REFORMA ILI REVOLUCIJA?(I) Put Irana ka demokratiji

07.01.2018. u 02:24

ANALITIKA

Često je izgledalo da je Iran na rubu demokratije. Ipak, svaki put, ta je težnja doživjela razočarenje.

FOTO: (STRINGER / REUTERS)

Često je izgledalo da je Iran na rubu demokratije. Tokom dvadesetog stoljeća, u zemlji su se desile tri veće političke promjene: Ustavna revolucija 1905-11., Pokret nacionalizacije naftne industrije 1951-53. i Islamska revolucija 1978-79. Svaka od njih se bitno razlikovala od drugih, ali sve su u biti bile reakcija na korupciju, bezakonje i autokratiju. Sve su odražavale širenje pismenosti, sve veća očekivanja rastuće srednje klase i nestrpljivost bogate poslovne zajednice zbog službenog lošeg upravljanja. Sve je karakterizirala i težnja za nekim oblikom demokratske vlasti. Ipak, svaki put, ta je težnja doživjela razočarenje.

Ustav iz 1906. godine stvorio je parlament koji ima ovlasti da provjerava moć šaha i dao je iranskom narodu konačnu kontrolu nad svojom zemljom. Ipak, dvije decenije kasnije, šah je ponovo vladao kao apsolutni vladar, parlament je postao puka figura, a novi ustav je u velikoj mjeri zanemarivan. Pokret 1951-53. bio je uglavnom potaknut zahtjevom za nacionalizacijom iranske naftne industrije, a zatim je pao pod kontrolu britanske vlade. Njegov vođa, premijer Mohammad Mosaddeq, bio je populist, reformator i zastupnik parlamentarne vlasti. Još jednom, ono što se naziralo kao demokratija, nestalo je je kada je 1953. Mosaddeq svrgnut pučem u režiji CIA-e i britanske tajne službe. Šah je zadržao svoje prijestolje i uslijedila je represija na političku aktivnost.

U Demokratiji u Iranu, Misagh Parsa istražuje zašto snage represije uvijek nadvladaju nad iranskim demokratskim instinktima i kako bi se demokratija na koncu mogla pojaviti u Iranu. Kratko se dotiče  Ustavne revolucije i Pokreta nacionalizacije naftne industrije. Ali, njegov glavni fokus je na onome što smatra neuspjelim demokratskim obećanjem Islamske revolucije 1978-79. Zaključuje da, s obzirom na karakter Islamske Republike, ako demokratija i dođe u Iran, to će se desiti revolucijom, a ne postepenom reformom.

Islamska revolucija, Parsa vjeruje, vjerovatno bi mogla dovesti do demokratske vlasti. Kao što ističe, to je omogućila široka koalicija: teološki i univerzitetski studenti, vlasnici trgovina, trgovci, intelektualci i administrativni radnici i zanatlije. Vjerska zajednica je mobilizirala veliki broj ljudi svih zanimanja da izađu na ulice. Ali čak i oni koji su marširali za revoluciju pod zastavom islama i koji su kasnije glasali za stvaranje Islamske Republike nisu predvidjeli ekstremnu teokratiju koju će vjerski službenici kasnije uspostaviti. Vođa pokreta, ajatolah Ruhollah Khomeini, mnoge je uvjerio da on podržava oblik demokratske vlasti, da je posvećen slobodi štampe i slobodi izražavanja, i da nema interesa sam voditi državu ili da drugi vjerski službenici čine vladu.

Ipak, u isticanju demokratske težnje mnogih koji protestirali 1978-79., Parsa ne uspijeva prenijeti u kojoj je mjeri Khomeini bio predan ideji islamske države s vjerskim službenicima na čelu i ne daje dovoljno značaja njihovoj zajedničkoj moći. Islam je bez sumnje bio na prvom mjestu u vrijednostima i političkim stavovima trgovaca, vlasnika trgovina i studenata koji su protestirali i u programima političkih grupa, kao što je Pokret za slobodu Irana, koje su podržavale revoluciju.  U glavnom sloganu demonstranata, ''Nezavisnost, Sloboda, Islamska Republika", nije bilo demokratije. Khomeini je, zasigurno, po nalogu sekularnih savjetnika koji su se okupili oko njega tokom kratkog progonstva u Pariz 1978., u svojim obraćanjima podržavao demokratske principe. Ali u svojoj poznatoj raspravi o islamskoj vladi, sastavljenoj 1970. za vrijeme dužeg izgnanstva u Iraku, Khomeini je jasno kazao da vjerski službenici trebaju vladati u islamskoj državi. Čak i u Parizu, on je insistirao da šerijat treba biti osnova u istinski islamskoj vladi. Nakon svrgavanja monarhije, Iranci su u ogromnom broju glasali za izričito islamsku republiku i ustav na čijem je čelu imam Khomeini.

