IZMEĐU DŽIHADA I DEMOKRATIJE Roy: Šta je sa političkim islamom nakon Arapskog proljeća?

23.12.2017. u 16:51

ANALITIKA

Termin "islamizam" i njegov blaži ekvivalent "politički islam" pojavili su se u široj upotrebi nakon Iranske revolucije 1979. i uskoro postali neizostavni elementi savremenog političkog diskursa.

Piše: Olivier Roy, thebosniatimes.ba

Termin "islamizam" i njegov blaži ekvivalent "politički islam" pojavili su se u široj upotrebi nakon Iranske revolucije 1979. i uskoro postali neizostavni elementi savremenog političkog diskursa. Skovani su kako bi opisali navodno nov fenomen: političke pokrete na čijem čelu su bili obrazovani muslimani koji su se zalagali za "ponovnu islamizaciju" zemalja s muslimanskom većinom (i drugih muslimanskih zajednica) koje su, u njihovim očima, prestale biti dovoljno islamske. Ovi pokreti promovirali su šerijat putem modernih oblika mobilizacije javnosti – na primjer, stvarajući ogranke posebno za mlade ljude, žene i radnike. Usvojili su hibridnu organizacijsku strukturu, prelazak između tradicionalnog sufijskog bratstva, u kojem članovi prolaze kroz različite korake inicijacije, i moderne političke stranke, gdje savjetodavno vijeće imenuje vođu koji nadgleda tehničke komisije posvećene određenim političkim oblastima. Islamisti su radili u dva smjera: njegovanje društvenog pokreta koji bi se udružio sa organizacijama u zajednici i humanitarnim organizacijama i uspostavljanje političkog pokreta koji bi se borio na izborima istovremeno gurajući svoje članove u državnu birokratiju.

Do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, takve organizacije nisu bile novost. Prva i najpoznatija islamistička grupa bila je Muslimansko bratstvo, osnovano u Egiptu 1928., a koje je kasnije uspostavilo ogranke širom arapskog svijeta. S vremenom, slične organizacije su se pojavile u sunitskom muslimanskom svijetu. Ali šiitski iranski imami i militanti koji su učestvovali u zbacivanju šaha u Iranu 1979. pomogli su definirati politički islam u javnom poimanju – možda zato što su oni bili prvi islamisti koji su kontrolirali modernu državu. Njihov uspon je pomogao popularizaciji termina "islamistički" u medijima, akademskim institucijama i vladi.

Danas, nažalost, novinari, naučnici i političari naširoko koriste tu riječ pripisujući je velikom nizu pojedinaca i grupa – od Racheda Ghannouchija, lidera Ennahde, stranke "muslimanskih demokrata", u Tunisu do Abu Bakra al-Baghdadija, samoprozvanog halife isto samoprozvane islamske države (ili ISIL-a). Ovo je slično upotrebi pojma "socijalistički" prilikom opisa američkog senatora Bernieja Sandersa i sjevernokorejskog lidera Kima Jong Una.
Jedna od mnogobrojnih karakteristika revitalizacije političkog islama, sveobuhvatna i korisna zbirka eseja koju su sastavili Shadi Hamid i William McCants, dva istaknuta američka stručnjaka na tu temu, je način na koji vodi debatu o političkom islamu identificirajući ono što zovu "mainstream islamisti." Hamid i McCants koriste taj izraz u vezi sa islamističkim strankama „koje djeluju unutar granica institucionalne politike i spremne su raditi unutar postojećih državnih struktura, čak i evidentno sekularnih.“ Grupe koje odgovaraju ovom opisu uključuju Muslimansko bratstvo u Egiptu i Jordanu , stranku Islah u Jemenu, Stranku pravde i prosperiteta u Indoneziji i mnoge druge.

