NAŠA STRANKA, A K'O DA TO NIJE Režimska simultanka Kojovića i Izetbegovića na sred Baščaršije

12.12.2017. u 11:35

ANALITIKA

Dok gladni Bosanci pa i Hercegovci u provinciji jedu travu, grupa političkih simulanata u Bečkoj kafani hotela Evropa, ili u kafani Metropolis u Titovoj ulici, raspravlja da li treba donijeti zakon o legalizaciji marihuane, iliti ga "pušenja trave"


FOTO:
Tanović, Haverić, Kojović (Public)

Mladi analitičar Suad Beganović drznuo se da napiše profil Naše stranke i objavi na portalu Prometej.ba. Ovo se može smatrati vrlo odvažnim i buntovničkim gestom jednog sarajevskog novinara jer lideri Naše stranke uživaju status "urbanih svetih krava." Tako na primjer, dok gladni Bosanci pa i Hercegovci u provinciji jedu travu, grupa političkih simulanata okupljenih oko Naše stranke u Bečkoj kafani hotela Evropa, ili u kafani Metropolis u Titovoj ulici, raspravlja da li treba donijeti zakon o legalizaciji mariuhane, iliti ga "pušenja trave."

U znak podrške odvažnom mladom novinaru, njegovu analizu prenosimo u cijelosti:  

"Naša stranka osnovana je 2008. godine, što znači da sljedeća godina biva jubilarnom godinom. Deseti rođendan će se desiti prije izbora 2018. godine i sav dosadašnji uspjeh Naše stranke može se podvesti pod prvu deceniju rada. Stranku su osnovali istaknuti članovi iz područja kulture, akademici i poznatiji građani. NS je predvodio Danis Tanović, zajedno sa Majom Marjanović i Borisom Divkovićem.

Divković je preminuo, a ostalo vodstvo stranke se povuklo. Lica koja trenutno predstavljaju stranku su Sabina Ćudić, Predrag Kojović, Dennis Gratz (koji će također dati ostavku na važne funkcije) i profesor Tarik Haverić.

Naša stranka prevashodno djeluje u Kantonu Sarajevo, sa skromnim uspjehom u ostatku Bosne i Hercegovine, uz pojedina iznenađenja sa nekoliko zastupnika u nesarajevskim mjestima. Značajni rezultati, trenutna participacija u vlasti, su ulazak Dennisa Gratza u Predstavnički dom Parlamenta FBiH, dva mjesta u Domu naroda FBiH te tri mjesta u Skupštini Kantona Sarajevo.

Gledajući ideološki profil, Naša stranka za sebe tvrdi: „Mi smo socijal-liberalna stranka koja želi vratiti dostojanstvo i socijalnu sigurnost građankama i građanima Bosne i Hercegovine i uspostaviti moderan i učinkovit sistem zaštite naših prirodnih bogatstava i ljudskih potencijala.“

Tome je pridodato na nekoliko mjesta s malim varijacijama i oksimoronsko slogansko mjesto: „Nemamo slogane, imamo rješenja.“

S obzirom da se Naša stranka rijetko nalazila pod okom kritike, nerijetko zbog činjenice da su oni partija u razvitku, nužno je posvetiti pažnju na alternative i rješenja koja nude, vjerujući da se u 10 godina rada mogla isprofilirati politička vizija koju zastupaju.

Plan i program rada

Razumijevajući zašto je moto predstavljen u tako širokoj kategoriji socijal-liberalizma i želeći saznati na koji način politička partija želi vratiti dostojanstvo građanima, kao i socijalnu sigurnost pokušali smo konsultovati dokumente koji bi razradili ovu osnovnu misiju. Šta je dostojanstvo u ovom slučaju, koje strategije predlaže Naša stranka za socijalnu sigurnost i šta stoji iza tako kompleksne i široko postavljene socijal-liberalne vizije, uz najbitnije, kako to implementirati u uslovima Bosne i Hercegovine? Zanimalo nas je također, sukladno najavama Naše stranke kako su stranka u porastu koja cilja na državni nivo, koja je vizija Naše stranke za BiH. Pitanje ekonomije se odmah ukazalo kao i možda najbitnije. Slijedeći logiku političke filozofije i realpolitičkih odnosa, socijal-liberalna partija bi morala ponuditi novi ekonomski model.

