NAROD PROTIV VJERSKIH VOĐA Stošić: Što se to događa u Iranu?

02.01.2018. u 15:04

KOLUMNA

Osam godina nakon brutalno ugušenog ustanka Zelenog pokreta, Iran su ponovo zahvatili masovni prosvjedi protiv teokratskog režima koji tom zemljom vlada od islamističke revolucije iz 1979.

Piše: Petar Stošić, thebosniatimes.ba

Osam godina nakon brutalno ugušenog ustanka Zelenog pokreta, Iran su ponovo zahvatili masovni prosvjedi protiv teokratskog režima koji tom zemljom vlada od islamističke revolucije iz 1979.

Prosvjedi u Iranu počeli su u sjeveroistočnom gradu Mašhadu i ubrzo se proširili zemljom, okupljajući tisuće ljudi. Počeli su sa zahtjevima rješavanja lošeg gospodarskog stanja, nejednakosti, visokih troškova života i nezaposlenosti, ali ubrzo su postali izraz revolta protiv vladajućih ajatolaha i njihove ekspanzionističke vanjske politike. "Smrt (predsjedniku) Rohaniju; smrt diktatoru; oslobodite političke zatvorenike; narod se moli, klerici se ponašaju kao Bog; ne za Gazu, ne za Siriju, ne za Libanon, žrtvovat ćemo se za Iran; ne tražimo rješenje za Siriju, već za našu zemlju",  izvikivali su tako prosvjednici.

Teško je procijeniti kako “diše” narod u ovoj zatvorenoj, represivnoj i međunarodno sankcioniranoj državi, ali ove revolucionarne poruke daju nam uvid u razmjere nezadovoljstva barem dijela Iranaca. Kako javlja reporterka BBC-ja Kasra Nadži, zajednički nazivnik svih prosvjeda je zahtjev za okončanjem vladavine islamskih klerika.

Prosvjedi malobrojniji, ali militantniji nego 2009., režim prijeti "željeznom šakom"

Na jednom prosvjedu u glavnom gradu Teherenu strgnut je poster vrhovnog vođe, ajatolaha Alija Hamneija, dok su u Abharu takvi posteri zapaljeni, što je još jedan pokazatelj ogorčenosti islamističkim vodstvom i kultom ličnosti tipičnim za bliskoistočne autoritarne države. U Araku su prosvjednici zapalili lokalnu postaju paravojne režimske skupine Basidž, dok su u Mašhadu zapalili policijske motocikle. U Teheranu je također došlo do okršaja s policijom. Nasilnost dijela prosvjeda sugerira da su prosvjednici poučeni iskustvom mirnih prosvjeda ranijih godina ovog puta mnogo manje suzdržani i skloni kompromisu s vlastima.

Iranske vlasti su odgovorile, kao i 2009. i 2011. (kada su ubijeni deseci, a premlaćene i zatvorene tisuće ljudi), nasilno: policija je navodno upucala i ubila dvojicu prosvjednika u gradu Dorudu, dok je u Araku uhitila 80 prosvjednika koji su navodno pokušali napasti državne zgrade. “Oni koji oštećuju javno vlasništvo, remete red i krše zakone moraju biti odgovorni za svoje ponašanje i platiti cijenu”, poručio je ministar unutarnjih poslova Abdolreza Rahmani Fazli, a general brigadir Revolucionarne garde Esmail Kovsari otišao je još dalje i zaprijetio “željeznom šakom” prosvjednicima. Ipak, jučer su tisuće Iranaca izašle i na prethodno zakazan prosvjed podrške režimu - ironično, na godišnjicu gušenja Zelenog pokreta 2009. koji se pobunio protiv tadašnjeg predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada i izborne prevare zahvaljujući kojoj je ostao na vlasti.

Još jedne naznake gušenja prosvjeda pod svaku cijenu, po uzoru na obračun 2009., gašenje je mobilne aplikacije Telegram i brojni izvještaji o prekidu internetske veze u Teheranu i drugim gradovima. I u ranijim prosvjedima, kako u Iranu tako i diljem Bliskog istoka u sklopu Arapskog proljeća i kasnije, društvene mreže i mobilne aplikacije omogućile su mnogo učinkovitije organiziranje i mobilizaciju prosvjednika. Stoga neće biti iznenađenje ako ih Hameneijev režim u potpunosti blokira. 