Hamidova i McCantsova definicija izostavlja pokrete, poput Tablighi Jamaata u južnoj Aziji koji nastoji ponovno islamizirati društvo ubjeđivanjem, a ne politikom. Također isključuje ekstremističke grupe, kao što je al Qaeda, koje zagovaraju i prakticiraju nasilni džihad. Ali fokus knjige na mainstream islamistima je obavezan jer, iako terorističke grupe stvaraju naslove, one umjerene uživaju daleko ozbiljniju i širu podršku u muslimanskom svijetu i tako predstavljaju dublji dugoročni izazov sekularnim državama. To su pravi društveni pokreti s konkretnim, kratkoročnim ciljevima: ukoliko podržavaju ideju globalnog halifata, smatraju ga dalekim snom. Sada, sebi traže mjesto uz postojeće institucije i grade podršku osnivanjem humanitarnih organizacija koje ispunjavaju jaz nastao zbog lošeg upravljanja u većem dijelu muslimanskog svijeta. Uz uspostavljene dobre odnose, oni pokušavaju nagovoriti ljude da se "vrate" islamu kroz pobožnost: dolaskom u džamije, molitvom na javnim mjestima, i što se tiče žena, pokrivanjem. Ne protive se otvoreno legitimnosti svjetovnih vlada nego pokušavaju izvršiti utjecaj na njih; ulaze u izbornu arenu kada mogu i otvoreni su za pristupanje političkim koalicijama. Odbacuju praksu tekfira (proglašavanje drugih muslimana nevjernicima) i ne promoviraju oružane pobune, osim protiv Izraela. Rijetko zveckaju oružjem, samo kada su napadnuti. I iako optužuju zapadne sile za neokolonijalizam i "kulturnu agresiju", uvijek drže otvorena vrata ostvarivanju kontakata i pregovorima. (Treba napomenuti da ih njihovi kritičari i protivnici već dugo optužuju, obično bez mnogo dokaza, za skrivene planove i lažno informiranje kako bi prikrili mnogo radikalnije namjere i uvjerenja.)

Ovo je donekle poznata slika. No, posljednjih godina, postavljena je u nepoznat okvir zbog onoga što Hamid i McCants nazivaju "dvostruki šokovi": vojni udar u Egiptu 2013., koji je svrgnuo izabranu vladu stranke predvođene islamistima nakon jedva godine dana na vlasti, i pojavljivanje tzv. Islamske države 2014. nakon njenog brutalnog pokolja po Iraku i Siriji. Naravno, i prije se desio šok: tzv. Arapsko proljeće 2010/'11. koj je mainstream islamistima donio više utjecaja i moći nego što su ikada prije uživali.

Ali, daleko od razjašnjavanja prirode i putanje islamizma, izgleda da su ti šokovi samo dodatno pomutili vodu. Kao što Hamid i McCants pišu, "Nakon decenija spekuliranja o tome šta bi islamisti učinili kada bi došli na vlast, analitičari, akademici i sami islamisti konačno imaju odgovor. I to zbunjujući."

KONTEKST VS. SUŠTINA

Kako bi osvijetlili temu, suradnici na Preispitivanju političkog islama mudro ostavljaju po strani teorijske rasprave o islamističkoj ideologiji i istražuju prakse i politike islamističkih stranaka posljednjih godina. Poglavlja u knjizi obrađuju razvoj u devet zemalja na Bliskom istoku, sjevernoj Africi i Aziji. Njihova iskustva pokrivaju dugi niz tema. Nakon revolucija 2010/'11, islamisti su pobijedili na izborima u Egiptu, Maroku i Tunisu, dok su se u Libiji, Siriji i Jemenu našli u krvavim građanskim ratovima. U Jordanu i Kuvajtu nije bilo udara, no islamističke stranke u objema državama – koje imaju dugu tradiciju učešća na izborima i rada unutar postojećih institucija – ipak su potaknute pobunama drugdje. Isto vrijedi i za islamističke stranke u Pakistanu i jugoistočnoj Aziji.