Na web adresi Naše stranke pod rubrikom NAŠE POLITIKE postoji 8 odjeljaka: Socijalna politika, Zelene politike, Obrazovanje, Ekonomija, Odgovorno upravljanje, Zdravstvo, Sport te Sigurnost.

Od navedenih osam odjeljaka moguće je pristupiti tek odjeljku Socijalna politika gdje se ne mogu pronaći dokumenti, izborni program, publikacije, nego tek zadaci Savjeta za solidarnost taksativno pobrojani. Rješenja zadataka nisu objavljena. S obzirom da se NS samoinicijativno smješta u lijevi politički spektar, a to ćemo kasnije ispitivati, posjetili smo stranice SDP-a BiH i DF-a. SDP je najažurniji sa 14 dokumenata, par publikacija i biltenom „Glas slobode“. Trenutno je aktivan i Plan 10. Slijedi DF sa tri dokumenta i izbornim programom. Također, ove dvije stranke imaju objavljene statute. NS svoj statut nije vidljivo objavila na vlastitom glasilu, iako se on nalazi na serveru NS za ambicioznijeg korisnika koji pretražuje internet.

Uzevši u obzir da politička partija mora transparentno predstaviti svoj rad, što kroz partijske manifeste, publikacije i dokumente, što kroz omogućavanje da se do njih lako dođe, može se zaključiti da NS ili nema plan i program rada, ili on nije dostupan glasačima i medijima. Pokušaji da se dođe do dokumenata koji razjašnjavaju moto stranke, ideološku poziciju, kao i navedenih osam politika ostali su bez uspjeha. Sudeći po glavnom izvoru informacija, NS nema plan i viziju.

Glasačka baza i gro politike

U postodejtonskoj Bosni i Hercegovini koja je državu podijelila na dva enititeta, a entitet Federaciju BiH na 10 kantona velika politička moć se premjestila na kantone. Uzevši u obzir Zakon o pripadnosti javnih prihoda u FBiH razjasnit će se zašto je Kanton Sarajevo najbogatiji kanton i zbog čega se politička borba oko Kantona Sarajevo uvijek vodila i vodi najžustrije. Nakon rata glasačka baza se dijelila u dvije dominirajuće skupine, pronacionalistička baza SDA-ovih glasača i probosanska multikulturalna baza SDP-ih glasača. Obje stranke su željele uzeti dio glasača od druge stranke, ali se vremenom odnos izbalansirao. SDP je bilježio dobre rezultate, što je natjeralo SDA da smišlja kako preuzeti dio glasova i oboriti značajnu političku moć ljevice u Skupštini. Političko usložnjavanje i pojavljivanje novih partija ovu borbu je potisnulo u pozadinu. Zbog loše politike SDP-a u Kantonu Sarajevo pojavila se ogorčena skupina glasača unutar lijeve baze koja je tražila alternative. To nezadovoljstvo je iskoristila Naša stranka uzimajući dobar dio glasača dotadašnje ljevice ispred nosa SDA koja se nadala ispunjenju dvodecenijskih ambicija i potpunim ovladavanjem kantonom. Tako se glasačka baza Naše stranke formirala većinski iz korpusa nezadovoljnih glasača SDP-a, a proporcionalno padu SDP-a nakon koalicije sa SDA rasla je NS na izborima, što lokalnim, što opštim.

