VRIJEME JE DA ULICE JERUSALEMA KAŽU SVOJE?! Amr: Evo šta slijedi za Izrael/Palestinu nakon 30 godina nade i neuspjeha

31.12.2017. u 01:44

ANALITIKA

Kako vrijeme prolazi, situacija postaje sve kompliciranija. Uskoro ćemo doći do kritične tačke gdje ni Izraelci niti Palestinci neće vjerovati da je razdvajanje moguće.

Piše: Hady Amr, thebosniatimes.ba

Imamo problema. To jest, svijet. Ili barem oni koji mole za mir u Jerusalemu i u Svetoj Zemlji.

Neki uzroke sadašnjeg sukoba vide u Britanskoj deklaraciji od prije 100 godina – neki je proklinju, drugi slave. Tu su i oni koji uzroke vide u odluci iz 1947. o podjeli Palestine na židovsku i arapsku državu. No, u budućnosti, možda se osvrnemo na Trumpovu objavu o Jerusalemu kao prekretnici.

Prije nego što dođemo do utjecaja Trumpove objave, neophodno je razumjeti trenutno poglavlje izraelsko-palestinskog odnosa – i nadu i mržnju – koje je započelo prije gotovo tačno 30 godina. 9. decembra 1987., izraelski vojni džip se zaletio na palestinsko vozilo u izbjegličkom kampu Jabaliya u pojasu Gaze, ubivši četiri osobe. A kad se palestinska javnost na Zapadnoj obali i u Gazi – od bijesne mladeži preko konzervativnih trgovaca do naprednih advokata – pobunila protiv izraelske vojne okupacije koja upravlja njihovim životima, krenuli su skupovi i štrajkovi, bacanje kamenja i Molotovljevih koktela i tako je rođen građanski otpor.

Taj ustanak, u svojoj nesavršenosti, bolan i pun nade, prigrlilo je palestinsko društvo Zapadne obale i Gaze i pokrenulo niz događaja koji su nas doveli ovdje gdje smo danas.

Upravo je ustanak iz 1987. nadahnuo Palestinsku oslobodilačku organizaciju na odvažno prihvatanje kompromisa putem emotivne "Deklaracije o nezavisnosti" 15. decembra 1988. vodeći se ciljevima iz 1964. "osloboditi Palestinu" i postizanje "potpune obnove svoje izgubljene domovine" prihvatajući čak i manje od podjele iz 1947. – državu samo na Zapadnoj obali i Gazu – tek petina Svete zemlje.

Upravo je taj ustanak iz 1987. transformirao palestinsko političko stajalište iz nerealnog u pragmatično. I svijet je primijetio. Obični građani u arapskom svijetu bili su inspirirani potencijalom volje naroda. U trenutku kada se događalo nezamislivo – pad Berlinskog zida, Mandelino puštanje iz zatvora – zašto se prastari izraelski i palestinski sukob ne bi mogao riješiti jednom zauvijek? Tako je američki predsjednik George H.W. Bush, s vjetrom u leđima nakon oslobađanja Kuvajta, okupio izraelske, palestinske i druge arapske lidere na Madridskoj konferenciji u jesen 1991. na temelju pretpostavke da bi strane mogle ispregovarati rješenje.

Upravo je ustanak iz 1987. nekoliko godina kasnije, 1993., nadahnuo zaklete neprijatelje – izraelskog premijera Yitzhaka Rabina i predsjednika PLO-o Yassera Arafata – da se rukuju ispred Bijele kuće i potpišu Sporazum iz Osla u prisustvu američkog predsjednika Billa Clintona.

Sve je to bilo rezultat kolektivnog odgovora palestinskog društva u obliku pobune protiv njihove potpuno nezadovoljavajuće situacije. Zatim izraelska vojna okupacija. Danas je riječ o neuspjelom mirovnom procesu. Važno je zapamtiti ustanak, jer se ta sila može ponovo probuditi.

Ali sada, nakon tri decenije i hiljada izraelskih i (uglavnom) palestinskih smrti, toliko željeni mir koji je doveo do dvije države nastale na jauku palestinskog naroda za dostojanstvom i nezavisnošću, te naporima Izraelaca da ih arapski svijet konačno prihvati u njihovoj vlastitoj državi, je u velikoj nevolji. Nebrojeni mirni napori – od Annapolisa do Aqabe, uključujući i onaj na kojem sam lično radio uz podršku državnog sekretara Johna Kerryja, pa čak i arapska mirovna inicijativa, nisu uspjeli ostvariti napredak.

Čak i prije priopćenja predsjednika Trumpa, izraelsko-palestinski mirovni proces već je bio u opasnosti: Palestinci su bili sve više obeshrabreni jer su činjenice na terenu značile da više nije bilo moguće imati vlastitu državu na Zapadnoj obali i Gazi. Čini se kako su se Izraelci okrenuli od dviju država: prije tek nekoliko sedmica, premijer Netanyahu čvrsto je izjavio: "dolina Jordana će uvijek ostati dio Izraela. Nastavit ćemo je naseljavati." Doista, broj izraelskih doseljenika u 130 naselja na Zapadnoj obali porastao je sa 270.000, kada je potpisan mirovni sporazum iz 1993., na 400.000 ljudi danas; 600.000 uz Istočni Jerusalem. Ali ne radi se samo o broju doseljenika. Radi se o tome gdje žive. Oko 90.000 ljudi živi na Zapadnoj obali na palestinskoj strani sigurnosne ograde, broj koji je porastao sa 20.000 tokom administracije Baracka Obame. Kako vrijeme prolazi, situacija postaje sve kompliciranija. Uskoro ćemo doći do kritične tačke gdje ni Izraelci niti Palestinci neće vjerovati da je razdvajanje moguće.

(TBT, FP, Prevela Jasmina Drljević)