REFORMA ILI REVOLUCIJA?(II) Put Irana ka demokratiji

08.01.2018. u 00:01

ANALITIKA

„Zeleni pokret“, piše Parsa, „uzdrmao je temelje Islamske Republike kao ni jedan događaj u 30 godina od revolucije. Pokret se odvijao tako brzo da je podsjećao na posljednju fazu revolucije 1979.“


FOTO: (STRINGER/REUTERS)

A ipak je za vrijeme Ahmadinejada Iran doživio najozbiljniji izazov konzervativnog establišmenta od 1979. 2009. se Ahmadinejad, uz apsolutnu podršku vladajuće strukture, uključujući vrhovnog vođu i brojne zapovjednike Revolucionarne garde, borio za svoj drugi predsjednički mandat. Njegovi konkurenti su bili dvojica najuglednijih političara: Mir Hossein Mousavi, bivši premijer, i Mehdi Karroubi, vjerski lider i bivši glasnogovornik parlamenta. Obojica su bili predstavnici establišmenta, u programu njihovih kampanja bile su reforme i kraj međunarodne izolacije Irana. Tolika je bila žeđ za promjenom da su obojica privukla veliku podršku. Mousavijevi predizborni skupovi bili su naročito veliki i entuzijastični. Ohrabreni velikom podrškom masa, Mousavi i Karroubi su sve hrabrije kritizirali vladu i pozivali na reforme.

RAZORENE NADE

Na dan glasanja, svi znakovi – veličina opozicijskih skupova, entuzijazam Mousavijevih pristalica i veliki odziv glasača – upućivali su na Mousavijevu pobjedu. Ali kada su rezultati objavljeni, sumnjivo rano, Ahmadinejad je proglašen pobjednikom i to s nevjerovatno velikom razlikom. Sutradan su izbili veliki protesti. Mase su preplavile ulice Teherana uz poklike „Gdje je moj glas?!“. Kroz nekoliko narednih dana, na zaprepaštenje režima, Zeleni pokret (nazvan po boji koju su isticale Mousavijeve pristalice tokom kampanje) je rastao i pozivao na radikalnu promjenu, znatno veću od umjerenih reformi koje su predlagali dvojica opozicijskih vođa.

Režim je odgovorio bez imalo milosti. Parsa živopisnim detaljima objašnjava represiju. Veliki broj policajaca i paravojnih jedinica poslano je na ulice gdje su hapsili demonstrante i lidere pristalice pokreta reforme. Vlada je ugasila političke organizacije opozicije, zabranila demonstracije (svejedno su se organizirale), i krenula s bezočnom propagandom protiv pobunjenika. Neki su protestanti i izgubili svoje živote u uličnim okršajima sa snagama sigurnosti ili su ih smaknuli snajperisti s krovova. Kad su protesti ugušeni, krenule su mjere represije. U jednom slučaju obavljeno je zajedničko suđenje za nekoliko uglednih bivših zvaničnika i članova parlamenta i tada su se otkrile duboke podjele unutar vladajuće elite.

„Zeleni pokret“, piše Parsa, „uzdrmao je temelje Islamske Republike kao ni jedan događaj u 30 godina od revolucije. Pokret se odvijao tako brzo da je podsjećao na posljednju fazu revolucije 1979. “Jednim dijelom ipak nije uspio jer su, kako navodi Parsa, njegove vođe Mousavi i Karroubi bili za postepenu reformu a ne agenti radikalnih promjena koje su željeli demonstranti. U nekoliko navrata Mousavi ih je čak pokušao zaustaviti. Ovaj razdor između lidera i demonstranata je oslabio kampanju. Štaviše, Mousavi i Karroubi nisu imali plan kako se nositi sa režimskom represijom kada se dešavala. Osim toga, ni sami demonstranti nisu bili dovoljno organizirani da pod pritiskom vlade održe pokret.

Lideri također nisu uspjeli mobilizirati grupe ljudi mimo opozicijske baze studenata, žena i pripadnika srednje klase. Kao rezultat, za razliku od 1978-79 revolucije, velika većina vjerskih službenika, imama, trgovaca i vlasnika trgovina držala se po strani. Radnici u fabrikama nisu organizirali štrajkove, trgovci nisu prekidali mreže distribucije, a radnici nisu blokirali proizvodnju i izvoz nafte. Parsa ove nedostatke pripisuje lošem vodstvu, slabim ili nepostojećim strukturama podrške poput sindikata i udruženja profesionalaca i, naravno, oštroj represiji.