Pored dominirajuće ljevičarske baze, zanemarljive ili nikakve baze koja bi bila oteta od SDA, tu je i manji dio glasača nestale Stranke za BiH. S obzirom da je DF osnovana tek 2013. godine, tek posljednji lokalni izbori mogu kalkulisati promjene u glasačkim bazama. Elementarni pogled daje sličan obrazac, ponovo je SDP gubio glasove, zbog spomenute koalicije sa SDA, dok se dio neodlučnih glasača podijelio na ove tri stranke. Rezultat će biti poražavajući za ljevicu u vidu DF i SDP, te djelimično poražavajući za socijal-liberalnu Našu stranku. Kanton Sarajevo je konačno pao u ruke SDA cijelom svojom dužinom i širinom. Vrijedi ponovo spomenuti izjavu Bakira Izetbegovića da je opština Centar bitnija od deset drugih opština kao slavlje za konačan poraz ljevice.

Svjesni svog kantonalnog karaktera, nepostojanja nikakvih entitetskih i državnih kapaciteta, NS se i djelotvorno fokusirala na komunalne politike. Shodno tome pojavljivanje NS u javnosti se ukazao kao niz medijskih istupa u slučaju: pasa lutalica, seksističkih ispada, nadstrešnica, neuređenih parkinga kao i sitnih administrativnih korekcija i legalističkih pojednostavljivanja pojedinih procedura. Iako neke inicijative zaslužuju pohvale, decenijski rad i fokusiranje na komunalne politike dovele su NS u poziciju da se percipira kao elitistička sarajevocentrična stranka sa skromnim ambicijama da dobije nekoliko hiljada glasova nezadovoljne ljevice i liberala te djeluje kao opozicija u osvojenim skupštinskim klupama.

Kreativna manjina

Politička filozofija prepoznaje položaj stranaka sličnog profila poput Naše stranke. To su stranke bez jasne vizije, oslonjene na pravovremeno reagiranja u slučaju sitnijih propusta većih političkih aktera. Naime, Naša stranka ispunjava zadatak „kontrolisane opozicije“ po definiciji teoretičara, s ciljem da neprestano vrši sitne korekcije unutar postojećeg korumpiranog sistema, bez jasne vizije promjene i precizne alternative. Na taj način ova „kreativna manjina“ ukazuje na greške, primiruje dio glasača, popravlja pojedine proceduralne i zakonske propuste, ali nikad ne dovodi u pitanje stvarni odnos snaga. Njen cilj u konačnici je zadržati postojeće stanje.

Ukoliko se vratimo na početak i podsjetimo na nepostojanje jasnih programskih akata i dokumenata, te osvijetlimo činjenicu da NS prva i najčešće retorički reaguje na pojedine izjave desnih populista i nacionalističkih stranaka, lako ćemo prepoznati političku poziciju ove stranke u političkim koordinatama. 

Ovaj, dobro primijenjeni model u svijetu, omogućava konzervativnim politikama i partijama (poput trenutne SDA-SBB koalicije) da predstavlja političku klimu u javnom prostoru pluralnom i demokratskom, dok u pozadini ima neprikosnovenu političku moć. Partije „kontrolisane opozicije“ moderni su trend nemanja stvarne opozicije koja može mandatno oduzeti moć konzervativnim partijama. S obzirom da NS ne pokazuje šta je u njenom djelovanju socijalno, šta liberalno, osim u najširim eksplikacijama slobode govora i želje za većim zapošljavanjem, ona se uklapa u navedeni profil takvih partija. Takvo stanje može trajati dugo, jer sve dok konzervativne partije nisu ugrožene, poželjan je slab kritičar kao privid koji ne dozvoljava da se vidi diktatorsko u demokratiji. 

