanim "pokretima" koji su okončali ili zamijenili tradicionalne političke stranke.

Uzmimo u obzir stranku francuskog predsjednika Emmanuela Macrona Republika u pokretu, koja je pobijedila na predsjedničkim i parlamentarnim izborima prošlog proljeća. Ili razmotrimo kako je, krajem prošle godine, 31-godišnji Sebastian Kurz postao kancelar Austrije pošto je konzervativnu Narodnu partiju (OVP) preoblikovao u pokret nazvan "Lista Sebastiana Kurza - Nova narodna partija".

Širom evropskog kontinenta sve više glasača smatra da su tradicionalne političke stranke okrenute svojim interesima i gladne moći. U zemljama u razvoju, također, za stranke sa dobro utvrđenim pedigreom, kao što je Afrički nacionalni kongres (ANC) u Južnoj Africi, smatra se da su korumpirane. U mnogim slučajevima, tradicionalne stranke su postale ono što politički analitičari nazivaju "kartelima": one koriste državne resurse da bi ostale na vlasti i, bez obzira na razlike u njihovim politikama, često zajednički rade na tome da odstrane konkurenciju.

Izgleda da su naročito mladi glasači sve manje zainteresovani za rad u tradicionalnim strankama, za koji smatraju da su previše birokratske, a samim tim i dosadne. To podsjeća na čuvenu opasku Oscara Wildea o problemu sa socijalizmom: oduzima previše slobodnih večeri. Zbog toga ne iznenađuje da su najinovativniji politički eksperimenti u Evropi posljednjih godina nastali iz masovnih okupljanja i uličnih protesta koji su izbjegli hijerarhijske forme organizacije.

Na primjer, španski ljevičarski Podemos je oformljen poslije masovnih demonstracija indignadosa 2011. Italijanski populistički Pokret pet zvijezda (M5S), koji je isplivao na vrh tokom parlamentarnih izbora 2013, a predviđa se da će dobro proći i ove godine, nastao je iz velikih okupljanja koje je organizovao komičar Beppe Grillo protiv "kaste" - što je njegov ponižavajući izraz za ono što smatra vladajućim slojem profesionalnih političara i novinara u zemlji.

Ali nešto neobično se dogodilo u vremenu koje je proteklo otkad su ti pokreti spontano nastali iz uličnih protesta pa do njihovog kasnijeg uspjeha na izborima. Ironično, iako su nastavili da promovišu horizontalne forme organizacije i participativnu demokratiju, njihove harizmatične vođe su u svojim rukama koncentrisale više moći nego ikad. Generalni sekretar Podemosa Pablo Iglesias, na primjer, navukao je kritike idealističkih aktivista iz pokreta zbog svog "hiperliderstva" i "online lenjinizma". Grillo nema zvaničnu poziciju u M5S, ali ipak ima blog koji je bio ključan za uspjeh pokreta, kao što ima i autorsko pravo na njegov zvanični simbol. On je članovima M5S, koji se izražava kao "ne-udruženje", ukinuo pravo da koriste taj simbol zbog navodnog kršenja "pravila" - ili onoga što se zvanično naziva "ne-statutom - njegove "antistranke". A oni koji se kandiduju za javne funkcije pod zastavom M5S moraju da potpišu ugovor u kojem se obavezuju da plate kaznu ukoliko naruše principe stranke.

Naravno, politički pokreti nisu nužno populistički po svojoj prirodi. Kao što su zeleni i feministički pokreti pokazali, pokret može da se takmiči sa tradicionalnim političkim formama i bez tvrdnje da predstavlja "stvarne ljude" ili "tihu većinu". Ali današnji politički pokreti imaju tendenciju da budu manje pluralistički nego velike stranke koje su dominirale u poslijeratnoj politici Evrope. To ima smisla, s obzirom da "pokret" podrazumijeva na samo dinamizam, već i pretpostavku da se svi članovi u potpunosti slažu kojim putem treba ići dalje. Problem je u tome što se čini da, kada se svi navodno već slažu oko toga kuda treba ići, nema potrebe za širim demokratskim razmatranjem. Zbog toga su se pokreti koji su se pojavili u Evropi posljednjih godina - kako ljevičarski tako i desničarski - više fokusirali na to da osnaže svoje uvažene individualne lidere, nego da povećaju moć svojih običnih članova, čak i u slučajevima kada stavljaju naglasak na participativnu demokratiju.

U slučaju Macrona i Kurza, oba lidera su iskoristila smisao za dinamizam i svrhu koji je obično ključna odlika politike pokreta. Kurz je, sa svoje strane, pokorio cijelu OVP svojoj volji. Osim što joj je dao novo ime, on je reorganizovao njene unutrašnje strukture i promijenio njenu zvaničnu boju iz crne u tirkiznu. Ipak, konzervativna platforma stranke jedva da se uopšte promijenila, što nagovještava da su njegovi potezi više usmjereni ka reklamiranju i potvrđivanju njegove lične vlasti nego ka bilo čemu drugom.

Na kraju krajeva, Podemos, Republika u pokretu i Momentum, mladi pokret koji je pomogao Jeremyju Corbynu da preoblikuje platformu britanske Laburističke stranke, nisu važni samo zbog toga što su pokreti po sebi. Oni su značajni prije zbog toga što pružaju veći politički izbor građanima, naročito onima koji su isfrustrirani zbog preovlađujućih političkih sistema u kojima dominiraju dvije dugo postojeće stranke koje nude gotovo identična politička rješenja.

U Corbynovom slučaju politika pokreta bi mogla da povrati povjerenje u naprednost Laburističke stranke i da izmijeni ono što mnogi smatraju prihvatanjem neoliberalne politike pod bivšim premijerom Tonyjem Blairom. Ali bilo bi naivno pomisliti da će sami pokreti učiniti evropsku politiku demokratskijom. One mogu da postupaju na čak manje demokratski način nego tradicionalne stranke, zahvaljujući svojim snažnim plebiscitarnim formama liderstva.


/Autor je profesor političkih nauka na Princeton univerzitetu

(TBT, Project Syndicate)