DEIDEALI(JI)ZACIJA BOŠNJAKA Latić: Da li je Bakiru Izetbegoviću draža Bosna od njegovog oca Alije?!

25.12.2017. u 16:00

KOLUMNA

Da je Bakir Izetbegović istinski želio spasiti očevo naslijeđe, što je njegovo notorno ljudsko pravo, mogao je to učiniti na sasvim drugačiji i vjerovatno bolji način

Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba

Premijer Plenković na teškom ispitu: je li mu Franjo Tuđman važniji od Hrvatske“, piše ugledna hrvatska kolumnistica Jelena Lovrić. Ona ovo pitanje smješta u kontekst velike greške državnog vrha Hrvatske koji se svojim frapantnim nijekanjem nekih posve nespornih povijesnih činjenica otvoreno okrenuo protiv Haaškog suda, tvrdeći da je politika Franje Tuđmana prema Bosni i Hercegovini vazda bila bezgriješna.

„Hrvatska je živi primjer da mir nije samo utihnuće oružja. Više od četvrt stoljeća nakon formalnog okončanja rata, zemlja još nije postigla stanje mira. Iz rata izašla, ali u mir nije ušla. Još se manje u miru ugnijezdila. Da jest, ne bi se moglo dogoditi da izricanje haaške presude šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata i samoubistvo Slobodana Praljka, cijelu državu u tren oka prebace u ratno ozračje“, piše Lovrić.

Izetbegovićeva kontradiktornost

Može li se isto pitanje postaviti pred Bošnjake u formi da li je Bakiru Izetbegoviću draža Bosna i Hercegovina od njegovog oca Alije? Može, s tim što se moraju istaknuti bar tri bitne razlike. Prvo, Alija Izetbegović je Bakirov otac i nije umjesno postavljati pitanje familijarne naravi. Ali, o tome je Bakir trebao misliti kad je donosio odluku da se politički angažira. Trebao je znati da bi mogao doći sam u takvu dilemu, a svakako i da će mu nekad neko postaviti takvo pitanje. Njegov problem danas i jeste u tome što je svojim političkim angažmanom legitimirao dinastijski sistem vladavine od kojeg su Bošnjaci trpili i u komunističkom razdoblju, na način da su njima vladale dvije dinastije, Dizdarevića i Pozderaca. Pored toga diljem islamskog svijeta bio je uvriježen ovakav sistem vlasti i to se ispostavilo kao vrijeme najcrnjih diktatura kojih se arapsko-islamski svijet djelimično oslobodio s tragičnim posljedicama, kako po diktatore tako i po narod.

I bez toga Bakir Izetbegović je u naslijeđe preuzeo kako očevu slavu tako i političko-ideološke hipoteke. Tako da je Bakir Izetbegović istinski želio spasiti očevo naslijeđe, što je njegovo notorno ljudsko pravo, mogao je to (u)činiti na sasvim drugačiji i vjerovatno bolji način. Stoga, sa stanovišta političkih principa, pitanje da li voli više Bosnu i Hercegovinu i od rođenog oca sasvim je korektno.

Drugo, Alija Izetbegović, za razliku od Franje Tuđmana, sigurno nije bio akter nikakvog udruženog zločinačkog poduhvata protiv bilo kojeg naroda ili države. Naprotiv, Alija Izetbegović je bio žrtva, kako komunističkog sistema tako i hegemonističkih velikohrvatskih i velikosrpskih politika. Nema zbora da su ga kao takvog, opet za razliku od njegovih protivnika, upamtili i tretirali svjetski demokratski lideri.

Treće, kontekst u kojem Lovrić postavlja dilemu pred Andreja Plenkovića je određivanje o zločinu što, na svu sreću, uopće ne obavezuje Bakira Izetbegovića.

Tek smještanje pitanja i dileme koja je Hravstku „u tren oka dovela u stanje rata“ može se reflektirati i na politiku Bakira Izetbegovića. Naime, uopće nije jasno zašto se Izetbegović u posljednje vrijeme opredijelio koristiti prilično ratno-huškačku retoriku. Još je čudnije zašto se Izetbegović opredijelio voditi predizbornu kampanju, i to godinu dana ranije, kroz ceremonije obilježavanja ratnih događaja, odnosno fromiranja ratnih brigada Armije BiH na kojima drži prilično militantne govore. Primarno on to čini zbog unutarbošnjačkih političkih turbulencija, te da bi svojim oponentima pokazao da je on taj koji sa svojom strankom ima ratno političko naslijeđe u odbrani Bosne i Hercegovine. Pošto je to prilika da se u tim i takvim govorima evociraju isključivo patriotski podvizi, on se ne libi zaklinjati u svoj osobni patriotizam i ljubav prema domovini. Čak vrlo često spominje i svoga oca koji je, naravno, već etabliran u bošnjačku svijest da je sav svoj život posvetio borbi za slobodu bosanskih muslimana.

Pitanje je koliko sa ovakvim političkim diskursom doprinosi osobnoj popularnosti, a mnogo je upitnije koliko takvi govori danas iritiraju građane BiH željne mira. Jer opća je ocjena da se građani BiH, pa vjerovatno i regiona, možda i nisu dovoljno emancipirali na građanske demokratske principe, ali da su vrlo svjesni kad su u pitanju strahote rata i da ni po kakvu cijenu ne žele više ratovati.