Shodno tome, Naša stranka ne može imati ekonomski plan oporavka BH društva, kao ni političku viziju ustrojstva države po realnim osnovama (deklarativno zalaganje za građansku državu treba popratiti planom za izvršavanje tog plana), pa je to diskredituje kao stvarnu političku snagu. Zapravo, dosadašnji rad NS zasnivao se u pravcu kulture i komunalnih popravki, bez jasnog i izraženog angažmana za prava radnika, rješavanje njihovog položaja kao i zapošljavanje onih radnika koji su trenutno bez posla. To je i razumljiv nedostatak Naše stranke sukladno objašnjavajućoj sintagmi „kreativne manjine“ koja takva pitanja ne može iznijeti. S obzirom da predizborna trka na ljevici, gdje SDP i DF idu zajedno, zahtijeva i značajnu partijsku infrastruktura i jasan plan i program, nejasno je sa kojim adutima, pored populizma i ukazivanja na greške drugih, Naša stranka planira izaći na izbore i na koji dio glasača će ciljati. Nedostaje pozitivan program. Za dobar rezultat na opštim izborima neće biti dovoljan ranije zauzeti dio razočaranih ljevičara. Nesumnjivo, može se špekulirati u smjeru da je glavni cilj Naše stranke samo da uzme ponovo 2-3 mjesta i pozicionira se kao partner sa kojim ljevica mora pregovarati. No takve kalkulacije ostavit ćemo po strani želeći se vratiti na ideološku poziciju NS i njen dosadašnji rad, kroz konkretna glasanja i namjere.

Politika pragmatike i prešućeni strah

Spomenuli smo da NS često reaguje na izjave SDA, kao i da te izjave ne nanose štetu SDA. No, drugačija je slika parlamentarnog djelovanja nasuprot istupima u medijima. Iako NS vodi besprijekornu propagandu, vlast je prostor moći, novca i kalkulacija. To je prostor u kojem se sudaraju programska načela stranke, pozicioniranost na desnom, lijevom ili središnjem mjestu, sa realnim, realpolitičkim i inim problemima. U intervjuu koji je Tarik Haverić, nezvanični ideolog Naše stranke, dao za prometej.ba on izbjegava profilirati poziciju navodeći: „U našem dobu, koje neki nazivaju postideološkim, „lijevo“ i „desno“ u političkom spektru možda nisu sasvim izgubili značenje, ali ga je u svakom slučaju potrebno iznova definirati. U našim uvjetima, i kada je riječ o opoziciji, radije govorim o „građanskim strankama“ nego o ljevici. Tu stvar nije pretjerano složena: partijski programi različite vrste nalaze se, besplatno, na internetu, i koherentan skup ideja koji bismo mogli nazvati „platformom“ može se sklopiti za jedno popodne. Problem je, naravno, u političkom ponašanju. Neki od tih subjekata, kada su na poziciji vlasti, postupaju na način koji se ne razlikuje od postupanja etničkih stranaka. Politički pragmatizam nalaže da se najprije ujedine, naprimjer, sve stranke nastale cijepanjem Socijaldemokratske partije. I ako u tome uspiju, ako opet budu jedna jaka stranka, bit će znatno lakše njihovo približavanje lijevom centru i strankama koje se ne boje da oglase svoju privrženost vrijednostima političkog liberalizma.“

Nije precizno definisano u ovom odgovoru da li Haverić govori kao sociolog, ili kao advokat stranke. Stoga će ostati i nedefinisano da li je doista vrijeme postideološko (što je itekako sporno) ili Haverić prepoznaje zamku da je NS bez jasne ideologije, pa ne želi upuzati u protivrječnost. Također, teorija ne prepoznaje ideološku poziciju „građanske“ stranke, a istovremeno se ukazuje da takva identifikacija nema ekonomsku politiku. Haverić odlično prepoznaje problem odvajanja DF-a od SDP-a, ali je posljednja rečenica realpolitički neodrživa. Niti je NS, kako smo vidjeli, objasnila šta je to njihov politički liberalizam, niti je koaliciona matematika profesora Haverića moguća. Naime, ukoliko bi blok SDP-DF, koji se ujedinio na neki način, uzeo izbore ne vidi se razlog zašto ne bi išli lijevo ka korjenitijim socijalnim politikama, a ne centru. Također, nejasno je zašto bi lijevi blok u tom slučaju sa 200 000 i kusur glasova se približavao vrijednostima NS koja se kreće oko 20 000 - 25 000 glasova.