"Dubinski uzroci sežu desetljećima unatrag"

“Ovo je mnogo više organski (od Zelenog pokreta). Mnogo je spontanije, što ga čini nepredvidljivijim. Stvari ne funkcioniraju ekonomski za obične Irance. Ali dubinski uzroci i mnogo dublje nezadovoljstvo seže desetljećima unatrag. Narod ne vjeruje da ih ovaj režim predstavlja”, ocijenio je za Washington Post Alex Vatanka iz Instituta za Bliski istok u Washingtonu. S druge strane, državna televizija okrivila je za prosvjede “kontrarevolucionarne grupe i strane medije koji nastavljaju s organiziranim naporima da zloupotrijebe ekonomske i životne probleme naroda”. Dakako, svaljivanje krivnje za prosvjede na strane agitatore i plaćenike još je jedna prokušana metoda bliskoistočnih režima.

O prosvjedima se jučer oglasio i američki predsjednik Donald Trump. "Mnogo je izvješća o miroljubivim prosvjedima iranskih građana kojima je dosta korupcije režima i rasipanja državnih sredstava da bi se financirao terorizam u inozemstvu. Iranska vlada trebala bi poštovati njihova ljudska prava, uključujući pravo na izražavanje vlastitog mišljenja. Svijet gleda”, poručio je i znakovito dodao: “Iranski narod je ono čega se njegovi vođe najviše boje." Naravno, Trumpov komentar u skladu je s njegovim oštrim stavom prema Iranu i u diskrepanciji s njegovim ignoriranjem prosvjeda i teških kršenja ljudskih prava u Turskoj, Rusiji ili na Filipinima, ali njegovu ocjenu o korupciji režima i financiranju “terorizma”, odnosno podršci šijitskim paravojnim skupinama u Siriji (na strani predsjednika Bašara al-Asada), Iraku, Libanonu i Jemenu, očito dijele i sami prosvjednici u Iranu.

Razočaranje "umjerenim" predsjednikom Rohanijem

Isto tako je razvidno i da su buntovnici razočarani navodno umjerenim predsjednikom Hasanom Rohanijem, koji je obećao otvoriti Iran prema svijetu. Rohani je ostvario nuklearni sporazum sa SAD-om i još pet svjetskih sila, kojim je ograničen iranski nuklearni program kako bi se spriječila mogućnost razvoja nuklearnog oružja, u zamjenu za ukidanje dotadašnjih sankcija. Ali sustavna korupcija, problemi s bankarskim sektorom, milijarde utrošene na ekonomsku i vojnu pomoć Asadovom režimu i regionalnim paravojnim skupinama, kao i unilateralne američke sankcije koje su još uvijek na snazi, rezultirale su puno slabijim ekonomskim oporavkom od očekivanog.

Novi Rohanijev proračun, sa smanjenim subvencijama za siromašne, višim cijenama goriva i kontroverznim “porezom na odlazak iz zemlje”, vjerojatno je bila poslovična kap koja je prelila čašu. Kako je za CNN objasnio Reza Maraši, istraživač iz Nacionalnog iransko-američkog vijeća, u analizi aktualnih prosvjeda “ne možete odvojiti ekonomsko od političkog”. Vrlo bitan aspekt su i ženska prava, kako ističe Alireza Nader iz RAND korporacije u Washingtonu: “Žene u Iranu su visoko obrazovane. Uključene su u radnu snagu, vjerojatno više nego u ijednoj drugoj zemlji na Bliskom istoku, ali kontinuirano su ugnjetavane. Ovo je dio njihove borbe za svoju slobodu i svoja prava.”

“Kada nemamo kruha za jesti, ne bojimo se ničega”, sažeo je jedan prosvjednik njihov stav. U ovom trenutku prosvjedi su u samom začetku, ni blizu milijunske brojnosti iz 2009. Međutim, dok su tada bili koncentirani na Teheran i njegovu brojnu srednju klasu, ovog puta zahvatili su i tradicionalna uporišta "čuvara islamske revolucije" poput Koma ili Mašhada.

Stoga je vrlo nezahvalno procjenjivati kako će se situacija dalje odigrati: hoće li se bunt rasplinuti nakon ovih prvih uhićenja i ubojstava, hoće li se nastaviti, nakon čega će se režim obračunati svim raspoloživim sredstvima, ili će potpuno izmaći kontroli i završiti sirijskim ili libijskim scenarijem građanskog rata vlasti protiv vlastitog naroda. Za Hamneija, Rohanija i njihove pristaše, ovo je još jedna “obojena revolucija” koju namjeravaju zaustaviti pod svaku cijenu. Za iranske disidente, ovo bi mogla biti treća sreća.


(TBT, Index.hr)