Zbog svega toga je Izetbegović, navodno, dobio ukor od strane nekih međunarodnih diplomata i stoga se, navodno, javno ogradio od podrške koju su mu iskazala neka ratna udruženja.

Ovo bi mogao biti primjer kako bi svojom nepromišljenom politikom Bakir Izetbegović mogao čak i kompromitirati oca kao vrhovnog komandanta Armije BiH kojeg, bar za sada, povijesničari vide kao mirotvorca. Pored toga on je kontradiktoran u odnosu prema politici svoga oca. Kad je preuzeo lidersku bošnjačku poziciju na način da je (za)sjeo u obje očeve fotelje, obećao je da će stranku vratiti na politički kurs njegovog oca sa kojeg je, prema njegovoj tadašnjoj procjeni, stranka bila skrenula u vrijeme dok ju je vodio Sulejman Tihić. Spominjao je da mu za tu „operaciju“ trebaju nekakve „halatke“ i vjerovatno je mislio na neke kadrovske promjene. Od toga je prošlo više od sedam godina i nema nikakvih naznaka da je on po tom pitanju i „prstom mrdnuo.“ Što je još gore, opći je dojam, da se SDA nalazi u najkritičnijem stanju od kada je osnovana. To su pokazali i posljednji izbori na kojima je SDA izgubila vlast u nekoliko vrlo važnih općina. I nakon toga stranku pa i samog Izetbegovića prate politički vrlo štetne afere što rezultira velikim padom popularnosti i kod građana. Prirodno je da sve to prouzrokuje veliko nezadovoljstvo u narodu i da režim strijepi od iskaljivanja općenarodnog bijesa na ulicama kakav se već jednom desio. Zato mnogi smatraju da Izetbegović pribjegava vraćanju na patriotizam radi socijalnog mira, više nego što time želi uplašiti i odvratiti druge, mislim na Dodika i Čovića, od secesionističkih politika.

Alija je bio kolaterala

Osim toga Bakir Izetbegović zna da se njegov otac morao povući iz politike zbog međunarodnog pritiska iako ga je većina stranih političara smatrala konstruktivnim i kooperativnim državnikom u vrijema raspada Jugoslavije, odnosno postjugoslovenskih ratova. Iako je njegov grijeh bio kolateralne naravi, smatralo se da nakon 11. septembra i terorističkih napada na New York, on nije više taj ko može biti mirotvorac u zemlji koja je tek bila izašla iz ratnog ozračja, Alija Izetbegović je ostao dosljedan i kooperativan, tako da se mirno povukao „zbog bolesti.“

Tako da bi Bakir Izetbegović u kontekstu globalnih gibanja i dubinskih promjena odnosa i snaga na (islamskom) Bliskom istoku i sam mogao biti u najmanju ruku kolaterala. I u tom kontekstu bi pred njega mogla biti postavljena dilema da li mu je draži otac od države BiH. Tim prije jer se Bakir Izetbegović pokazao kao, blago rečeno, indolentan prema ovim zbivanjima. A u stvari on je prilično neuk kad su u pitanju proislamističke ideologije, odnosno sam politički islam, iako se deklarira kao simpatizer nekih od njih.

Ali, ako bismo Bosnu i Hercegovinu definirali prema dva ključna akta po kojima ona baštini svoj državotvorni identitet, mislim na AVNOJ i na Daytonski mirovni sporazum, malo šta bi se od političkog islama moglo implementirati u nju. Primarno Bosna i Hercegovina je sekularsitička država koja ne trpi samo jedno: dominaciju bilo koje, ili bilo čije ideologije koja ne korenspondira sa principima nacionalne, vjerske i građanske ravnopravnosti! Dakako, taj princip, možda svjesno i namjerno narušavaju secesionističke politike Milorada Dodika i Dragana Čovića, ali za sada to čini i Bakir Izetbegović. Možda nesvjesno i nenamjerno, ali je opći dojam da tako djeluje.

Njegov otac nije bio revidiran u smislu da se odrekao svojih vjerovanja i pogleda na svijet. Ali je bio spreman korigirati neke svoje stavove kao što je to učinio prilikom (ratne) posjete Turskoj kada je rekao da tad ne bi pisao ono šta je pisao o Kemalu Ataturku, kao što je vjerovao da ni Ataturk tad ne bi radio kako je radio, itd.

Ipak Bakir Izetbegović tvrdi da se danas u Turskoj odgajaju mladi političari čitajući Islamsku deklaraciju njegovog oca, što je očito, priželjkuje da se tako educiraju i mladi bošnjački političari. Svi procesi koji su uslijedili nakon Arapskog proljeća, baš kad je u pitanju politički islam, pokazuju da je vrijeme davno pregazilo teorije kojima je Alija Izetbegović bio inspiriran u vrijeme hladnog rata i crnih diktatura u islamskom svijetu. Ni to Bakir Izetbegović ne uočava i stoga bi mogao biti pregažen i odbačen usljed turbulencija koje su zahvatile, kako islamski svijet, tako i Evropu i Balkan. Jer Bosna mora ići ukorak s vremenom, zar ne?! Da bi iskoračila morat će se desiti deideali(ji)zacija Bošnjaka!

 

(TBT)