TEOKRATIJA JE USPOSTAVLJENA

Središte revolucionarnog projekta bila je doktrina velayat-e faqih, ideja da najviše odluke u islamskoj državi mora odobriti fakih, a vjerske vođe određuju osnovni okvir zakona, pravosudni sistem i kako se upravlja zemljom. Rezultat je, piše Parsa, da su „Khomeini i njegovi saveznici uspostavili teokratiju. Oni su se oslonili na ideološke, političke i represivne mehanizme kako bi dobili podršku naroda [i] demobilizirali rastuću opoziciju.“ Čak iako je novi iranski lider zagovarao politiku distributivne pravde u korist siromašnih i potlačenih, on se okrenuo bešćutnoj eliminaciji suparnika u borbi za vlast i ušutkivanju neistomišljenika.

U ovoj kampanji, kako Parsa navodi, Khomeini i njegovi namjesnici rasporedili su vjersku policiju; Iransku revolucionarnu gardu, paralelnu vojnu snagu pored obične vojske, odgovornu za zaštitu islamskog karaktera Irana; i razbojnike iz Ansar-e Hezbollaha (partizani Božje stranke). Članovi tih grupa poremetili su odmetnička okupljanja, dok je novi režim zatvorio štampane medije koji su kritizirali dolazeći poredak i zabranio opozicijske organizacije, uključujući Kurdsku demokratsku stranku, koju je Khomeini označio kao „stranku đavla“. Stotine Kurda umrle su u sukobima s Revolucionarnom gardom ili su pogubljeni nakon što su osuđeni za zločine kao što su „rat protiv Boga“ – drugim riječima, pobunu. Ostale pokrete koji su organizirali kampanje u ime etničkih manjina zadesila je slična sudbina. Konačno, vjerski kružok oko Khomeina okrenuo se protiv svojih bivših saveznika. Radikalne ljevičarske grupe poput Mujahedin-e Khalqa i umjerenije, kao što su Nacionalna fronta i Pokret za slobodu Irana, na čelu s Mehdijem Bazarganom, prvim Khomeinijevim premijerom, prvobitno su podržavale Khomeinija, ali u roku od nekoliko mjeseci, našle su se na nišanu režima.

Prvi predsjednik zemlje nakon revolucije bio je Abolhassan Bani-Sadr, nezavisni kandidat koji je pokušao isplanirati umjerenu putanju tokom krize koja je počela u novembru 1979.kada su revolucionari zatočili 66 Amerikanaca u američkoj ambasadi u Teheranu. (52 taoca su držali u zatočeništvu više od godinu dana.) Ali, Bani-Sadr je zaglavio u sukobu sa vjerskim liderima te ga je parlament sklonio s funkcije predsjednika u junu 1981. nakon samo 16 mjeseci službe. Kada su se njegove pristalice pobunile, Parsa piše, „uskoro je uslijedio pravo krvoproliće“. Vjerski režim je u 6 mjeseci pogubio 2665 zatvorenika. „Čak ni vjerski lideri s najviših pozicija nisu bili imuni“, kaže Parsa. Ajatolah Mahmoud Taleghani, popularni liberalni vjerski službenik, bio je marginaliziran. Ajatolahu Kazemu Shariat-Madariju, koji je odbio doktrinu velayat-e faqiha, određen je u kućni pritvor.

REFORMA I REPRESIJA

Parsa pokazuje da je represija ostala dominantna karakteristika Islamske Republike, ali ni opozicija nikad nije bila eliminirana. Ideje reforme, vladavina zakona i demokratska i pouzdana vlada ostale su žive. Među vladajućom elitom uvijek je postojao raskol, Parsa opaža, dok su izravni, drugačiji stavovi bili prisutni i glasni naročito u vezi s pitanjima poput ubistva političkih zatvorenika, gašenja medija i namještanja izbora. 1981. jedan od Khomeinijevih unuka je izjavio za BBC da je Islamska vlada bila „gora od šahove vlade i Mongola“ i režim je optužio za „ubijanje ljudi ili njihovo bezrazložno zatvaranje.“

S vremena na vrijeme su ove struje izbijale na površinu. 1997. je Mohammed Khatami izabran za predsjednika zahvaljujući njegovim obećanjima većih socijalnih, političkih i medijskih sloboda i poštivanju vladavine zakona i prava na privatnost. Kako Parsa ističe, Khatami nije bio revolucionar. Nije želio ukinuti Islamsku Republiku niti dovesti u pitanje režim. Ipak, pokušao je oslabiti kontrolu nad medijskom i političkom aktivnošću, suočiti se s agencijama za sigurnost i unaprijediti privrednu, tržišno orijentiranu, agendu.