Unatoč ovoj raznolikosti, analize političkog islama u tim mjestima obično spadaju u dvije kategorije. Prva se može nazvati "kontekstualističkim pogledom", koja tvrdi da su politike i prakse islamističkih pokreta manje vođene ideologijom nego događajima i smatra takve grupe reaktivnim i prilagodljivim. Tako je, na primjer, teška represija s kojom se suočilo egipatsko Muslimansko bratstvo šezdesetih godina dovela do opreznijeg pristupa vodstva pokreta, zajedno s radikalizacijom na njegovim marginama. Zauzvrat, zbog političkih prilika nastalih usljed otpora 2010/'11. grupa je ušla u izbornu igru, kako ističe politički stručnjak Steven Brooke u svom doprinosu Preispitivanju političkog islama. Kontekstualisti vjeruju da se islamističke grupe nastoje prilagoditi okolnostima i normama specifičnim za pojedine zemlje (na primjer priznavanjem monarhija u Jordanu i Maroku). Glavni cilj grupa je opstati kao koherentne organizacije i politički akteri. A njihovo korištenje vjerske retorike često je malo više od "muslimanskog govora" (po riječima francuskog političara Françoisa Burgata) – način da se izrazi jedinstveni identitet i artikuliraju pritužbe, posebno protiv Zapada.

Druga škola mišljenja mogla bi se nazvati „suštinski pogled“ – islamisti su fundamentalno ideološki i svaki ustupak koji naprave sekularnim principima ili institucijama je čisto taktički: njihovo učešće u izbornoj politici jedva ih sprečava od pozivanja u nasilni džihad. Prema ovom pogledu, istinsko islamističko poimanje demokratije je „jedan čovjek, jedan glas, jednom“. Drugim riječima, islamisti vide glasačku kutiju kao put ka moći; ostvare li cilj, zamijenili bi demokratiju teokratijom. Na koncu ove tvrdnje je ideja – koju pozdravljaju kritičari islamizma ali i neki o njegovih pristalica – da islamska teologija ne priznaje nikakvo odvajanje religije i politike, i samim tim, pravi islamist se ne može odreći svoje ideološke agende zarad pragmatičnijeg ili demokratskijeg pristupa.

Zadnjih godina, međutim, mainstream islamisti često čine upravo to. To su činili i nakon pobjede, kao u Tunisu, i poraza, kao u Egiptu. U oba slučaja, politička ograničenja nadjačala su ideološku predanost. U Egiptu su naučili lekciju težim putem. Isprva je vlada na čelu s Mohamedom Morsijem, koji je ranije služio kao lider Muslimanskog bratstva, izgledala spremnom raditi unutar granica postojećih institucija – zaista, ta spremnost je dio onoga što je pomoglo islamistima da budu izabrani. Ali kada je Morsi povećao svoj autoritet i nakon neuspjeha oko ekonomskog napretka i sigurnosti, podrška javnosti njegovoj vladi je oslabila i većina Egipćana je dočekala povratak vojne vlasti nakon što je Abdel Fattah el-Sisi, ministar odbrane, preuzeo vlast udarom 2013. U Tunisu, mainstream islamisti stranke Ennahda prilagodili su se vještije, kako navodi autorica Monica Marks u svom poglavlju knjige, raspustivši vladajuću koaliciju 2013. nakon bijesa javnosti zbog propusta u sigurnosti i ekonomske nestabilnosti – korak koji je spriječio sukob sa sekularistima koji su mogli zaprijetiti dugoročnom opstanku stranke.

Na mnogim mjestima su islamističke stranke također shvatile da ne drže monopol na religijsku politiku: u Egiptu 2012., dotad miroljubive selefije su formirale vlastitu stranku i osvojile dio posvećenog izbornog tijela. U međuvremenu, vjerske institucije poput kairskog Al Azhar univerziteta, nisu podržale islamiste. Čak su i sekularne stranke poput Nidaae Tounes iz Tunisa, često promovirale neke islamske norme kako bi ojačale autentičnost njihove kulture. U jugoistočnoj Aziji, kako u svom poglavlju navodi politički stručnjak Joseph Chinyong, skoro sve političke stranke i političari uklopili su ponovnu islamizaciju u svoje platforme, potkopavajući islamistički brend.

