ZAŠTO EVROPA TOLIKO KOPIRA AMERIKU Debray: Mlada Amerika znala je kako da nakon rata postane voljena

23.12.2017. u 00:36

KOLUMNA

Donald Tusk deluje daleko manje evropski od cara Karla V, koji se Bogu obraćao na španskom, ženama na italijanskom, muškarcima na francuskom, a svom konju na njemačkom jeziku

Piše: Regis Debray, thebosniatimes.ba

Ta velika nada na početku joj je pružala sve. Sveti Toma i Victor Hugo, skladni miks kršćanske inspiracije i humanitarnih očekivanja, velikodušnosti i izglednosti. Otuda i neumoljivi marš prema ujedinjenju nacija u globalnu vladavinu, kao nekada regiona u nacionalnu državu, ili silovite, pojednostavljene nužnosti poput one da je „u jedinstvu snaga".

Tome se još, što se potpisnika ovih redova tiče, dodala i sjenka Evropejca Paula Valerya. „Moguća Evropa" koju je prizivao se bez sumnje ne poklapa s Evropskom unijom. Tu nije bila riječ o oživljavanju zahvaljujući Rimskom carstvu, već Evropi Albera Camusa i „podnevne misli": mediteranske i osunčane, s katoličkom patinom koja s vremenom prerasta u humanističku, iako bliža Rimu negoli Frankfurtu. Počela je u Alžiru, prošla kroz Aleksandriju, otišla u Bejrut, zadržala se u Atini, uperila prstom prema Istanbulu i uspela se sjeverno uz „čizmu" Italije i Pirinejsko poluostrvo.

Drugim riječima, jezik, geometriju i plodove mašte vezala je za istu stratešku ulogu koju vrše indeks Dow Jones i poreska stopa za korporacije.

Univerzalna povijet uvijek je držala više od jednog zeca u šeširu. Zato je proširenje američkog principa povjerila onima koji je trebalo da mu, u očima nekih, predstavlja konkurenciju: Sjedinjenim Evropskim Državama. Eto šta je čudo hegemonije: kad jedni ostvare agendu drugih. Ali i čudo ljubavi.

Mlada Amerika znala je kako da nakon rata postane voljena, što njen rival Sovjetski Savez nije umio - bilo bi čudno da je bilo ikako drugačije. A ko voli, taj i podražava. Zato i nije nenormalno to što je federalna Evropa budućnosti željela izgraditi tako što će na Stari kontinent prenijeti dogme i manire Novog. Toliki trud na brisanju sopstvene ličnosti, na tome da puna entuzijazma razmrsi sve ono što čini njen DNK, tako nešto trebalo bi da je predmet dramaturškog interesiranja. Evropska unija je antipolitička mašina, uprkos tome što neki sanjaju o tome da postaje politički akter, pa čak i očekuju od nje da se jednog dana ustoliči na vlasti, iako je njena svrha upravo u izbjegavanju same ideje vlasti.

Sumirajmo zaplet. Socijaldemokrate i kršćanske demokrate, dva glavna glumca naše predstave, po završetku rata skovale su izvrstan plan kako učinti da opći interes nadvlada pojedinačni, kako bi se preduprijedilo novo izbijanje požara. Federalni spas od nacionalnog grijeha. U redu. Zašto da ne? Nakon toga gledali smo kako stari socijalisti demontiraju socijalne službe, dekonstruiraju državu, jedino i posljednje dobro onih koji nemaju ništa, kako rastaču javne službe i zakon profita ustoličuju kao vrhovni zakon, dok za sve to vrijeme duhovni gospodari uspostavljaju jedan bezdušni, okrutni entitet, najgrublje materijalističku od svih ljudskih agregacija, kojim caruje lobi, izbjeglica je neprijatelj, a kraljica digitron. Evropska unija nije istupila iz povijesti, jer u nju nije ni stupila.

Nikada, ni na jednom bojnom polju, nismo ugledali vojsku pod zastavom zvjezdanog prstena pozajmljenog iz teksta o Apokalipsi, niti briselskog glasnika koji na nešto udara veto, saziva mirovnu konferenciju, započinje ili zaustavlja rat. To nije takva kuća. Upravo je sporazumima između vlada, klasičnom trezvenom saradnjom suverenih država, došlo do velikih evropskih uspjeha, „Erbasa" i „Arijane", koji su za ovu stvar učinili više od institucionalnog artefakta čiji se doprinos svodi na franšiziranje globalizacije inostranog finansijskog kapitalizma na sve modele, od rajnskog do kolbertističkog. U međuvremenu su uspjeli poplaviti i izvanredni program razmjene studenata Erasmus, pokrenut 1987. godine, koji je dobrodošao uprkos svojim ograničenjima: u njemu učestvuju trideset tri zemlje, ali se za tri hiljade stipendija godišnje izdvaja samo 1,3% zajedničkog budžeta EU, mahom za poslovne i inženjerske škole. Srednji vijek bolje prolazi na testu mobilnosti, ali cijenimo trud.


(TBT, LMD)