Uzevši u obzir dosadašnji rad uz ovu izjavu kao shemu političkog djelovanja Naše stranke može se zaključiti da spomenuti socijal-liberalni angažman zapravo predstavlja političku pragmatiku i da NS nema interesa da koalira sa SDP-om i bude dio ujedinjene ljevice. Naime, NS kojem je glasačka baza većinski dio ljevica, razumije opasnost vraćanja te baze ljevici. Komunalne, socijalne, zelene i slične politike ljevica može sprovoditi bez problema i sama, što bi Našu stranku učinilo suvišnom u političkom prostoru. Jedinu politiku koju SDP, barem deklarativno i pod pristikom javnosti, ne bi mogao prihvatiti jeste neka vrsta grabežljive neoliberalne ekonomske politike, a koja bi se mogla smjestiti unutar političke vizije Naše stranke. No, kako Naša stranka nema takvu ekonomsku politiku i svodi se na napredno aktivističko djelovanje, razumljiv je njihov strah od ujedinjavanja sa instrastrukturno moćnijom ljevicom, koja uz to ima državne politike i bez problema bi asimilirala NS i ujedinila glasače.

Političko ponašanje

Naša stranka često reaguje na nacionalističke ispade drugih političkih opcija, prvenstveno SDA, kao i koalicionog partnera SBB. S druge strane, ustavna struktura BiH je takva da su koalicije često nužno zlo. Poznat je slučaj koaliranje ljevice (SDP) sa SDA 2010. godine koji je završio neslavno i propašću Zlatka Lagumdžije. Ukoliko se pak vratimo tome, vidjet ćemo da je SDP imao izbor koalicije sa deklarativno državotvornom SDA i secesionističkim HDZ-om. Ljevica je pala prevashodno zbog vlastitih grešaka, od kojih je ova koalicija najveća, a SDA i HDZ su zajednički ušle u raspodjelu fotelja i podjelu BiH. Na ovom mjestu nećemo analizirati zašto je SDA odabrala secesionističkog partnera prije SDP-a. U takvim situacijama se, uprkos decenijskom radu, nije našla Naša stranka. Stoga je teško izvoditi misaoni eksperiment kako bi se NS ponašala u slučaju takve odgovornosti. Ipak, jedini slučaj kada je NS imala mogućnost da djeluje kao ravnopravan parner u vlasti, jednim glasom koalirala je sa SDA. Dennis Gratz glasao je za Zakon o radu po želji Fadila Novalića da se taj zakon što prije izglasa.

U političko ponašanje spada i drugovanje sa bivšim savjetnikom Bakira Izetbegovića što je indikativno upućivalo da postoji čest i izravan, ali ne protokolaran i usaglašen, kontakt čelnih ljudi ove dvije stranke. Također, u domen političkog ponašanja spada i „prepisivanje“ inicijativa zadovoljavajući interese SDA. Naime, priča o ukidanju kladionica stara je koliko i SDA, s jasno izraženim religioznim razlogom, dok se u pozadini nalazio i latentni sukob s HDZ-om. NS je prenijela istu inicijativu prilagodivši retoriku uhu sekularnog liberalnog i lijevog glasača uz objašnjenje da se kladionice moraju maknuti od kulturnih objekata od značaja. To je mala, ali ilustrativna inicijativa koja argumentacijski dopunjava spomenuti „kreativni rad“ kao i razjašnjava političku pragmatiku. Na Ilidži će NS glasati za budžet koji hoće SDA. Nešto kasnije će se žaliti na urbani plan te opštine, iako će se on finansirati tim budžetom. Tako će u slučaju budžetskog novca NS podržati opcije protiv kojih su principijelno.