Rezultati arapskih ustanaka 2010/'11. nisu pružili jasnu presudu u debati između kontekstualista i onih koji zagovaraju suštinski stav. Ali kako Preispitivanje političkog islama pokazuje, veća količina dokaza podržava kontekstualističku stranu. „Demokratija“, pišu Hamid i McCants, „osnažuje i ohrabruje sve stranke, islamističke ili druge, da traže centar, gdje god on bio.“ Najuvjerljiviji dokaz te tvrdnje nudi tuniska Ennahda. Nakon osvajanja parlamentarne većine 2011., stranka je provela godine diskutirajući – sa sobom i protivnicima – o tekstu novog ustava. Rezultat je možda najsekularniji osnivački dokument svih arapskih država, onaj koji čak štiti „slobodu savjesti“ – to jest, pravo da se drže ili ne drže nikakva religijska uvjerenja i sloboda da se promijeni mišljenje. To je sveobuhvatnije pravo od "slobode vjeroispovijesti", koje bi omogućilo nemuslimanima da prakticiraju svoju vjeru, ali im ne bi dozvolilo da muslimane okreću njoj i ignoriralo bi ateiste i druge sekularistički orijentirane ljude. Kao što je stručnjak za međunarodne odnose Peter Mandaville istaknuo u svom poglavlju, Ennahdino dobrovoljno napuštanje vladajuće sile pokazalo je da su stari strahovi "jedan čovjek, jedan glas, jednom" često neutemeljeni. U međuvremenu, 2013. u Egiptu, nisu islamisti okončali demokratsku vladavinu, nego čudan savez vojnih lidera, sekularista i selefija. U svakom slučaju, Morsi nije imao sredstva za suprotstavljanje Sisijevom puču, što se i vidjelo iz prevladavajuće mirne i potpuno uzaludne reakcije Morsijevih pristalica, od kojih je gotovo hiljadu izmasakrirala vojska nakon okupacije trga u Kairu.

DŽAMIJA I DRŽAVA

U konačnici, autori Preispitivanja političkog islama žele otići korak dalje od dugotrajnih, poznatih rasprava o iskrenosti islamista. Ti učenjaci nastoje shvatiti šta će značiti da se vjerske stranke preobraze od marginalnih aktera ograničenih na opoziciju u prave političke igrače. Pitanje više nije Šta kaže islam o politici? nego, Kako će islamisti prakticirati politiku?

Ennahdin odgovor na to pitanje bio je dramatična promjena u njenoj strukturi i identitetu: 2016. grupa se službeno prestala definirati kao islamistička stranka. Ennahda "više ne prihvata etiketu 'islamizma' – koncepta kojeg su posljednjih godina izobličili radikalni ekstremisti – kao opis njegovog pristupa", napisao je Ghannouchi u ovom časopisu. Nastavio je: "Tunis je konačno demokratija, a ne diktatura; to znači da Ennahda konačno može biti politička stranka koja se fokusira na svoju praktičnu agendu i ekonomsku viziju, a ne na društveni pokret koji se bori protiv represije i diktature".

