HISTORIJSKA TURA MICHELANGELOVOG GENIJA Cotter: Ovdje nema mjesta škljocanju smartphoneom

20.12.2017. u 12:08

KOLUMNA

Sa više od 200 djela i jezgrom od 133 crteža ovog poznatog umjetnika na zajam od 50 vrsnih kolekcionara, ova izložba istinski je kustoski prevrat

Piše: Holland Cotter, thebosniatimes.ba

"Michelangelo: Božanstveni crtač i konstruktor" u Muzeju umjetnosti Metropolitan u New Yorku je monument monumentu. Sa više od 200 djela i jezgrom od 133 crteža ovog poznatog umjetnika - najviše ikada sakupljenih na jednom mjestu - na zajam od 50 vrsnih kolekcionara, ova izložba istinski je kustoski prevrat. Još važnije, ovo je tour de force historije umjetnosti u najkrhkijim oblicima - papir, kreda i mastilo.

Ovo je, prije svega, zahtjevna izložba: traži da budete potpuno prisutni. Ovdje nema mjesta škljocanju smartphoneom. Slava Michelangela Buonarotija možda traje dugo, ali ovaj spomenik Metropolitana njemu kao umjetniku, neće. Izložba je otvorena 13. novembra i trajat će, bez mogućnosti produžetka, tri mjeseca, pošto je to maksimum svjetla, čak i prigušenog, koji skice mogu podnijeti a da se ne oštete. Kada izložba bude zatvorena, vjerovatnoća da iko ko ovo čita ikada više u životu doživi neku sličnu je gotovo nepostojeća.

Davati potpuni kontekst bilo čijoj umjetnosti znači osvijestiti odakle je ona potekla, i tu smo. Iako bi Michelangelo bio posljednji koji bi nam to priznao - volio je sebe predstavljati kao partenogenetsko čudo - jeste učio umjetnost u neko doba. Rođen je 1475. u firentinskoj porodici nižeg plemstva, i još kao trinaestogodišnjak dospio u radionicu Domenica Girlandaja kome je bio šegrt.

Prema podacima koji su pripisani slikama neposredno pred izlaganje, on je skicirao figure i freske Giotta i Masacca u lokalnim crkvama još sa 16 godina. Pitanje šta je došlo prvo vodi nas do mermerne skulpture pod nazivom "Mladi strijelac". Ova figura nage mladosti godinama je, jedva primijećena, skupljala prašinu u francuskoj ambasadi preko puta Meta, dok neki historičar umjetnosti 1996. godine nije ustanovio da je ruheč o Michelangelovom dhelu. Dugo se diskutiralo, ali je neosporno da je figuru izvajao Michelangelo. A ova izložba djela kojima se kao datumi nastanka pripisuju godine 1496. i 1497. sada sasvim daje smisao pretpostavki da je Michelangelo izvajao figuru u svojoj 21. godini, što će ga načiniti genijem kakav je tvrdio da jeste. Sa ovom skulpturom, otkrio je šta će biti njegova omiljena tema, ona kojom će se proslaviti: herojsko muško tijelo.

Otprilike oko deceniju nakon "Mladog strijelca" došao je kolosalni "David" i Michelangelo je postao zvijezda, proteže Medičijevih, i konačno na putu da postane nova vrsta slavne ličnosti koja je želio biti: aristokrata kreativnosti koji čini čuda i koga nazivaju genijem. Ako Michelangelo nije skovao termin, skovao je tip ličnosti.

Izložba na ingeniozan način rekonstruira Michelangelove projekte tako što povezane nacrte reda jedne uz druge i tjera vas da povezujete tačke. Ovo je, podrazumijeva se, jedini način da se predstavi arhitektonska umjetnost, ili davno zamrle stvari.

Michelangelo je od umjetnika iz radionice dospio na ravan božanstva. U njegovim posljednjim godinama nevjerovatne slave, ljudi su o njemu zapravo i govorili kao o Bogu. Tavanica Sikstinske kapele je disegno in excelsis; priča o Postanku ispripovijedana kroz nadljudsku vještinu.

Michelangelo vizuelno umije da bude agresivan umjetnik. Ali nije takav - naprotiv - u vijugavom miješanju crvene i crne krede "Mrtvi Hristos u naručju majke" sa kraja tridesetih godina šesnaestog vijeka, ili u djelu "Pietŕ" u crnoj kredi iz 1546.

Međutim, u drugim suštinskim aspektima nije se mijenjao. Na zalasku karijere, i dalje je bio radoholičar, smirivao je pape i pisao poeziju.

Ruka i um nikad mirni. Na bilo kojem od papira može biti bodibildera, svetaca, pornografskih škrabotina, čovjeka koji vrišti, Petrarkinog stiha, voljenog lica... Za genija, spomenik je svaki dio i sve to zajedno.

(TBT, NYT)