Ipak, Parsa dodaje, konzervativne snage samo su intenzivirale svoje represivne taktike, a Khatamijev reformistički pokret se pokazao kratkog vijeka. Posljedice su se počele osjećati 1998. kroz niz mjera protiv vodećih umjerenih političara. Te su godine ubijena dvojica lidera reformista u njihovim domovima, a tijela dvaju sekularnih opozicionarskih autora pronađena su u različitim dijelovima Tehrana. Kako se vjeruje, ubistva su počinile sigurnosne agencije. Abdollah Nouri, vjerski lider i Khatamijev ministar unutrašnjih poslova, te Gholamhossein Karbaschi, gradonačelnik Teherana i Khatamijev pristalica, zatvoreni su po neosnovanim optužbama.

Naredne godine je Iran prošao kroz jedan od najžešćih trenutaka narodnog nezadovoljstva u novijoj historiji. U julu, nakon što je sud ugasio Salam, popularne liberalne novine, izbili su protesti na teheranskom univerzitetu. Režim je reagirao oštro, poslavši policiju u studentske domove prije zore s nalogom da pretuku studente dok su u krevetima i pretresu njihove sobe.

Incident je establišment doveo u probleme. Kako Parsa navodi, u dvije decenije nakon revolucije, studentska populacija se gotovo udeseterostručila, sa oko 160.000 na početku 1980-ih na 1,5 miliona u 2000-oj. Mali broj njih se politički aktivirao, ali nije trebalo mnogo da se ostali politiziraju.

Prvobitni protest i njegovo gušenje na teheranskom univerzitetu je obezbijedio potrebu iskru. U narednih 6 dana, nemiri su se proširili na univerzitete u gradovima širom zemlje. Studenatski predstavnici su proširili listu svojih zahtjeva pozivajući na slobodu štampe, oslobađanje političkih zatvorenika i odgovornost vlade. Uzvikivali su parole poput „Dolje s diktatorima!“ i „Smrt despotima!“, a pozivali su na ostavku i vrhovnog vođu Alija Khameneija.

Prvobitno su brojni vjerski i vladini službenici, uključujući i samog Khameneija, javno izrazili suosjećanje i diskretnu podršku studentima i kritizirali su nasilje koje se sprovodilo nad njima. Ali kako su se protesti širili i postajali radikalniji, službeni stav se ubrzo promijenio. Paravojne snage iz Revolucionarne garde su poslane da pretuku demonstrante. Policija je uhapsila veliki broj studenata. Neki su prosto nestali. Zvaničnici su studente nazivali „pobunjenicima i banditima“. Khamenei je tvrdio da ih podržavaju „političke skupine koje su bankrotirale, a potiču strani neprijatelji.“ Masovni kontraprotesti su organizirani u znak podrške vladi. Kako su se protesti širili, 24 zapovjednika Revolucionarne garde poslali su otvoreno pismo Khatamiju upozorivši ga da gube strpljenje s „demokratijom“ koja vodi ka „anarhiji“. Poruka je bila jasna: tolerancija konzervativnog establišmenta prema opoziciji bila je strogo ograničena. Odu li stvari predaleko, neće oklijevati da upotrijebe silu.

Napadi su nastavljeni do kraja Khatamijeva mandata 2005. Reformističke novine su ugašene, a desetine proreformističkih aktivista su uhapšene, kao i 60 članova Pokreta za slobodu Irana. Vijeće čuvara, grupa za nadzor pod kontrolom konzervativaca, stavilo je veto na brojne progresivne zakone koje je donio parlament, uključujući i one koji bi proširili ženska i građanska prava i onemogućili snagama sigurnosti da ulaze na univerzitetske kampuse. Ispostavilo se da Khatami nije imao kontrolu nad snagama sigurnosti, obavještajnim agencijama, sudijama ili sudovima. Rezultat je bio „dominacija konzervativaca i pojačana represija“, piše Parsa.

Na parlamentarnim izborima 2004., nakon što je Vijeće čuvara diskvalificiralo desetine kandidata reformista, konzervativci su dobili većinu. Pobjednik na izborima sljedeće godine bio je Mahmoud Ahmadinejad, populist koji je, Parsinim riječima, „vodio politiku koja je pojačala rastuću autoritarnu narav zemlje i ugasio sve nade za političkom reformom“. Novi predsjednik „nije gubio vrijeme da uvede ključne promjene koje su odražavale državni interes za većom kontrolom, politizacijom i militarizacijom društva.“

(Nastavit će se)

(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)