Ali ako stranka poput Ennahde prestane pokušavati oblikovati građanski zakon prema šerijatu, u kojem smislu je uopće islamska? Odgovor – još uvijek kontroverzan za mnoge članove – jest da, iako su pokret (harakat) i stranka (hizb) sada formalno odvojeni, cilj sudjelovanja stranke u politici je zaštita pokreta od politike. Kada postane običan politički akter u običnom političkom sistemu, stranka Ennahda će pomoći pokretu Ennahda da sprovede svoju misiju njegovanja društva u kojem religija, iako nije sadržana u državnim institucijama, ipak leži u srži svakodnevnog života. Pristup je sličan zapadnjačkom liberalnom konceptu razdvajanja crkve i države – iako je bliži američkom konceptu zaštite religije od državnog uplitanja nego francuskoj ideji o zaštiti države od religije. A u islamskom kontekstu, razdvajanje moraju provoditi ne samo državne institucije i ustav, već i na osnovnom nivou, same islamističke stranke.

To predstavlja duboku promjenu, ništa manju od redefiniranja religije da se uže odnosi na skup vjerovanja i praksi koje postoje u okviru sekularnog društva. Ennahda je prepoznala da, tuniskom društvu, iako u kulturalnom smislu može biti muslimansko, nije suđeno da postane ideološki islamsko. Ghannouchi je zapečatio ovaj potez izjavom da je Ennahda postala "stranka muslimanskih demokrata", namjerno pozivajući na poređenja s kršćanskim demokratskim strankama Evrope.

Ali poređenje ide tek do te tačke. Od sredine 1940-ih do sredine '70-ih godina, kršćanske demokratske stranke pronašle su načine da sekulariziraju ono što su prvenstveno bile religijske vrijednosti kako bi lakše doprle do još sekularnijeg biračkog tijela. U većinski protestantskim i katoličkim zemljama takve su stranke promovirale vrijednosti iz društvene doktrine crkve o pitanjima u vezi s porodicom, suradnjom između radnika i preduzeća i društvenom sigurnosti. No iako ove stranke i dalje opstaju (u Njemačkoj čak cvjetaju), ne postoji kršćanski demokratski društveni pokret istovjetan s onima koje Ennahda i druge islamističke grupe smatraju ključnim za svoje misije.  U zemljama poput Njemačke, kršćanski demokrati imaju hizb, ali nemaju harakat. I iako katolički društveni pokreti djeluju u evropskim zemljama poput Italije, oni se ne poistovjećuju s političkim strankama. U Evropi je sekularizam trijumfirao ne samo u političkoj sferi, nego i u društvenoj: nakon Drugog svjetskog rata zapadne su se zemlje dodatno udaljile od tradicionalnih kršćanskih stavova, naročito u pitanjima koja se odnose na seksualnost, spol i porodicu. U tom je smislu upečatljivo da Ghannouchi i ostali mainstream islamisti ohrabruju poređenje s kršćanskim demokratima, koji jedva da predstavljaju model uspjeha po islamističkim standardima.

Izgledno je da sekularizacija islamske politike neće biti popraćena otklonom od tradicionalnih vrijednosti u muslimanskim zemljama, barem u doglednoj budućnosti. Međutim, razdvajanje džamije i države predstavlja ozbiljniji kratkoročni rizik za islamističke stranke kao što je Ennahda: to bi moglo stvoriti prolaz za džihadiste ektremiste koji se često nazivaju "strancima na ovom svijetu." Ta fraza dolazi iz poznate ilahije popularizirane tokom suđenja članovima egipatskog Muslimanskog bratstva u 1960-im. Radi se o ideji da, u svojoj ideološkoj čistoti i odbijanju prilagođavanja sekularnim normama i institucijama, džihadisti predstavljaju jedine istinske islamiste – a možda i jedine istinske muslimane. Opasnost je da ako mainstream islamisti pristanu uključiti se u sekularnu državu po cijenu razdvajanja njihovih političkih ciljeva od vjerskih i društvenih (kao u Tunisu) ili pretrpe isključivanje iz države zbog vlastitog prekoračenja i represivne reakcije na njega (kao u Egiptu), mladi muslimani koji žele "vjerodostojne" vjerske i političke identitete mogu ih potražiti negdje drugdje. A džihadisti će čekati na njih.

(TBT, Foreign Affairs, Prevela Jasmina Drljević)