MOŽE LI NACIONALIZAM BITI PROGRESIVAN? Ljosa: Ako vjeruješ u slobodu, demokratiju, civilizaciju, ne možeš biti nacionalista

02.01.2018. u 15:03

KOLUMNA

Nacionalizam je ideološka fikcija i kao takva može dozvoliti sebi sva pogrešna tumačenja historije za kojima se ukaže potreba

Piše Mario Vargas Ljosa, thebosniatimes.ba

Nacionalizam je progresivna ideologija samo ako se posmatra na kratke staze i u određenom kontekstu. To važi za slučajeve kada se raširi u zemljama koje je kolonizovala imperijalna sila, koja eksploatiše i diskriminiše domaće stanovništvo, i podstiče ga da brani svoj jezik, navike, običaje i vjerovanja, prožimajući ga „nacionalnom sviješću". Ta vrsta nacionalizma opadala je sa dekolonizacijom i postala ultrareakcionarna ideologija koja je omogućila da krvožedne vođe poput Mobutua u nekadašnjoj belgijskoj koloniji Kongo i Mugabe u nekadašnjem britanskom Zimbabveu doveka ostanu na vlasti, opljačkaju svoje zemlje i preplave ih krvlju i leševima.

Sve diktature koje je pretrpjela Latinska Amerika, ljevičarske poput Fidela Kastra, Uga Čaveza i Velaska Alvarada, i desničarske kakve su sprovodili Pinoče, Aramburu i Fuhimori, pokušavale su da se opravdaju nacionalističkim elementima. A što je najgore od svega, često su uspijevale da zastrane sa svojim cirkuskim i patetičnim patriotizmom u vidu zastave, himne i proglasa kojima širokogrudo zasipaju značajne sektore stanovništva. To objašnjava neobjašnjivo: kako to da su toliki tirani i kleptomani „popularni". Nacionalizam je veoma rasprostranjena ideološka izopačenost, jer djeluje na instinkte koji su duboko ukorijenjeni u ljudska bića, poput straha od različitog i novog, straha i mržnje prema drugome, osobi koja se divi drugim bogovima, govori drugi jezik i njeguje drugačije običaje, i zapravo - suvišno je reći - ima instinkte u potpunoj suprotnosti sa civilizacijom. Zbog toga je nacionalizam naših dana samo reakcionarna, antihistorijska, rasistička ideologija, neprijatelj napretka, demokratije i slobode.

Srećom, na svijetu je ostalo malo kolonija, ali Katalonija, gdje se nacionalistički virus širio silom, nikada to nije bila. Doduše, to nema nikakve veze. Nacionalizam je ideološka fikcija i kao takva može dozvoliti sebi sva pogrešna tumačenja historije za kojima se ukaže potreba. S obzirom na te okolnosti, premda je riječ o možda najkulturnijoj španskoj regiji, danas su brojni Katalonci uvjereni u tu grotesknu laž: da su Španci osvojili, okupirali i eksploatisali Kataloniju ni manje ni više nego kao što je Francuska to uradila Alžiru, Španija i Portugalija Latinskoj Americi, a Velika Britanija polovini Afrike. Istina je sasvim drugačija, ali koga je briga za istinu kada treba dobiti izbore? Ako bismo pitali nekog katalonskog nacionalistu kako je moguće da je jedna „kolonija" postala, više puta u svojoj modernoj historiji, industrijska i kulturna prijestonica Španije, on bi nesumnjivo odgovorio da su za to zaslužni radni duh i izvanredne sposobnosti Katalonaca u odnosu na druge Špance. To bi, dakle, vjerovatno podrazumijevalo da će Katalonci - taj superioran narod? - ubrzo nakon sticanja nezavisnosti uspjeti da nadmaše i Njemačku. Nacionalizam se u Kataloniji razvio zato što su ga već u školama podsticale lokalne vlasti koje su imale dobro smišljen plan i sistematski su ga sprovodile, ali i zato što su španska vlada i stanovnici ostalih dijelova poluostrva bili nezainteresovani za taj problem i, kada se sve sabere i oduzme, okrenuli su leđa većini Katalonaca koji su željeli da ostanu Španci, većini koja je postajala sve manja zbog nezaposlenosti i izolacije u kojoj se osjećala zanemarenom od ostatka Španije. Kajetana Alvarez de Toledo je prije nekoliko dana to objasnila sasvim lucidno, u madridskom Ateneumu, nakon što joj je uručena Nagrada civilnog društva inicijative Think Thank Civismo. Njen govor je bio dramatično razmišljanje o odgovornosti koju imaju svi Španci, zbog svoje nezainteresovanosti i apatije, povodom tragedije koju doživljava Katalonija.