MIRNIM PUTEM

Nasuprot ovoj pozadini neuspjele reforme, protesta i represije Parsa odgovara na pitanje s početka svoje knjige: „Kojim putem bi mogla krenuti demokratizacije Irana: reforme ili revolucije?“ Parsa ovaj slučaj poredi s dvjema zemljama i njihovom povijesti demokratizacije: Južnom Korejom i Indonezijom. U Južnoj Koreji, nakon studentskog ustanka 1969., vojska je nametnula diktaturu i ustav kojim se privilegira vojska kao vladajuća elita, ali nije odbila demokratiju kao princip ili pokušaj da se eliminira opozicija srednje klase. S vremenom su se umjerene snage reorganizirale i opet pozvale na demokratske reforme. Štaviše, diktatura u Južnoj Koreji je dozvolila dinamičnom privatnom sektoru da vlada ekonomijom, ostavljajući otvoren put industrijalizaciji i prosperitetu.

U Indoneziji pak diktatura koju je uspostavio general Suharto 1967.odbijala je samu ideju demokratije i zatvorila je vrata konkurentnoj politici. Ojačana prihodima iz državne naftne industrije u razvoju, vlada je preuzela kontrolu nad većim dijelom ekonomije. Vojsci je dala veliku ulogu u politici i ekonomskim poslovima. 1997. kada je Indoneziju pogodila azijska finansijska kriza, izbila je revolucija kao posljedica Suhartovih decenija tlačenja i korupcije. Početkom naredne godine počeli su masovni protesti i bune. U periodu od 5 mjeseci koštali su Suharta vojne podrške i prinudili ga na ostavku.

Sudeći po kriterijima koje Parsa primjenjuje kako bi se utvrdilo hoće li se autokratske države demokratizirati reformom ili revolucijom, Iranu, zaključuje on, najbolje odgovara indonezijski model. Islamska Republika je „isključiva autoritarna država“. Snaga je koncentrirana u rukama užeg kruga vjerske elite. Čak je i umjerena reformska opozicija uglavnom bila isključena iz domena utjecaja. Državna ideologija u principu odbacuje demokratiju. Država se intenzivno upliće u društvenu i kulturnu sferu, prisiljavajući stanovništvo na pasivnu otpornost ili izravnu opoziciju i pogoršavajući napetosti između vlade i društva.

Država također monopolizira privredu. Rezultati su oslabljen privatni sektor, nepostojanje konkurencije, znatna uloga vojske u ekonomiji i politici, velike nejednakosti u bogatstvu i prihodima, te visok nivo korupcije i nepotizma. Ogroman jaz je stvoren između iranskog naroda i njihovih vladara. „Vladajuća vjerska elita“, piše Parsa, „nema interesa za demokratsku transformaciju“ budući da bi „demokratizacija potkopala njihovu ekonomsku privilegiju i političku moć“. Za Parsu, ovo se izjednačava sa „višestrukim nepomirljivim sukobima – ukorijenjenima u srži teokratije – koji su preopsežni da bi bili promijenjeni“. Zaključuje da „put do demokratizacije Irana putem reforme nije dostupan“ i „ako se takvi uvjeti i sukobi nastave, Iranci na raspolaganju mogu imati samo jednu opciju za demokratizaciju svog političkog sistema“: revoluciju.

Šta god Parsa mislio o izgledima za revoluciju, posljednje tri decenije iznova pokazuju da iranski narod u velikoj mjeri više voli miroljubive promjene od previranja. Oni su dva puta glasali za reformističkog predsjednika Khatamija, a na posljednjim dvama predsjedničkim izborima ponovo su izabrali umjerenog reformistu Hassana Rouhanija. Kao što Parsa ističe, tokom masovnih protesta 2009. industrijski radnici, trgovci, vlasnici trgovina i velika većina vjerskih službenika ostali su po strani. Tako bi se dalo zaključiti da te ključne zajednice nemaju želudac za još jedan ustanak kakav su doživjele u ranim godinama Islamske Republike, te da su rane od prošlih nemira još uvijek žive.

Čini se da je i režim naučio iz svog iskustva iz 2009. Dozvolio je izbor Rouhanija 2013. i izbjegao drsko uplitanje u brojanje glasova. Ovaj oprez režima i neredi kojima su Iranci svjedočili u zemljama Arapskog proljeća, Egiptu, Siriji i Jemenu te susjednim zemljama, Afganistanu i Iraku, pojačali su njihovu sklonost promjeni kroz postepenu reformu i njezin dolazak preko glasačke kutije, a ne  metaka. Revolucionari još uvijek nisu pred vratima.

(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)