ESEJ O LJUBAVI I MRŽNJI Eco: Sklonost ka nasladi koju nudi mržnja je prirodna, toliko da manipulativni lideri nemaju poteškoće da je uzgajaju

09.01.2018. u 02:09

ESEJ

Ljubav je, na neki svoj način, sebična, selektivna i posesivna. Ljubav grije srce prema samo nekoliko posebnih ljudi; mržnja grije srce prema svakome ko je na tvojoj strani, i može da mobiliše jednu grupu da diskriminiše milione

Piše: Umberto Eco, thebosniatimes.ba

Pisao sam posljednjih godina o rasizmu, psihološkoj konstrukciji neprijatelja i političkoj funkciji izražavanja mržnje prema "drugom" ili prezira prema konceptu različitosti. Mislio sam da sam već rekao sve što sam imao na ovu temu, ali u mom nedavnom razgovoru sa prijateljem Tomasom Stauderom, pojavilo se nekoliko novih tačaka - ili su, makar, meni bile nove. Bila je to jedna od onih diskusija poslije kojih ne možete baš da se sjetite ko je tačno šta rekao, ali su nam se zaključci podudarali.

Ljudi imaju tendenciju, sa prilično presokratovskom zatupljenošću, da vide ljubav i mržnju kao dvije suprotnosti - neophodne i simetrične alternative jedna drugoj. Tako, recimo, ako nešto ne volimo, onda mora da ga mrzimo, i obrnuto. Očigledno je, ipak, da postoji bezbroj nijansiranih stupnjeva između dva pola. Čak i ako koristimo te termine metaforički, činjenica da volim picu a da nisam lud za sušijem ne znači da mrzim suši - samo ga volim manje nego picu. Činjenica da nekoga volim ne znači da mrzim sve ostale; suprotnost ljubavi bi lako mogla da bude indiferentnost. Volim svoju djecu, ali sam indiferentan prema taksisti koji me je vozio prije nekoliko sati.

No prava poenta je da su neke vrste ljubavi izolujuće, ekskluzivne. Ako sam ludo zaljubljen u neku ženu, očekujem od nje da će voljeti mene, a ne druge (ili makar ne na isti način). Slično tome, majka osjeća strasnu ljubav prema svojoj djeci i želi da i oni nju vole na poseban način, i nikada ne bi mogla da osjeća da nečiju tuđu djecu može da voli jednakim intenzitetom. Tako je, na neki svoj način, ljubav sebična, selektivna i posesivna.

Naravno, postoji ona zapovijest koja nam kaže da treba da "volimo" svoje komšije - svih sedam milijardi - kao što volimo sebe. Ali, u praksi, ova zapovijest naređuje nam da ne mrzimo nikoga; ona ne očekuje da ćemo voljeti stranca onako kako volimo svoje roditelje uli unuke.

Svog unuka volim više nego, primjera radi, lovca na foke kojeg nikad nisam sreo. To ne znači da bi mi bilo svejedno ako bi neki čovjek na drugom kraju svijeta preminuo, ali uvijek će me više pogoditi smrt moje bake nego smrt nekog stranca.


(TBT)