BOLJE SMRT NEGO LOGOR Najjezivija mračna priča sa Staljinovog ostrva Kanibala

08.01.2018. u 05:31

TEME

Tokom tridesetih godina, Josif Staljin prvo je lišio slobode, a zatim i deportirao na hiljade političkih protivnika na izoliranu lokaciju pod nazivom „Ostrvo Kanibala“

 

FOTO: ilustracija (public)

Tokom tridesetih godina, Josif Staljin prvo je lišio slobode, a zatim i deportirao na hiljade političkih protivnika na izoliranu lokaciju pod nazivom „Ostrvo Kanibala“

Nazino ostrvo je izolovano zemljište koje se nalazi u sredini reke u Sibiru, smješteno daleko od civilizacije i gotovo da zvuči kao savršeno mjesto za odmor pravih ljubitelja prirode. Ali, baš i nije tako. Ovo ostrvo iza sebe ima veoma mračnu priču koja potiče još iz doba Sovjetskog Saveza, mnogo prije Drugog svetskog rata, u doba kada je Staljin tek ustoličavao svoju vlast na svaki mogući način.

Tih tridesetih godina širom zemlje su se vršile političke čistke neistomišljenika, a način na koji je to rađeno bio je i više nego brutalan. Humanije je bilo ubiti čoveka na licu mesta, nego ga poslati u gulag ili još gore, na ovo jezivo ostrvo.

Bolje u smrt nego u logor

Budući da je želio stvoriti jaku diktaturu, Staljin nije prezao ni od čega, zatvarao je članove partije, pripadnike vojske, svoje dojučerašnje kolege i prijatelje, pripadnike buržoazije i sve one koji su se ikada protivili bilo kojoj njegovoj zamisli. Želio ih je istrebiti, eleminirati i odvojiti od „zdravog“ društva koje je stvorio.

Jedan od najsigurnijih načina bilo je protjerivanje u tajge Sibira gde su bili organizirani popravno-radni logori i kolonije poznatiji kao Gulag. Milioni ljudi su odvoženi tamo iz različitih razloga, počevši od toga da su bili protivnici režima do toga da su se našli u nedoba bez ličnih dokumenata, nije bilo baš neke selekcije, svako je bio na udaru režima i svako od njih je tamo prestajao da bude prijetnja poretku iz razloga što ih je brinula samo jedna jedina stvar – kako preživjeti.

Tada, u maju 1933. godine, njih oko 5.000 deportirano je na obale ostrva Nazino, novootvorenog radnog logora. I upravo tu, na tom mestu dješava se možda i najjezivija i najstrašnija priča o Staljinovoj diktaturi.

Od samog početka organizacija je bila očajna, prilikom deportacije poginulo je 27 ljudi na putu do ostrva. Što se tiče smještaja, hrane, alata, adekvatnog osiguranja i ostalih potreba kada je radni logor u pitanju, stvar je bila još gora – ništa nije postojalo. Ostrvo koje je trebalo biti radni logor odakle bi se ljudi slali na obližnja plodna polja bilo je močvarno i pusto, na prostoru širine 1.800 metara i dužine oko dva kilometra protezalo se ništavilo koje je poslije prvih 5000 ljudi, naselilo još oko 1.200.

Igre gladi

Malo smekšavši i uvidjevši da se situacija neće odvijati kako su predvidjeli, pripadnici vlasti su počeli da šalju na ostrvo brašno, ali taj čin se završio već prvog dana sa masovnim sukobom zarobljenika i čuvara koji je završen pucanjem u robijaše. Sutradan, proces je ponovljen ali sa izmjenama, robijaši su morali izabratii ljude (kapitene) iz svojih redova da ih snabdjevaju.

Međutim, tu je situacija po logoraše bila još gora. Kapiteni su uglavnom bili kriminalci koji su gledali kako da profitiraju, pa su i brašno prodavali ostalim zarobljenicima. Čak i kada dobiju svoje sljedovanje, budući da nisu imali na čemu ispeći hleb, oni su ga jednostavno mješali sa riječnom vodom i tako ga jeli što je dovodilo do trovanja a zatim i do smrti.

Na ostrvu je ubrzo zavladao veliki haos, sa veoma malo hrane i bez zakona koji bi čuvao slabije, zarobljenici su se ubrzo počeli ubijati, a pojedini su postajali i kanibali.

O tome najbolje svjedoče riječi jednog od očevidaca haosa na ovom ostrvu:

„Na ostrvu je radio čuvar o imenu Kostja Venikov. On se zaljubio u jednu djevojku, koju je štitio, a kada je morao otići sa ostrva, povjerio je svoju dragu drugu na čuvanje. On ju je, međutim, izgubio iz vida. Drugi ljudi su je ščepali, vezali za drvo, isjekli joj dojke i mišiće. Bili su gladni, morali su jesti. Kada ju je Kostja našao, još je bila živa, ali je nije mogao spasiti.“

Očajni ljudi su pokušavali na sve načine pobjeći sa ovog ostrva. Pravili su nesigurne splavove koji bi se raspali odmah po puštanju u rijeku, a čak i ako bi uspjeli da nekako prijeđu rijeku i da dođu do prostranstva Sibira, bili bi ubijani na mjestu. Stotine leševa je plutalo vodom koja ih je ponovo nanosila na obale Nazina.

Krajnji bilans mrtvih za mjesec dana je i više nego strašan! Od 6.000 ljudi koliko ih je dopremljeno na ostrvo u maju, samo je 2.000 njih preživjelo do juna, kada su prebačeni u drugi radni logor.

Dosta njih nikada nije dočekalo da osjete ukus ponovne slobode. Oni su bili samo jedan mali dio od ogromnog broja onih koji su stradali usljed Staljinove bolesne diktature.

 

(TBT)