S druge strane, pojedini članovi NS su oštro bili protiv imenovanja škole po Mustafi Busuladžiću. Iako su ta protivljenja matematički bila unaprijed izgubljena, pohvalan je stav i politički kapital koji su tim potezom zaradili. Postoji stoga opreka u djelovanju, i saradnja i protivljenje nacionalistima. Moguće je pretpostaviti da NS vodi dvostruku politiku javnog i medijskog napada na SDA a suštinskog koaliranja oko ključnih stvari, ili da postoje dvije struje unutar Naše stranke.

Nema dokaza, osim špekulacija koje se moraju u debati odbaciti, za tvrdnju da je Naša stranka politički projekat SDA, iako su postupci poput glasanja Dennisa Gratza filijalna politika, ali se može duže zadržati na prepoznavanju dvije struje unutar NS. Posebno se to uočilo nakon što je spomenuti savjetnik Bakira Izetbegovića prestao to biti, pa se nekoliko lica iz NS u kratkom roku uputilo drugim vodama u sigurnije poslove. Jedan od njih se nakon kaljenja u NS zaputio se u ured Edina Ramića, ultrakonzervativnog člana SDA. Dennis Gratz je dao ostavku na sve važnije pozicije unutar stranke. Ostali su poslove dobili na drugim adresama. Peđa Kojović je reagovao nemušto i neliderski tvrdeći da ne zna za probleme u vlastitoj stranci. Time se političko ponašanje poistovijetilo sa političkom sapunicom. Naša stranka je oslabljena, pa se krenulo putem pronalaženja rješenja. Čini se da je vodstvo Naše stranke to rješenje vidjelo u spajanju sa Socijaldemokratima pod vodstvom Damira Marjanovića. No, ponovo se tako NS ukazala kao sarajevocentrična stranka koja opsesivno strahuje za nekoliko mandata u Kantonu Sarajevo. Iako je spajanje proslavljeno i popraćeno, nema osnova koji pokazuje veliki iskorak u ovome osim dobijanja medijske pažnje.

Politika lutalica

S obzirom da je NS često reagovala na komunalna pitanja, od kontejnera do pasa lutalica, vrijedi završiti opservaciju na toj najjačoj uporišnoj tački. Sa nekoliko mandata, 20 000 glasova i profesoricom arhitekture, Nasihom Pozder, očekivalo se da Sarajevo izgleda puno bolje nego doista izgleda. Nejasno je da li NS ima urbani plan i viziju. Nejasno je zašto je potrebna cijela stranka da upozori na nadstrešnicu ili kontejner. Nije vidljivo zašto je Sarajevo puno bolje nego ranije u decenijskom radu Naše stranke i zalaganju za zelene politike. Nije ponuđen plan šta uraditi sa Sarajevom, odakle finansirati promjene i dati argumente zašto je ta promjena potrebna.

Psi su ubijeni, a Dino Konaković je dobio prešutnu podršku velikog broja građana. Jer, ako je nekome smetalo ubijanje, dugogodišnje maltretiranje građana zbog ovog problema i politička borba Vlade i nekoliko udruženja preko leđa apsolutno svih građana Sarajeva, frustracija je rezultirala tihim aplauzom i zatvaranjem očiju. Naša stranka ni u tom slučaju nije ponudila alternativu, nego se zadovoljila upućivanjem prijava. Ponovo se nameće pitanje, da li je potrebna stranka za to?

Sa manjom ili većom odgovornošću Naše stranke, Sarajevo je prljav grad, što se naročito lako primijeti ukoliko u Sarajevo doputujete iz npr. Ljubljane, grad smoga, grad koji nema vodu, grad u kojem tramvaji se kvare, autobusima otkazuju kočnice, bespravna gradnja ne posustaje i stepen deurbanizacije je veći svakim danom, jer i ono što se izgradi nije u uklopivo u okolinu. Ostaje tako (ne)odgovoreno šta je uradila Naša stranka i šta je njena politička vizija."

 

(TBT, Prometej.ba)