Tragedija, da, to je riječ koja odgovara regionu koji je, od ilegalnog referenduma koji je raspisao Generalitat, izgubio više od tri hiljade firmi, doživio pad u trgovini i turizmu i povećao stopu nezaposlenosti. Osim toga, postao je, prvi put nakon tranzicije od Frankove diktature ka demokratiji, poprište političkog nasilja za koje se vjerovalo da je iskorijenjeno u modernoj Španiji. U tom regionu, s obzirom na okolnosti, još uvijek postoji potencijalni broj birača koji bi mogao da vrati na vlast istu ekipu koja je sada u zatvoru ili bijegu, kako pokazuju pojedine ankete, što ne ide u glavu mnogim građanima zdravog razuma. Oni se pitaju da li je zavladala epidemija mazohizma među katalonskim biračkim tijelom.

Problem je u tome što oni nastoje racionalno da shvate problem nacionalizma u Kataloniji. Principi logike i racionalnog poimanja ničemu ne služe kada je riječ o shvatanju nacionalizma, kao što ne bi poslužili da se objasne religijska uvjerenja ili misticizam. Riječ je o činu vjere, protiv kojeg svi argumenti padaju u vodu. Kada instinkti zamijene ideje, sve postane konfuzno, pa ni najveći napori ne mogu da urode plodom.

Volio bih, u vezi s tim, da spomenem jednu malu knjigu koju je upravo objavio Eduardo Mendoza: Šta se dešava u Kataloniji (Seix Barral). Poput svega što on piše, riječ je o jasnom i pametnom eseju sa suptilnim i inovativnim analizama. Međutim, gorak i pesimističan ukus njegovih posljednjih rečenica predstavlja kontrast u odnosu na bogate i vedre ideje kojima knjiga počinje. Mendoza po svoj prilici ne vidi nikakav izlaz iz situacije u kojoj su nezavisnost i njeni protivnici, reklo bi se, došli u pat-poziciju. On nije pristalica nezavisnosti - jasno kaže da „ne postoji praktičan um koji bi opravdao želju za odvajanjem od Španije" - ali uspostavlja izvjesnu jednakost među suprotstavljenim stranama, budući da mu se nijedna od njih ne dopada (uključujući i pokret protiv otcjepljenja). Zbog čega je onda napisao tu knjigu? „Da bih pokušao da shvatim šta se dešava." Ideja je smislena, ali da li je i djelotvorna? Bojim se da nije. Njegova opažanja su originalna, mada ne uvijek i ubjedljiva. Na primjer, Mendoza definiše Katalonca veoma sugestivno, ali, mislim, nedovoljno, iz prostog razloga što nacionalne psihologije jednostavno ne postoje, ili imaju toliko izuzetaka da ne djeluju realistično. Ja, na primjer, poznajem mnogo Katalonaca, i mislim da među njima ne postoje dvije osobe koje liče jedna na drugu.

Činu vjere, kao što je nacionalizam, treba se suprotstaviti ne samo razumom već i drugim činom vjere. Ako vjeruješ u slobodu, demokratiju, civilizaciju, ne možeš biti nacionalista. Nacionalizam je u suprotnosti sa svim institucijama i kategorijama koje su nas s vremenom odvajale od plemena, primitivnih obračuna i divljaštva, i usadile nam poštovanje prema drugima, naučivši nas da živimo s onima koji su različiti i koji vjeruju u drugačije stvari nego mi, i pomogle nam da shvatimo da je život u zakonskim okvirima, raznolikosti i slobodi bolji od varvarstva i anarhije. Mi smo individue sa pravima i dužnostima, nismo dio plemena, jer pripadanje plemenu, makar kao njegov dodatak, nije kompatibilno sa slobodom ličnosti. To otkriće je jedna od najboljih stvari koje su se dogodile čovječanstvu. Zbog toga moramo da se suprotstavimo, bez kompleksa niže vrijednosti, razumom i idejama, ali i ubjeđenjima i vjerovanjima, protiv onih koji su htjeli da nas vrate u ono sretno pleme koje smo izmislili jer nikada nije postojalo.


(Madrid, decembra 2017.)

(TBT, Nedeljnik, Prevela Bojana Kovačević Petrović)